‘Hrvat ne treba biti ratnik, Hrvat jest ratnik’’ mitske su riječi koje se pripisuju Napoleonu koji je još u 19. stoljeću opisao vojničko umijeće Hrvata. Te riječi, jednog od slavnih vojskovođa, ostale su u povijesnoj memoriji, no njihovu potvrdu, kao narod, pronalazimo i danas. Dobra potvrda tih riječi stigla nam je nedavno iz Amerike, točnije iz Minnesote, gdje je naš Zadranin, razvodnik Kristofor Josip Jurjević, bio najbolji u kategoriji stranih Oružanih snaga na 2025 Minnesota Best Warrior Competition-u. Bio je to izvrstan povod za kratki razgovor s razvodnikom Kristoforom Josipom Jurjevićem.
Što ste pomislili u trenutku kad ste saznali kako ćete biti naš predstavnik na Best Warrior Competition-u?
Bio sam izuzetno zadovoljan. Treniram svaki dan i dobio sam svrhu i konkretan cilj prema kojem mogu stremiti i spremati se. S druge strane osjećao sam blagi pritisak i pozitivnu tremu. Povjerenje koje mi je ukazano od strane mojeg zapovjednika nisam namjeravao iznevjeriti.
Discipline držane u tajnosti
Ukratko nam opišite cijeli sustav i postupak u natjecanju te na što se posebno stavlja pozornost?
Koncept natjecanja temeljen je na četiri staze, tj. 4 Lane-a, a natjecatelji su raspoređeni u tri grupe. Dodatan pritisak pružala je neizvjesnost u iščekivanju sutrašnjih zadaća, s obzirom da su organizatori s ciljem suzbijanja bilo kakvog favoritizma držali discipline u tajnosti. Lane 1 se sastojala od upucavanja osobnog naoružanja i to puške M4A1 i pištolja M17, te od noćne orijentacijske hodnje kroz šumoviti i brdoviti teren Minessotte. Na Lane 2 smo imali dnevnu orijentacijsku hodnju, na kojima su bile postavljene radne točke s “klasičnim” vojničkim zadaćama poput deaktiviranja školskih mina Claymore, programiranja radio uređaja, izviđanja i slanja izvješća (SPOTREP), rastavljanje/sastavljanje te test funkcionalnosti teških strojnica, kao i pucanje iz strojnice M240. Lane 3. S.E.R.E (Survival Evasion Resistance Escape) je izuzetno kreativna i zahtjevna točka gdje se od natjecatelja zahtjevao prelazak opasnog područja površine cca 10 kvadratnih kilometara prepunih “protivničkih” snaga, ophodnih vozila i ophodnji. Tamo smo se morali prikrivati i izbjegavati protivničke” snage, kako bi stigli do tzv. “sigurne zone” tj. točke izvlačenja. Neposredno prije početka ovog S.E.R.E. dijela, svi natjecatelji su ocjenjivani u gađanju iz bacača granata Mk19. Lane 4 Valor Ruck – hodnja pod opterećenjem duga 20 kilometara uz punu opremu i naoružanje, s 5 radnih točaka bojevog gađanja te pružanja prve pomoćiu taktičkim uvetima (TCCC – Tactical Combat Casualty Care). Posebno želim naglasiti kako je svaka radna točka na ovoj traci posvećena jednom od visoko odlikovanih palih heroja Minnesote. Ove godine naglasak u natjecanju je bio na funkcionalnom aspektu obuke i disciplina koje će testirati natjecateljevo znanje, ustrajnost, tehničko taktičke vještine i fizičku i mentalnu izdržljivost. Tako je npr. S.E.R.E. obuka vješto i kreativno ukomponirana u natjecateljsku disciplinu.
Obitelj i domovina su glavni motivatori
Jeste li pronašli više motivacije u osobnom obiteljskom segmentu ili domoljubnom segmentu pri nadvladavanju prepreka na natjecanju?
To dvoje ne idu jedno bez drugoga. Moja glavna pokretačka snaga bila je moja četverogodišnja kći, koju nisam htio iznevjeriti, jer jednog dana moja pobjeda možda njoj posluži kao motivacija za prepreke koje ju u životu budu čekale. Isto tako, mi kao natjecatelji ujedno smo i predstavnici naše zemlje, stoga i naš plasman i izvedba izravno se odražavaju te pridonose našoj (vojnoj) reputaciji u svijetu.
Što je ono posebno bilo zahtjevno za vas kao prepreka u natjecanju?
Svaki dan bio je izuzetno fizički naporan. Svakodnevno se od nas zahtjevalo višesatno trčanje s opremom i naoružanjem te obavljanje vojnih zadaća, što je kulminiralo zadnji dan s već spomenutom disciplinom Valor Ruck, 20-kilometarskoj hodnji pod opterećenjem. I upravo mi je taj dan osobno bio najteži. Što zbog akumulacije umora od prijašnjih dana, što zbog činjenice da nam je dano jako malo povratnih informacija o izvedbi i ukupnom poretku što je bilo mentalno iscrpljujuće. Također, činjenica da je Valor Ruck ujedno komemoracija i davanje počasti njihovim palim herojima, davalo je osobiti emotivni naboj natjecanju. Sve to, upareno sa čežnjom za domom i obitelji stvaralo je ogroman emocionalni i mentalni teret pod kojim nisam smio pokleknuti.
Vojni poziv - osjećaj na koji se ne možeš oglušiti
Kakve su bile reakcije obitelji, prijatelja i kolega nakon osvojenog prvog mjesta?
Nevjerojatne! Dobio sam stotine poruka čestitke i podrške. Prijatelji i poznanici u mome rodnome Zadru mi ne staju prilaziti i čestitati. Međutim, ono što ništa ne može nadmašiti je doček moje supruge i četverogodišnje kćeri, koja me na ulaznim vratima dočekala s malim peharom kojeg je sama kupila, uz poruku: “Welcome home best warrior!”
U kolikoj mjeri vaš primjer uspjeha može poslužiti kao uzor našoj mladeži za aktivnije uključivanje u obrambeni i sigurnosni aspekt Hrvatske?
Vojnički život put je samodiscipline, izazova i konstantnog psihofizičkog održavanja i usavršavanja. Oni koji vojni poziv osjete na njega se ne mogu oglušiti. Stoga vjerujem i iskreno se nadam, da će za one koji u ovom trenutku traže, a možda ne uspijevaju pronaći dostatnu podršku za napraviti taj iskorak (“...prijava u sustav...”) ovaj tekst pružiti riječ ohrabrenja koja će im u toj odluci pomoći.