Gospodarska kriza je već par godina evidentna na svjetskim tržištima i izravno ili neizravno utječe na živote milijuna pojedinaca širom svijeta. Povezanost globalne ekonomije, sigurnosna situacija, isprepletenost valuta, međunarodnih odnosa, zaliha i iskorištavanja prirodnih resursa, čini, reklo bi se, današnji poslovni svijet iznimno kompliciranim mehanizmom kojemu je teško odrediti ponašanje. Globalizacija, Internet i drugi brzi načini komunikacije, kao posebnosti doba u kojemu živimo stvaraju posebne odnose koji su u dosadašnjoj povijesti civilizacije uglavnom bili nepoznati.
Pa ipak, povezanost tržišta, uvozno-izvozne veze Istoka i Zapada, kolebanje cijena roba i visine nadnica, kao i mnoge druge značajke današnjice, nisu pojave koje su nastale posljednjih desetljeća. Brzina kojom se ti procesi danas odvijaju zasigurno bi zapanjila nekog antičkog ili srednjovjekovnog trgovca, no povezanost ekonomija, najprije onih Europe i Azije, a zatim i drugih krajeva svijeta, započela se razvijati prije više tisuća godina.
Roba iz cijelog svijeta
U prvim stoljećima nove ere nije procvala samo pomorska trgovina, nego su oživjeli i kopneni putovi, uključivši i vodene pravce koji su se pružali velikim rijekama. Zabilježeno je da se u Rim i druge velike antičke gradove dovozio jantar s Baltika, bjelokost iz subsaharske Afrike, tamjan iz Arabije, biseri s Cejlona te riža, pamuk, tkanine i papar iz Indije. Važan je bio i uvoz svile iz Kine, koji se odvijao “svilenim putom”, a Kinezi su ljubomorno čuvali tajnu proizvodnje ove tkanine od niti dudovog svilca, pa se u Rimu i Europi dugo vjerovalo da svila u Kini raste na nekom posebnom drveću, o čemu svjedoči Vergilije. Sam svileni put proradio je početkom drugog stoljeća, a dužina mu se procjenjuje na 9.650 kilometara.
Natovareni koncima, damastom, tafetom i različitim uzorcima, karavane sastavljene od mazgi i deva kretale bi iz grada Čang’ana, dolinom rijeke Huang Ho prema zapadu. Put ih je dalje vodio uz rub sjeverne granice Tibeta do područja Kashgara odakle se kretalo sjevernom ili mnogo češće južnom rutom, u obilasku pustinjskog područja Takamak te dalje preko Pamira za Buharu i Samarkand sve do grada Merva, blizu sjeverne granice današnjeg Irana, koji se u središnjoj Aziji smatrao za kolijevku čovječanstva; mišljenje koje je još početkom prošlog stoljeća potvrdio Georgij I. Gurdjijev na svojim putovanjima Azijom.
Karavane od tri tisuće deva
Nakon Merva put je vodio do Ktesifona, grada blizu današnjeg Bagdada, odakle se potom spuštao do luka Sredozemnog mora. Ni taj dio putovanja nije bio lagan ni bezopasan jer je trebalo izbjeći put kroz Sirijsku pustinju, dugu 600 kilometara. Tako se putovalo uz rijeke Eufrat i Zeugmu do grada Palmyre koji je bio sjecište nekoliko karavanskih putova. Palmyra je zahvaljujući Svilenom putu od male oaze na rubu Sirijske pustinje, kojih 200 km sjeveroistočno od Damaska, izrasla u velik i bogat grad čiji ostatci i danas svjedoče o njegovom procvatu u Starome vijeku. Tu je svila ulazila unutar granica Rimskoga carstva i slala se dalje: u Damask, Tir, Gazu, Petru, ili Aleksandriju i Egipat. U ovim se gradovima svila i druga roba također bojala i obrađivala te su izrasli u središta tadašnje tekstilne industrije. Putovi unutar Rimskog carstva kojima se prevozila roba iz Kine bili su posebno uređeni i čuvani. Svakih četrdesetak kilometara bili su iskopani bunari za opskrbu vodom ljudi i životinja, a naoružani vojnici su, jašući na devama, čuvali sigurnost roba i trgovaca. Strabon je zabilježio da nisu bile rijetkost karavane od tri tisuće deva s robom, trgovcima i ophodnjama.
Osim ovog pravca, postojao je i onaj koji je vodio preko Zeugme na granici Partskog i Rimskog carstva na Eufratu. Odatle se, najprije mostom preko te velike rijeke, roba prevozila do Antiohije u današnjoj Turskoj, gdje se obavljao ukrcaj u brodove koji su je morskim putom prevozili do Italije i glavnog rimskog središta za trgovinu svilom, Vicus Tuscusa. Od Kine do Rima, svila bi tako putovala godinu dana. Mnogobrojne granice koje je roba prelazila i izazovi putovanja, značajno su podizali cijenu robe do njenih odredišta na zapadu, no bez obzira na to trgovina je jačala i razvijala se budući da je potražnja za svilom u antičkom svijetu bila iznimno velika.
Izaslanstva u Kinu
Trgovanje s Kinom i onda je uzrokovalo potrese na tržištu. U Rimu se primijetilo da su izdatci za kupovinu svile veoma veliki te se pokušavalo s mjerama, kao što je određivanje najviših mogućih cijena ili ograničenja uvoznih kvota kako za svilu, tako i za druge luksuzne proizvode s Dalekog istoka. Upućivana su i izaslanstva u Kinu koja su putovala morem i pokušavala ishoditi niže cijene, no uglavnom bez uspjeha, osobito što cijena nije ovisila samo o Kinezima nego i o brojnim posrednicima, osobito Partima, odnosno Perzijancima. Postojali su i drugi prigovori na odijevanje u ovu prozračnu tkaninu o čemu je pisao filozof Seneka:
“Ja vidim svilene haljine koje niti najmanje ne štite ni tijelo niti čednost onih koji ih nose, a niti jedna žena koja je u svilu odjevena se ne može pošteno zakleti da nije gola”, napisao je Seneka, a car i filozof Marko Aurelije je pokušavao dati dobar primjer pa se nije odijevao u svilu niti je to dopustio svojoj ženi.
Uspjeh Nestorijanaca
No svila se nosila i dalje, a cijene su joj nastavile rasti. Perzijska država koja je naslijedila Partsko carstvo je u šestom stoljeću iznimno podigla cijene roba koje su prolazile njenim područjem prema Sredozemlju. Car Justinijan je pokušao spasiti stvar fiksiranjem cijena no to je izazvalo još veću krizu i nestašicu. U Carigradu su tada odlučili da moraju sami saznati tajnu proizvodnje svile i prekinuti ovisnost od uvoza. U tu svrhu su angažirana dvojica redovnika, pripadnika kršćanske sekte Nestorijanaca koji su boravili u središnjoj Aziji, nedaleko kineske granice i uz sami Svileni put. Redovnici su tražili bogatu nagradu, obećavši da mogu prodrijeti u strogo čuvana područja na kojima su Kinezi proizvodili svilu. Misija nije nipošto bila bezopasna, jer su Kinezi tajnu svile čuvali veoma ljubomorno, uključivši i smrtnu kaznu za onog koji bi je otkrio.
No, Nestorijanci su uspjeli. Nakon godinu dana, vratili su se na Justinijanov dvor preuzeti obećanu nagradu i predati svoje bambusove štapove, u kojima su bila skrivena jaja dudovoga svilca, koja su prenesena na dudove Konstantinopola gdje su se izlegla. Središte proizvodnje uspostavljeno je u Siriji, gdje se već bila razvila industrija prerade svile, koja je tu stizala iz Kine. Uspješno je okončan prvi poznati slučaj industrijske špijunaže u povijesti.
