Napad na Sovjetski savez, 22. lipnja 1941., poznat i kao plan Barbarossa, prema mnogim analitičarima je predstavljao prerastanje dotad niza lokalnih, ponekad i međusobno sasvim nepovezanih sukoba u koherentni svjetski rat dvaju definiranih i suprotstavljenih strana, što se još više učvrstilo izbijanjem neprijateljstava na Dalekom Istoku.
Sama činjenica napada Njemačke na SSSR, kojoj su se ubrzo pridružile Finska i Rumunjska, a potom još i mnoge druge europske zemlje i strani dragovoljci iz mnogih zemalja svijeta, desetljećima se tumačila kao izdajnički Hitlerov potez protiv naivnog Staljina koji mu je vjerovao do kraja i kao dokaz za teoriju prema kojoj je Hitler želio “osvojiti svijet”. Odmah nakon završetka rata mnogi su se suprotstavljali ovakvom gledištu, osobito nirnberški optuženici kojima je “Barbarossa” bila jedna od točaka optužnice. No, oni su izgubili proces i život, a saveznička istina postala je i općeprihvaćena; u stručnim krugovima s određenim rezervama, no u javnom i medijskom prostoru, osobito onom bivših socijalističkih zemalja, bez propitivanja.
Svjedočenje Hermanna Göringa
Povremeno se, doduše, moglo naići i na drugačija mišljenja, primjerice u posljednjoj knjigi Adolfa von Thaddena:”Staljinova zamka: On je želio rat”, izašloj 1996., neposredno prije von Thaddenove smrti, koja se dobrim dijelom temelji na podatcima koji su postali dostupni nakon raspada Sovjetskog saveza, no koji su isto tako potvrdili mnoga stajališta koja su se i prije toga iznosila u Njemačkoj godinama, ali ih nije bilo moguće dokumentirati ili su bila zanemarivana, poput svjedočenja Hermanna Göringa u Nürnbergu koje se odnosi upravo na njemačko-jugoslavenske odnose.
“Zahvaljujući bliskim odnosima s Jugoslavijom, ubrzo smo saznali koja je pozadina Simovićevog državnog udara. Te su se informacije u najkraćem roku pokazale točnima samim razvojem događaja na terenu, naime da je postojao jaki ruski politički utjecaj, kao i određena engleska financijska pomoć tom poduhvatu, za što smo kasnije pronašli i dokaze. Nova jugoslavenska Vlada stajala je sasvim otvoreno u najtješnjim odnosima s našim tadašnjim neprijateljem Engleskom i preko te poveznice s našim budućim neprijateljem Rusijom. Afera Simović bila je konačno završni i odlučujući čimbenik za Hitlera da odbaci i posljednje obzire prema Rusiji i potakla ga da pokrene preventivne mjere pod kojim god uvjetima”, kazao je bivši Reichsmarschal.
Navodi se i mišljenje generala Jodla, također izneseno na sudovanju u Nürnbergu koji je kazao da je “to bio isključivo i jedino preventivni rat. Pronašli smo hrpe dokaza o ruskim vojnim pripremama s njihove strane granice. Taktički je naš napad bio iznenađenje glede dana i sata, ali ne i strateški. Rusija je bila spremna za rat”.
Istraživanje američkog profesora
Iako je von Thadden iznio još niz drugih svjedočanstava o sovjetskim pripremama za rat i napad na Njemačku i Rumunjsku, njegovo djelo nije pretjerano odjeknulo, vjerojatno i zbog von Thaddenove loše reputacije kao ključne osobe u poslijeratnim nacionalističkim strankama u Njemačkoj pa ga čak i Mile Dupor naziva “novim Hitlerom” i proučava njegovu natalnu kartu.
Ipak, nastavili su se u ovoj temi javljati i drugi, manje kompromitirani glasovi. Između ostalih i u radu Russela H.S. Stolfija, profesora suvremene europske povijesti na Poslijediplomskom studiju američke mornarice u Montereyu, “Hitlerovi tenkovi istoka - reinterpretacija II Svjetskog rata” u kojoj ističe:
“Nedavno otkriveni dokumenti i dosad tajni spisi pokazuju da je Staljin u lipnju 1941.započeo gomilanje snaga na svojim zapadnim granicama. Dovoljno je dokaza koji podupiru tvrdnju da je Staljin kanio upotrijebiti te snage čim prije - najvjerojatnije do sredine srpnja 1941. - za sovjetski “Barbarossa plan”. To potvrđuju i izjave sovjetskih zarobljenika.”
Stolfi se posebno detaljno obračunava s raširenim stavom da je napad na Sovjetski savez bio Hitlerova “najveća grješka” i tvrdi da je, naprotiv, napad na SSSR bio planiran i izveden u najboljem trenutku, tako da se Crvenu armiju uhvatilo u osjetljivom času pregrupiranja za početak njihovog napada, što je Njemačkoj i njenim saveznicima omogućilo tolike uspjehe u prvih nekoliko mjeseci rata. Profesor Stolfi tako zaključuje:
“Odluka da se napadne SSSR donesena je u srpnju 1940. i bila je to ispravna odluka za Njemačku, jer pobijedili ili ne pobijedili Britaniju u jesen 1940. Rusija bi morala doći na red. Hitler je donio pravu odluku za napad u pravo vrijeme i postavio plan za napad u 1941. čim prije bude bilo moguće. To je bio odlučujući potez u njegovoj političkoj karijeri. Donijevši tu odluku stvorio je mogućnost za Njemačku da dobije Drugi svjetski rat u Europi.”
Staljinovi govori
Jedan od glavnih dokaza za drugačije gledište na početak rata na europskom istoku daju Staljinovi govori, osobito oni upućeni užem auditoriju, od kojih su mnogi također bili tajna sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Već u kolovozu 1939. prije potpisivanja pakta s Njemačkom, Staljin je kazao:
“Pitanje rata ili mira ušlo je za nas u kritičnu fazu. Ako zaključimo pakt s Francuskom i Velikom Britanijom, Njemačka će se okaniti Poljske i tražiti modus vivendi sa zapadnim silama. Izbjeći će se rat, ali bi razvoj događaja mogao postati opasan za SSSR. Ako prihvatimo njemačku ponudu i potpišemo s njima pakt o nenapadanju, oni će u tom slučaju napasti Poljsku, a intervencija Engleske i Francuske će biti neizbježna. Zapadna Europa će postati poprište nemira i kaosa. U tim okolnostima, imali bismo veliku prigodu da ostanemo izvan sukoba i sami pripremimo okolnosti pod kojima ćemo ući u rat”, kazao je Staljin i nastavio:
“Iskustvo posljednjih 20 godina pokazalo je da u mirnodopskom razdoblju komunistički pokret nikad nije dovoljno jak da osvoji vlast. Diktatura partije postaje mogućom jedino u slučaju rata i tako je naš izbor jasan. Prihvatit ćemo njemačku ponudu i lagano poslati kući anglo-francusku misiju. Kao trenutačnu korist, uzet ćemo Poljsku do Varšavskih vrata i ukrajinsku Galiciju. Za ostvarenje ovog plana, najbitnije je da se rat nastavi što je duže moguće i sve naše snage trebaju biti usmjerene prema tom cilju”, zaključio je Josif Visarionovič.
Nedugo nakon ovog govora, koji su neki povjesničari smatrali krivotvorinom dok nije 1994. nađen stenografiran u sovjetskim arhivima, sovjetski vođa naredio je dvogodišnji mobilizacijski plan s ciljem da Crvena armija do ljeta 1941. bude spremna za rat. U svibnju 1941. nedugo prije početka “Barbarosse”, Staljin je održao još jedan govor na banketu na kojem su bili najvažniji boljševički čelnici, a autentičnost govora nedavno je potvrdio i ruski povjesničar Lav Bezimenski. U govoru je Staljin najprije ukazao na mudrost svoje dotadašnje politike koja je bez rata SSSR-u donijela ogromne teritorijalne dobitke i 30 milijuna stanovnika, a onda kazao sasvim jasno:
“Naš plan je spreman. Možemo početi rat s Njemačkom za 2 mjeseca. Taj mirovni ugovor s njima to je samo zavjesa iza koje mi skrivamo naše planove. Vrijeme je da se prijeđe iz obrambene u napadačku politiku. Crvena armija je moderna vojska, a moderna vojska je ofenzivna vojska. Sovjetska miroljubiva politika danas je zastarjela, događaji su je pregazili. Započela je nova era u razvoju sovjetske države, era širenja granica i to ne kao prije, miroljubivom politikom, nego radije snagom oružja. Naša je zemlja dostigla preduvjete koji su za to potrebni”, istaknuo je Staljin koji je svoj govor završio zdravicom u čast “aktivne i ofenzivne politike sovjetske države”.
Sovjetski špijun otkriva tajne
Posebnu pozornost u ovoj povijesnoj disciplini zaslužuju i radovi ruskog autora Viktora Suvorova (pravim imenom Vladimir Rjezun) koji ima i zanimljivu biografiju. Rjezun je završio sovjetsku vojnu akademiju i radio je u Genevi kao vojni obavještajac pod diplomatskom krinkom, no 1978. je prebjegao na zapad i dobio politički azil u Britaniji, gdje je kao Suvorov počeo raditi na istraživanju povijesti i objavljivanju knjiga. Suvorov je zapadnjacima, često neupućenima u ruske prilike približio poznati rad Borisa Šapošnjikova “Mozak armije” kojeg je iznimno cijenio i Staljin, jednako kao i autora i, što je za sovjetskog diktatora bila rijetkost, obraćao mu se ne sa “druže Šapošnjikov”, nego “Borise Mihajloviču”.
Suvorov iznosi mnoge podatke; primjerice da je Hitler u trenutku napada na Poljsku imao 6 tenkovskih divizija, dok je Staljin 1941. imao 61 i još 12 u pripremi. Ako govorimo da je Hitler htio “osvojiti svijet”, što onda reći za Staljina, pita se Suvorov i dodaje da je na početku rata Njemačka imala 57, a SSSR 165 podmornica. Dalje istražujući Suvorov dolazi do zaključka da je sovjetski dan D za napad prema zapadu bio 6. srpnja 1941.
Suvorova su mnogi u Rusiji shvatili ozbiljno i krenuli njegovim tragom iz različitih pobuda. Mnogi su htjeli dokazati neodrživost njegovih tvrdnji i braniti desetljećima staru predaju o “Velikom domovinskom ratu”, no dokumenti su govorili suprotno. Crvena armija je obučila do 1941. silu od 100 tisuća padobranaca, a padobranci nisu od neke koristi u obrambenom ratu. Privreda koja je prešla na ratni oblik poslovanja još je 1939. proizvodila niz ofenzivnih oružja koja su prebacivana na zapadne granice. Staljin nije provodio obrambene pripreme, spremajući se za vlastiti napad, a bio je uvjeren da Hitler neće riskirati napad na njega, što bi značilo za Njemačku rat na dvije bojišnice. Ipak, dogodilo se neočekivano. Povjesničarka Tatjana Bušujeva ističe kako će za Ruse biti bolno iskustvo prihvatiti da je većina onoga što su mislili o ratu netočno i da je zlo koje su vladari SSSR-a snovali drugima, iznenada pogodilo njihovu vlastitu zemlju. Koji su bili stvarni ciljevi planirane sovjetske invazije, možda najbolje pokazuje podatak da su jedan padobranski korpus činili vojnici sa završenim tečajevima francuskog i španjolskog jezika.
Plan za sovjetizaciju Europe
“U proljeće 1945.vojnici Crvene armije uspjeli su podići crveni barjak iznad zgrade Reichstaga u Berlinu. Samo zahvaljujući golemim žrtvama njemačkih i drugih osovinskih vojnika, nisu sovjetske snage uspjele podići iste takve zastave iznad Pariza, Amsterdama, Kopenhagena, Rima, Stockholma, a možda i Londona”, zaključio je Suvorov u svojoj knjizi “Posljednja republika”. On također tvrdi da je Staljin bio svjestan da njegov plan o korištenju rata kao sredstva za sovjetizaciju čitave Europe nije uspio i da je to priznao u svom najintimnijem krugu. Drugi dokaz za tu tvrdnju nalazi i u činjenici da je velebna Palača Sovjeta ispred koje je trebao stajati kip Lenjina viši od Empire State Buildinga i čija je gradnja započeta tridesetih godina, ostala neizgrađena i Staljin više nije pokazivao zanimanje da je dovrši, premda je da napravi prostor za taj projekt dao srušiti crkvu Isukrsta Spasitelja. Nakon pada komunizma Rusi su uklonili temelje palače Sovjeta i ponovno izgradili crkvu.
