Kako i u svijetu, tako svijest o mentalnom zdravlju raste i u Hrvatskoj. Zbog užurbanog načina života ljudi se susreću sa stresom, depresijom i anksioznošću, zbog čega sve više traže psihološku pomoć. Severina Mamić, mag. psych., pojašnjava kada je dobro potražiti pomoć, te postoje li ikakve stigme.
Stigma oko mentalnog zdravlja
Koliko ozbiljno se shvaća mentalno zdravlje u Hrvatskoj? Postoje li stigme? Imaju li isto mišljenje mlađe i starije generacije?
Rekla bih da generalno u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama, mentalno zdravlje, odnosno briga za mentalno zdravlje, nije dovoljno ozbiljno shvaćena. Ipak, složit ćemo se da se u posljednje vrijeme događaju neke promjene na bolje. Mislim da je tome dosta doprinijela i pandemija. Ako napravimo neku brzu analizu medija prije i nakon pandemije, mislim da su psiholozi sad puno prisutniji, što je dobra stvar. Pozivaju ih na različite emisije, te mogu pričati o različitim temama. Psihologija je jako široka i mislim da je važno da ljudi o tim temama slušaju stručnjake. Nažalost, uvijek će postojati određena doza stigme. Međutim, rekla bih da tu definitivno ima neke generacijske razlike. Nas je to zanimalo, i prije nekoliko godina smo proveli istraživanje među studentima, jer mi radimo isključivo s njima. Istražili smo kakav je njihov stav o traženju pomoći, o psiholozima, je li to njima važno i slično. Studenti su zapravo jako pozitivno ocjenjivali traženje psihološke pomoći. Smatrali su ga znakom brige o sebi. Nama je to drago i mi vidimo po svojim studentima, koji nam se kontinuirano javljaju, da oni relativno brzo reagiraju na neku poteškoću, te nam se jave na razgovor s našim stručnjacima. Neka stigma i dalje postoji, primjerice na osobe koje traže psihološku pomoć se zna gledati kao slabe, da je to nešto sramotno, što naravno, kako vidimo, nije. Važno je skupiti snage i hrabrosti te reći nekoj neutralnoj, nepoznatoj osobi da nas nešto tišti ili muči. Mislim da su tu mladi ipak malo hrabriji i osvješteniji. Generalno, mislim da je došlo do nekih dobrih promjena, ali i dalje postoji neka razina stigme.Mislim da su ljudi sve više svjesni da psiholozi postoje te znaju u kojim stanovama mogu potražiti pomoć, bilo kroz one besplatne, poput bolnica i poliklinika, bilo kroz različite privatne puteve. Te informacije ljudima su sve više dostupne.
Psihoterapija u svim aspektima života
Može li osoba potražiti psihološku pomoć za probleme u bilo kojem aspektu svog života?
Da, psihoterapija može utjecati na apsolutno sve aspekte našega života. Po mom mišljenju, ono što je najbolje u radu sa psihologom je to što mi zapravo možemo raditi na jednoj domeni života u kojoj osjećamo da imamo neku poteškoću, a time možemo utjecati i na druge. Na primjer, ako dođemo psihologu sa nekakvim nezadovoljstvom sobom, izgledom, ili niskim samopouzadnjem, mi ćemo sigurno ojačati radom ne sebi, pa ćemo, primjerice, na poslu biti asertivniji i lakše postaviti neke granice. U psihologiji je dosta teško, pa i nemoguće, razgraničiti te domene života. Na primjer, mi po studentima znamo da se njihove teškoće prelijevaju i u akademsko funkcioniranje. Kada mi sa njima radimo na samopouzdanju, komunikacijskim vještinama i nošenju sa stresom, utječemo i na to kako će im biti na faksu, koliko će se osjećati sigurno, kompetentno, motivirano po pitanju polaganja ispita itd. Rekla bih da je to ljepota rada na sebi. Generalno, s kojom god teškoćom netko došao psihologu, mislim da mu taj razgovor može pomoći da prepozna, razumije i procesuira svoje emocije, misli i ponašanja, što može imati brojne benefite na naše funkcioniranje.
Može li osoba potražiti stručnu pomoć i kada je riječ o ‘manjim’ problemima?
Važno je na vrijeme reagirati. Neki problem je u početku malen, ali on može s vremenom postati veći. Na primjer, možemo osjetiti da nas prisutna anksioznost ometa u svakodnevnom životu; možda nas ne paralizira, ali vidimo da nas ometa. Možda možemo reći da zbog stresa nismo doživjeli burnout, ali osjećamo da slabije spavamo. Kada nešto takvo primjetimo, i ako u tom trenutku potražimo psihološku pomoć, mi možemo spriječiti neke ozbiljnije teškoće. To je isto jedna od prednosti rada sa psihologom, a rekla bih i najpovoljnija situacija. Na vrijeme možemo intervenirati i utjecati na neke obrasce ponašanja, mišljenja ili nošenja s emocijama. Ne postoji nedovoljno veliki razlog za potražiti psihološku pomoć. To što nas tišti, nas tišti. Ono je tu, mi se s tim očito ne možemo sami nositi, a ne pomaže nam ni prisustvo bliskih ljudi. Treba nam netko stručan tko će nas poslušati i naučiti nas nekim alternativnijim, zdravijim obrascima ponašanja.
Važnost psihoedukativnih radionica
Što mislite o radionicama i predavanjima u svezi mentalnog zdravlja?
Osobno na to stavljam veliki naglasak. Mi ih nazivamo psihoedukativnim radionicama i predavanjima. Sam dio terapijskog rada s ljudima je zapravo psihoedukacija, tj. učenje o nekoj teškoći i ljudskom ponašanju. Po mom mišljenju, u nekom idealnom svijetu to se uči već od predškolske dobi. Mislim da je nužan veći naglasak na socioemocionalno zdravlje, a to je vezano uz prevenciju. Ako se mi od najranije dobi učimo zdravo komunicirati, postavljati zdrave granice te kako regulirati emocije, mi kasnije nećemo imati nekih većih problema s tim. To su jako važne stvari i temelj zdravog funkcioniranja. Osim što se što ranije takve stvari trebaju ubaciti u obrazovni sustav, mislim da mi danas, kao stručnjaci, možemo doprijeti do velikog broja ljudi To više nije rad samo jedan na jedan, mi možemo imati neku veliku publiku. Dovoljno je da samo dopremo do jedne osobe, da ona sebi kaže “u redu, ovo ponekad radim. Možda bih trebala poraditi na tome”. Ja često držim radionice i predavanja, i ja vidim u publici kada netko sebe prepozna, kada je nekome neka vježbica možda “otvorila prozor” u nešto. Meni to puno znači, i drago mi je da i ja mogu na takav način doprijeti do nekoga, iako je rad 1 na 1 intenzivniji i dublji. Radionica ne može biti zamjena za psihoterapiju, ali može educirati. Može napraviti veliku promjenu, tako da mi je tu edukacija definitivno na prvome mjestu. Ali naravno, tu je riječ i o različitim javnim kampanjama, velikom utjecaju medija, društvenih mreža; sve to može imati pozitivne strane, ali može biti i dvosjekli mač. Međutim, ako ljude učimo kritičkom razmišljanju, onda će i oni znati kako konzumirati sav taj sadržaj. Nekada i studenti provjere sa mnom. Pošalju mi podcast i pitaju ima li smisla to što govori ta osoba. To nisu nužno psiholozi. To budu ljudi koji su sami prošli neke situacije, koji su možda neke nevezane struke. Naravno, tu se može pronaći sadržaja koji ljudima mogu biti zanimljivi i koristi, ali ako mi ne znamo sami prepoznati je li to nešto što dolazi iz usta osobe koja je stručna, je li to znanstveno utemeljeno i dokazano, onda smo tu malo u problemu. Dakle, kontrolirane kampanje i javne inicijative, ali od strane ljudi koji su stručni da te informacije budu što točnije i kvalitetnije. Mislim da je to ključno.
Novac više nije problem kod dobivanja psihološke pomoći
Što ako osoba u trenutku nema jednostavan pristup psihološkoj pomoći, bilo zbog udaljenosti ili financijskih razloga, posebice ako se radi o maloljetnicima?
Kada govorimo o maloljetnicima, onda je to definitivno jedna specifična situacija. Potrebna je dozvola roditelja. Ako se radi o punoljetnim osobama, ako je osobi fizički nedostupna, danas postoji i kvalitetna online psihoterapija. Ako je to nešto na što bi se osoba voljela odlučiti, svakako preporučam. Kontakt uživo je uvijek najbolji, ali mislim da je od netraženja pomoći itekako bolje potražiti pomoć online. Ako je riječ o financijskom problemu, dobro je istražiti gdje su besplatna savjetovališta - uvijek ih ima. Ako je riječ o tinejdžeru, tu govorimo o školskom sustavu i mislim da su tu školski psiholozi u prvom redu. Oni su ti, uz njihove razrednike, oni koji će to primjetiti. Mislim da su tu uvijek pravila jasna, i tu se roditelji, skrbnici uvijek trebaju kontaktirati. Na koncu, može se te iste roditelje probati omekšati, pozvati na razgovor. Po meni bi to osobno bio put. Ja nisam u tom sustavu, ali s maloljetnicima uvijek moramo paziti da to sve bude po zakonu napravljeno. Kada je riječ o odraslim osobama, one mogu za sebe donositi odluku. Svakako, kada kao odrasle osobe dođemo do te stručne pomoći, važno je imati podršku ljudi oko sebe. Makar da šute s nama, da ne znaju što će reći, jer nekada je jako teško nekoga savjetovati; u tom trenu nam je važno da samo znamo da je netko tu. To nam činiti razliku u tome da skupimo hrabrost za neki veći korak, što je traženje stručne pomoći kod nekoga i sustavno odlaženje koje je nužno, jer jedan sastanak neće napraviti razliku. Ja mislim da je to jedan od najvažnijih faktora, kada osobu koja traži stručnu pomoć okolina podržava u tome. Mislim da je to ključno. Na primjeru studenata: sa studentima čija je socijalna mreža jaka i podržavajuća zapravo je dosta lakše raditi nego s onima koje okolina ne podržava. Kada ih ne podržava, oni se osjećaju sami u toj svojoj borbi i brizi za sebe, i onda to, naravno, doprinosi određenu težinu. Kao što sam i rekla, na internetu možemo pronaći svašta. Tu je važno biti selektivan. Sigurno neke tehnike koje pronađemo, poput vježbi disanja, možemo i sami probati. Međutim, pitanje je, kada smo u nekoj akutnijoj fazi, koliko će te stvari dovesti do neke veće promjene. Naravno, sve to je dio priče, ali nijedan portal niti YouTube kanal ne može zamijeniti stručnu pomoć psihologa koji je posvećen samo nama.
