Jedna od najtežih i najbolnijih životnih situacija s kojima se ljudi suočavaju je smrt bliske osobe. Gubitak voljene osobe može biti izuzetno traumatično iskustvo koje mijenja čitav život pojedinca, dok se ljudi često osjećaju nespremno suočiti s vlastitim emocijama i novonastalom situacijom. Gubitak previše boli, a suočavanje s tugom može biti izazovno i zastrašujuće.
Kako bismo bolje razumjeli proces tugovanja i pružili podršku onima koji prolaze kroz tu tešku fazu života, razgovarali smo s Ninom Kolanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom, vlasnicom Kontakt Diverse, centra za savjetovanje i edukaciju. Objasnila nam je koje su faze tugovanja, što možemo (ne) očekivati tijekom tog procesa te kada je potrebno potražiti stručnu pomoć kako bismo lakše prošli kroz ovu tešku životnu fazu.
Faze tugovanja
Tuga je kompleksna emocija, a svaki je pojedinac proživljava na jedinstven način, kroz različite faze i manifestacije koje se oblikuju prema osobnim iskustvima i unutarnjim procesima.
- Žalovanje je normalan, zdrav proces prorađivanja gubitka (smrti bliske osobe, prestanak odnosa i sl.) s ciljem prorađivanja i usklađivanja unutarnjeg i vanjskog stanja s novonastalom realnošću. Intenzitet tugovanja ovisi o vrsti odnosa, stupnju bliskosti ili važnosti nekog sna ili ideje koju smo imali i koja nije zaživjela, a način i duljina žalovanja su individualni, započinje Kolanović.
Svaka osoba ima svoj tempo i načine nošenja s tugom kroz koje prolazi tijekom faza tugovanja.
- Kod nekih ljudi proces žalovanja može početi neposredno nakon gubitka, preuranjeno (npr. kad obitelj zna da će bolesni član umrijeti) i odgođeno. Faze tuge mogu uključivati šok i nevjericu, zatim negiranje, bijes, tugu, prihvaćanje i prilagođavanje. Važno je dopustiti sebi da osjećate te emocije i obratiti se stručnjaku za podršku i pomoć ako je potrebno. Također je važno imati podršku bliskih ljudi u teškim vremenima gubitka, objašnjava Kolanović.
Razni simptomi i reakcije
Proces suočavanja s tugom popraćen je različitim emocionalnim i fizičkim simptomima ili reakcijama koji oslikavaju duboku bol i frustraciju koju gubitak nosi.
- Javljaju se kod dolaska u kontakt s osjećajem duboke praznine koja nastaje gubitkom. Žalovanje završava onda kada prisjećajući se gubitka osoba osjeća malo ili nimalo boli, kad naučimo živjeti s gubitkom, kad prestanemo živjeti u prošlosti i uspijevamo živjeti u sadašnjosti sa svojim bližnjima, koji su tu. Naravno, smrt bliske osobe za razliku od prekida veze npr. može nositi sa sobom dugotrajni osjećaj boli i tuge svaki put kada se sjetimo onoga koga smo izgubili prerano (smrću). Rana koju nosimo u sebi nikad ne može u potpunosti zacijeliti zbog dubine utjecaja koju je ta osoba imala na nas - majka, otac, braća/sestre, djeca, naglašava Kolanović.
Nerealno je očekivati da bilo tko nakon gubitka nastavi živjeti kao što je živio prije. Proces tugovanja otvara put prihvaćanju nove stvarnosti, oblikujući naš put prema iscjeljenju i prilagodbi novim okolnostima.
- Sjećanja na gubitak i dugo nakon žalovanja mogu izazivati čežnju, tugu, ljutnju... Neki od psiholoških/ponašajnih simptoma koje primjećujemo kod žalovanja su osamljivanje, tj. povlačenje, osjećaj usamljenosti, naleti plača kroz dan, osjećaj bespomoćnosti, bijesa, osjećaj rastresenosti i uzrujanosti, osjećaji “kao da je vrijeme stalo” za Vas dok drugi ljudi normalno žive život, nezainteresiranost za svakodnevne aktivnosti ili pretjerani hiperfokus na određene dnevne sadržaje ili ljude, objašnjava Kolanović.
Osim emocionalnih i psiholoških simptoma, gubitci često uzrokuju i tjelesne reakcije.
- Javljaju se poput internalizirane boli koju je teško nositi stalno u svjesnosti, pa ju organizam skladišti u tijelo i na taj način pokušava nastaviti život bez psiholoških smetnji koje se javljaju gubitkom. Mogući tjelesni simptomi prisutni kod žalovanja su: iscrpljenost, problemi sa spavanjem/nesanica, lupanje srca, knedla u grlu, bolovi u crijevima i želucu, mučnina, glavobolja, probadanje u prsima, bol u leđima, gubitak apetita, vrtoglavice, naleti vrućine ili hladnoće i sl., ističe Kolanović.
Tugovanje je prirodan proces
Važno je razumjeti da je žalovanje normalan i prirodan proces koji organizam mora proći kako bi ponovno uspostavio unutarnju ravnotežu i nastavio naprijed.
- Ne možemo očekivati od sebe da velike životne promjene kao što je gubitak nama značajnih ljudi ne utječu na nas. Prvo si moramo dati dozvolu za gubitak, koji je prirodan proces života jer smo svi izloženi njemu. Drugo, moramo imati vjeru u sebe, da ćemo preživjeti ovu situaciju, koja je dio života kao i druge životne situacije. Treće, dobro je biti otvoren za proces žalovanja i pokušati ga proraditi jer zatvaranje ne znači nužno prestanak žalovanja, već samo potiskivanje. Dugogodišnje potiskivanje emocija vodi do emocionalnih poremećaja iz anksiozno/depresivnog spektra, te ukoliko ne potražimo adekvatnu podršku i ne razriješimo svoje simptome, postoji mogućnost da se naše zaustavljanje emocije materijaliziraju kroz fizičke smetnje i bolesti, objašnjava Kolanović i nastavlja:
- Četvrto, prihvaćanje i povezanost sa životom - prihvaćanje onoga što ne možemo promijeniti te gledanje u ono što nam je ostalo i što može biti jer život uvijek ide dalje noseći sa sobom ljepotu u svjesnosti, da smo živi i da možemo biti sretni. Peto, naš stav prema smrti. Shvaćanje da je smrt dio života te da iza svake “smrti” dolazi novi život i nova mogućnost.
Vrijeme liječi rane
Dijeljenje vlastitog iskustva ključno je za proces prilagodbe na novonastalu životnu situaciju.
- Jako je važno imati podršku u prijateljima, obitelji i sl. s kojima možete dijeliti ovo iskustvo kao i s drugim ljudima koji su proživjeli identično (psihoterapijske grupe podrške). Ono što je bitno za svaku traumu, a gubitak jest trauma, je dovoljno puta prepričati svoju priču, tako da se energija koja se nakupila zbog emocija koje su nastupile zbog procesa žalovanja izventilira na adekvatan način, odnosno da se ispolji, a ne potisne, ističe Kolanović.
Istraživanja pokazuju da funkcionalno žalovanje obično prati određeno razdoblje trajanja, koje se često procjenjuje na otprilike tri godine.
- Sve iza toga ukoliko je iste jačine kao u početku, naziva se patološkim žalovanjem, pa je stoga neophodno uključiti psihološku/psihoterapijsku pomoć ili psihijatrijsku. U svakom slučaju, stručno mišljenje nalaže da se osoba obrati stručnjaku kod žalovanja koja uključuju gubitak smrću, razvod i sl. odmah na početku ako osjeti prethodno navedene simptome. Adekvatna podrška od strane stručnjaka svakako će doprinijeti lakšem nošenju s procesom žalovanja, te pružiti osjećaj podrške osobi kroz svjesnost da nije sama na svome putu, zaključuje Kolanović.
