Odrediti starost civilizacije, zadaća je koju naša znanost još nije uspjela savladati i premda postoje određene točke slaganja oko početaka zajedničkog organiziranog života ljudi, kao što je poljoprivredna revolucija na bliskom i srednjem istoku, zapravo je u dataciji civilizacije još mnogo toga otvoreno, a datumi i godine u koje smo sigurni, mogu lako skliznuti dublje u prošlost. Dodatno pitanje koje svakako otežava odgovor na problem datacije je što zapravo jest “civilizacija”? Danas je otkriveno i dokazano da je paleolitski čovjek pokapao mrtve i kitio ih cvijećem, da je poznavao kalendar i stvarao umjetničke slike koje i kod nas pobuđuju divljenje. Premda je svoja oružja, oruđa i pomagala izrađivao isključivo od kamena, kosti, drva i kože, preživio je desetke i desetke tisuća godina u teškim uvjetima Ledenoga doba.
Zagonetne kugle
Jedna od onih zagonetki koje često unose nesklad u lijepo posložene teorije o podrijetlu i starosti civilizacije su i kamene kugle iz Kostarike. U toj srednjoameričkoj zemlji ima ih na tisuće, pravilnog su oblika i različitih dimenzija: od sićušnih do divovskih teških nekoliko tona. Moglo ih se naći posvuda, u najgušćoj prašumi, na vrhovima teško savladivih brda ili na morskoj obali i riječnim koritima.
O ovim tajanstvenim krugljama stručnjaci nisu mnogo pisali. Različiti alternativni autori obično im posvećuju veliku pozornost i u njima vide jedan od dokaza da su Zemlju posjećivali pripadnici izvanzemaljskih civilizacija, no, kao i obično u takvim djelima, rijetko je ponuđen neki održivi dokaz za te i slične hipoteze. Prvi je, kad je riječ o stručnjacima, kugle obradio američki arheolog Samuel K. Lothrop 40-ih godina prošlog stoljeća.
Lothrop je obišao mnoge lokalitete s kuglama i ustanovio da se izvorno najčešće nalaze u skupinama po tri i posložene u oblik trokuta, ali i da se može naići i na ravne crte, kao i povremeno na komplicirane rasporede koji su u najvećoj takvoj koncentraciji obuhvaćale čak 45 objekata. Trokuti su, također, bili različitih oblika, a tri kruglje koje su ih činile bile bi različitih dimenzija što je sve zajedno upućivalo da je riječ o nekom, nama nepoznatom, sustavu znakova. Lothrop se zadovoljio time da više izvijesti o samom fenomenu, nego da ga pokušava tumačiti. U Peabody Institute u Harvardu objavio je rad o njima i više im se nije vraćao tijekom znanstvene karijere.
Nalazi iz Sjeverne Amerike
Kasniji istraživači, prvenstveno Ivor Zapp i George Ericson datorali su kugle na 12.000 godina starosti što je predstavljalo svojevrsno “revolucionarno” gledanje na globalni razvoj čovjeka. No, ni to nije sve.
Još 1927. je u državi New Mexico pronađen kostur dugodlakog bizona kojemu se između rebara nalazio vršak kamenog koplja. Riječ je o životinjskoj vrsti koja je izumrla prije deset tisuća godina. Daljnja istraživanja na teritoriju te savezne države SAD-a, donijela su i kostur mamuta također isprepleten s vrhovima kopalja urađenih ljudskom rukom. Nakon Drugog svjetskog rata na nekoliko su mjesta u Sjedinjenim državama bili otkriveni kosturi pokojnika koji su antropološki nedvojbeno ukazivali na pripadnike indoeuropske rase, no istraživanje je postalo politički problem. Lokalna indijanska plemena zabranjivala su proučavanje, a slućbene vlasti utjecale su da se stvari zataškaju da se ne uznemiravaju plemenski vođe koji ne žele ni čuti o teorijama po kojima bi neki “blijedoliki” bili u Novom svijetu možda čak i prije Crvenokožaca. Najpoznatiji takav nakaz je iz Kennewicka u saveznoj državi Washington.
Kineske piramide
Sličan problem već je godinama javna tajna u znanstvenom svijetu i blokira važno započeto pa zaustavljeno istraživanje u Kini. Devedesetih godina arheologinja Elizabeth Wayland Barber otkrila je u kineskoj pokrajini Xinjiang mumije koje su nedvojbeno bile europskog, po svemu sudeći, keltskog podrijetla o čemu je 1999. izdala i knjigu “Mumije iz Urumhe”. Posebnu pozornost izazvali su sačuvani dijelovi odjeće na crvenokosim mumijama za koje je Wayland Barber ustvrdila da i po izgledu i fizikalnim značajkama odgovara tkanini od koje se izrađuju škotski kiltovi. Kineske vlasti su u početku blagonaklono gledale na ova istraživanja koja su bila i svojevrsna promidžba za obližnje također novootkrivene “kineske piramide”, no nastavak radova doveo je do sve većeg i većeg broja očito zapadnoeuropskih mumija te su istraživanja na kraju zabranjena, a stranci više ne mogu tako lako putovati u navedenu zonu.
Zbrke oko datacije i nedoumica kako odrediti najraniju povijest čovječanstva nije, međutim, problem isključivo vezan uz današnju znanost. Antički autor Diodor Sicilski koji je živio u prvom stoljeću Krista u svom povijesnom djelu od četrdeset tomova zastupa gledište da su ljudi najprije živjeli u divljem, neuređenom svijetu, u kojem su se za hranu brinuli pojedinačno, a okupljali se samo zbog obrane od divljih životinja. Jezik im se, piše Diodor, sastojao od mješavine različitih glasova i dugo im je trebalo dok su zajedno uspostavili kakav-takav sustav komunikacije s bližnjima, a taj je proces kod svakog plemena bio različit i zato su u svijetu nastali bezbrojni jezici. Do ovog mjesta, Diodorove bi tvrdnje bez nekih izmjena mogle ući u bilo koji suvremeni udžbenik povijesti.
No potom Diodor tvrdi kako su ljudima došli Bogovi. U Egiptu su to bili Izida i Oziris i odučili su ljude od kanibalizma te ih uputili kako uzgajati žitarice, proizvoditi metalne predmete, graditi kuće i hramove te proizvoditi pivu i vino. Diodor Sicilski daje i kronološku opasku o tom događaju:
“Od Izide i Ozirisa pa do vladavine Aleksandra koji je osnovao po njemu nazvani grad u Egiptu, proteklo je, kažu, više od deset tisuća godina.”
Grci i Egipćani
Diodor ove stvari ne piše napamet. U istom djelu zamjera Grcima što o rođenju Herakla govore kao događaju koji se odigrao generaciju prije Trojanskog rata, a on se zapravo odigrao u “vrijeme prvog nastanka čovjeka”. Citirajući egipatske izvore Diodor to vrijeme smješta prije deset, odnosno s današnje točke gledišta 12 tisuća godina, no čak kad bi se takvo gledište i prihvatilo, ostalo bi i previše toga iz još ranijeg perioda za što ne bismo imali smislenih pojašnjenja. Dovoljno se samo sjetiti sumerskih klinopisa s imenima i datumima dinastija dugovječnih kraljeva kojima, što je posebno važno naglasiti, ne samo slijede, nego i prethode, dinastije kraljeva s normalnom životnom dobi, a sve skupa vraća civilizaciju unazad u desetcima tisuća godina.
Možda ne bi bilo zgorega da se u rješavanje datacijskih problema čovječanstva uključe multidisciplinarne snage i ovaj problem makar pokuša shvatiti kao ozbiljan i neodvojiv od mnogih nevolja današnjice. Kako je kazao još Erich Kästner:”Prošlost se mora ispripovjediti, a mi je moramo poslušati. Do tada ni mi ni ona ne ćemo imati mira”.
