Dana 31. prosinca 1526. okupili su se članovi Hrvatskog sabora na iznimno važnom zasjedanju u Cetingradu, danas malom selu u Kordunu na cesti Slunj – Velika Kladuša. Trebalo je izabrati novoga kralja, novu dinastiju koja će obnašati izvršnu vlast u zemlji koja je već više od pola stoljeća bila u ratnom stanju s nadirućim Otomanskim carstvom.
Turci su tada radili stalni pritisak na Pounje, uz neprestane pljačkaške pohode kojima su se njihovi «akindžije» zalijetali duboko u Hrvatsku sve do Štajerskih zemalja i na taj način slabili obrambenu sposobnost zemlje i prikupljali plijen, roblje ali i informacije o zemljama na koje bi potom navaljivala regularna vojska. 1511. opustošeni su Ribnik, Ozalj i Dubovac; dogodine su Turci osvojili Srebreničku banovinu i grad Blagaj na Sani čime su još dublje ušli u Hrvatsku. Nekoliko uspješnih vojni bana Petra Berislavića nisu uspjele preokrenuti situaciju. Berislavić je pokušavao i diplomatskim akcijama dobiti pomoć Europe, ali kao i svi njegovi predhodnici u tom poslu, dobio je samo prazna obećanja.
Osvajanje Karina i Korlata
1514. su tako Turci osvojili Karin i Korlat i počeli uništavati one dijelove Dalmacije koji su i nakon Ladislavljeve prodaje ostali pod hrvatskom urpavom. Do 1520. vođene su teške borbe na dva bojišta oko Novigrada gdje je banska vojska bila poražena i kod iznimno važne utvrde Jajce koja je uspjevala odoljevati stalnim navalama.
Nakon zauzimanja Šabca, Osmanlije su se okrenuli napadima na Srijem i Slavoniju. 1521. su tako zauzeti Srijemski Karlovci, Slankamen, Srijemska Mitrovica i Zemun. Dogodine je pak zabilježeno i nešto pobjeda pa je tako novi ban Ivan Karlović, knez Krbave razbio tursku vojsku koja se s plijenom vraćala iz Kranjske dok su Klišani pod zapovjedništvom Petra Monokovića odoljeli turskoj opsadi. Osmanlije su, međutim, uspjeli zauzeti Skradin kojeg je napustila najprije vojska, a zatim i stanovništvo nakon što je neko vrijeme moralo plaćati harač. Iste godine zauzet je i Knin.
U novu misiju prema zapadu krenuo je tada knez Bernardin Frankopan koji je pred njemačkim Državnim staleškim saborom u Nürnbergu održao govor «Oratio pro Croatia» izloživši stanje u Hrvatskoj i opisavši ga kao krajnje kritično. Tek tada počinju početci europske pomoći Hrvatskoj u kojoj su najviše sudjelovale austrijske zemlje u kojima su shvatili da će u slučaju propasti Hrvatske, oni biti prvi na redu. U toj pomoći počeo se isticati nadvojvoda Ferdinand von Habsburg.
Bitka na Mohaču
Ugrasko-hrvatski kralj bio je tada Ludovik II Jagelovič, mlad i slab vladar bez autoriteta kod visokog plemstva. Moguće je, međutim, da je odlučnost Habsburgovaca da pomognu njegovom ugroženom kraljevstvu bilo i to što se oženio za habsburšku princezu Mariju. No, povjesničari drže da je upravo taj brak koji je upućivao na čvršći savez Ugarske i Hrvatske s njemačkim zemljama potaknuo Turke da svoje napredovanje okrenu prema Mađarskoj i pokore je prije nego se savez uspije dovoljno učvrstiti.
29. kolovoza turska vojska koja je brojila između 70 i 100 tisuća vojnika došla je u dodir s kraljevskim snagama kojih je bilo najviše 40 tisuća, ili manje. Kralj nije htio čekati pojačanja koja su trebala stići iz Hrvatske. Njegovi vojskovođe su bili uvjereni da su na povišenom položaju što je bitno za ratovanje u nizini i da će izići na kraj s turskom brojčanom nadmoći.
Turke je vodio sultan Sujelman I Veličanstveni koj je započeo operaciju s napadom rumelijskih konjanika prema ugarskom desnom krilu kojim je zapovjedao nadbiskup Kaloče, Pavao Tomori. On je odbio turski napad i izveo uspješan protunapad sve do samog turskog središta tako da je zabilježeno da je i samoga sultana pogodila strjelica koja, međutim, nije uspjela probiti njegov oklop. Sam daljnji tijek bitke nije poznat. Pretpostavke su da je turska brojčana nadmoć bila tolika da kraljevska vojska jednostavno nije mogla pobijediti. Do sumraka su kraljevske postrojbe bile u neorgnaiziranom bijegu. Bježao je i sam kralj koji je prelazeći rječicu Cselu pao s konja i utopio se.
Izbor kralja
Sulejman je naredio da se svi zarobljenici pobiju i procjena je da je tako nastradalo tisuću, uglavnom mađarskih plemića, iako u Sulejmanovom dnevniku o bitki piše tek slijedeće: «Sultan prima počasti svojih vezira i begova. Pobijeno je dvije tisuće zarobljenika. Kiša pada u potocima.» Ovaj haikuliki zapis ostao je tako epitaf četiristoljetnoj Ugarsko-hrvatskoj državi.
Nedugo potom, hrvatski Sabor je počeo inicjative za izbor novoga kralja. Već od početka je većina bila za izbor Ferdinanda Habsburškog koji se dotada pokazao kao jedini europski vladar zainteresiran za obranu od Turaka. 10. studenoga 1526. sklopljen je ugovor koji su potpisali Ferdinand i knez Krsto Frankopan kojim je postavljen temelj za konačni izbor Ferdinanda za hrvatskog kralja.
U Cetingradu su odredbe toga sporazuma trebali konačno prihvatiti Sabora i predstavnici Habsburga. Austrijska i hrvatska strana najprije su razmotrile "prava na temelju kojih bi Ferdinand mogao postati hrvatskim kraljem" i "utvrdili da takvo pravo postoji". Potom su hrvatski staleži istakli "svoja prava i prava Hrvatske Kraljevine", koja bi Ferdinand I. trebao priznati i poštovati, te kad su i "u tome postigli suglasje", prišli su izboru" i taj izbor "svečano proglasili na misi održanoj u samostanskoj crkvi franjevačkog reda Male braće".
Prisega vjernosti
U ispravi je istaknuto da su ugarski staleži i redovi, 16. prosinca 1526. u Požunu, izabrali Ferdinanda za kralja prema zakonima i pravima Kraljevstva Ugarskoga, da je Ferdinand već više godina potpomagao staleže i redove Kraljevine Hrvatske u obrani od Turaka te da ga ovi staleži jednoglasno, 1. siječnja 1527. u Cetinu, izabraše za kralja i njegovu suprugu Anu za kraljicu "cijele Kraljevine Hrvatske", davši pritom njima i njihovim nasljednicima "prisegu vjernosti i poklonstva".
Povelja, koju su tada potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog, Pavao Oberstain, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Pichler, jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državotvornosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Povelju su sa svojim pečatima potvrdili: Andrija Tuškanić, Ivan Karlovič, Nikola Zrinski, otac Nikole Šubića Zrinskog, Juraj Frankopan, Vuk Frankopan i Stjepan Blagajski. Na sredini se nalazi pečat Kraljevine Hrvatske sa 64 crveno-bijela polja.
