Kada je kralj Ladislav prodao Mlečanima vladarska prava na Dalmaciju, bio je to jedam od prijelomnih koraka u povijesti ovih prostora. Iako je ovaj nemili događaj koji je ostavio neizbrisive tragove na istočnu obalu Jadrana uglavnom dosta poznat i u najširim slojevima pučanstva, sam proces i tijek te sramotne trgovine uglavnom su manje poznati, a pogotovo ono što je uslijedilo nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora.
Ugovor o prodaji je sklopljen 9. srpnja u Mletcima. Dužd Micchielle Steno je za sto tisuća dukata od hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava kupio sav njegov posjed u Dalmaciji, no to je u stvarnosti bio samo grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vrana i otok Pag. Uz to su kupili i prava na ostatak Dalmacije koji nije bio u fizičkom posjedu Ladislavovih snaga, tako da je u tom času to izgledalo kao prilično nesigurna trgovina.
Kako piše Dražen Krajcar za povijest.hr: Ladislav Napuljski odlučio se za prodaju Dalmacije jer je znao da ju ne bi mogao obraniti, pa se barem htio financijski okoristiti. Pogađao se s Mlecima oko cijene za Dalmaciju; isprva je tražio 300.000 dukata ali je na kraju ipak pristao na iznos od 100.000.
U samome Zadru su na vijest o prodaji zavladali najprije nevjerica, a zatim bijes i srdžba. Bilo je i sukoba između građana i kraljevih predstavnika, a gradsko izaslanstvo je odmah otišlo Mlečanima i iskazalo svoju volju da se sami predaju pod njihovu vlast, ali ne kao rezultat spornog ugovora koji nisu htjeli priznati. Izaslanstvo je izrazilo molbu da ih Republika uzme pod svoje ali uz uobičajene uvjete i sklopljene nagodbe, a ne "da ih netko prodaje". Mlečani su na to odgovorili da će se o pogodbama dogovoriti kasnije, a da će Republika prema Zadranima postupati tako da će oni "biti zadovoljni". Već 29. srpnja nad Zadrom je istaknut barjak sv. Marka, a ubrzo su preuzeti Vrana, Novigrad i Pag. U rujnu su mletačku vlast priznali još Nin i Rab, a do prosinca i Cres i Osor.
Formiranje današnjih granica Dalmacije
Mlečani nisu ovladali Dalmacijom u današnjem smislu riječi, budući da su zaobalje, Ravni Kotari i Bukovica, tada znani i kao Hrvati te Dalmatinska Zagora, od Klisa, ostali dijelom Ugarsko-hrvatskog kraljevstva sve dok ih nisu zauzeli Turci. U ratovima koje je protiv njih vodila u 17. i 18. stoljeću, Mletačka republika je te krajeve pripajala sebi, čime su postavljeni kriteriji današnjih granica Dalmacije, uz izuzetak Boke kotorske koja se našla u Crnoj Gori.
