Zanimljiv je dizajn grba Općine Ražanac, kula i pčela. No iza svega stoji veoma zanimljiva priča iz vremena Kandijskog rata, to jest 1645. godine.
O tome je pisao vinjerački pjesnik Ladislav Vežić, što je i objavljeno u “Zori Dalmatinskoj”, u ožujku 1844. godine. Vežić daje detaljan pregled zbivanja na dalmatinskoj bojišnici na samome početku Kandijskoga rata. Bosanski paša Ibrahim, pokrenuo je tada ofenzivu na mletački dio Dalmacije koji se sastojao uglavnom od veoma uske trake zemlje uz obalu na kojoj su se nalazili utvrđeni gradovi i sela kao uporišta, od Novigrada pa dalje uzduž obale sjeverne Dalmacije i dalje prema jugu. Koliko je to bio tanak pojas zemlje, najbolje se vidi iz podatka da su i Obrovac, Smilčić, Islam, Zemunik, Vrana, Velim i Skradin, bili u sastavu Otomanskog carstva.
Prodor prema Ninu
Lički sandžak-beg Halil, krenuo je tad s vojskom od nekoliko tisuća momaka prema Ninu, smatrajući ga osjetljivom točkom koju se može zauzeti, a putom kroz Ravne Kotare se od glavnine odvojilo 709 konjanika i poharalo nekoliko neutvrđenih sela te udarilo prema Ražancu koji je bio opkoljen zidinama. Ladislav Vežić ovako opisuje daljnji tijek događaja:
”Mletački vojnici su uvijek ostajali u ražanačkoj utvrdi, a svi Ražančani, koji su bili sposobni za nošenje oružja, borili su se po okolici s Turcima da bi obranili svoja ognjišta. Tako je bilo i tog dana. Naime, Ražančani su krenuli u ispomoć Ninjanima, jer su čuli da je na Nin krenula golema turska vojska, a u Ražancu su ostali starci, pedesetak žena, djeca i 20 mletačkih vojnika, a vodila ih je neka, kako je zabilježeno, “baba Nidićka koja je išla ispred svih s puškom na ramenu i nožem u ruci”. Prva se popela na zidine i počela bodriti svoje sumještanke:
”Amo ćerce, amo, evo pasah nedajmo im pristupiti k našim vratim; pogledajte na me. Sve da i otmu Turci Ražanac malo bi baba štetovala, jer mi nebi drugo već da život mogli oteti, koji je i tako slab i pod teškim bremenom ljute starosti pritisnut, ter malo može produljiti; nemam roda ni poroda, nemam kuće ni kućišta, neg drugom kudilju predem da me prirani i priderži, a vi imate kuću, rod, pleme, vašu dicu koju će oni bisni psi prid vašim očima nemilo pokresati, ako im dojdu pod ruke, dom Božji biti će porobljen i uskvernjen dilim nepodobnim! Oprimo se ter žive Turkom nepridajmo se!”
Hrabra baba Nidićka
Žene su otvorile paljbu po konjanicima koji su imali i gubitaka, no kad su prišli bliže i vidjeli tko im je protivnik, osokolili su se uvjereni da će ih lako rastjerati. Vežić je zabilježio da su smijući se i podvriskujući potrčali prema zidinama očekujući lak posao. Međutim, osokoljeni primjerom babe Nidićke, branitelji su na napadače proljevali vrelu vodu i paklinu, pucali iz pušaka i probali ih dohvatiti kosama, vilama i sjekirama. No napadača je bilo desetak puta više i kao iskusni vojnici lagano su stezali obruč oko utvrde.
”Kad je počelo nedostajati baruta i olova žene su u strahu gledale kako će Turci osvojiti Ražanac, njih poubijati, a djecu im odvesti u ropstvo. Tako bi i bilo da im se sreća nije osmjehnula u posljednji čas. Naime, jedna stražarska potleušica se zapalila, a Nidićka, domišljata kakva jest, vidjevši to, poviče:
”Sad smo dobile, moje bojnice vridne, amo za mnom samo tri četiri a vi drugi branite se što bolje možete, eto mene do časa s´srićom u ruci!” Zatim skoči sa zida, a za njom krenuše četiri žene koje su joj bile najbliže. Nije prošlo ni pet-šest minuta, kad eto junakinje s četiri drugarice vukući svaka košnicu pčela. Junakinja korača ispred svih kao da joj je petnaest godina i još iz daleka viče iz sveg glasa da se je jedva moglo čuti:
”Udrite, udrite, eto i nas sad ćemo im dati po repu.”
Turci u bijegu
Kad mletački vojnici i žene, koje se zajedno s njima braniše od Turaka, opaziše što baba radi, počeše se križati i čuditi, ali pretpostavljajući da joj je to njena vila posestrima rekla za pobijediti Turke jako se obradovaše i jedva dočekaše da dođe do njih. Kad je baba došla ispod zida zapovjedi da se prihvate košnice i sačuvaju dok se i ona ne popne gore. Kad se Nidićka popela na zid uze u ruke sjekiru pa udari po košnicama. Nakon toga rascijepljene košnice baci sa zida u pepeo i žar zapaljene potleušice ne hajući što je ujedaju pčele. Kad su košnice pale u zapaljenu potleušicu razbiše se, a pčele u rojevima izletješe i navališe na Turke i njihove konje. Razbješnjene pčele ujedale su Turke gdje god su stigle tako da se ovi više nisu mogli braniti. Turski konji, osjetivši komešanje na leđima i ubadanje po sebi, počeše se propinjati i trčati tamo-amo po gomilama i kamenjaru. Kad baba Nidićka vidje pomutnju među Turcima poviče:
”Eto naših! Eto naših milom Bogu hvala! Čekajte sad Turske strašivice koje ste došle s´ženskim boj biti, čekajte ako ste harni”, pa opet okrenuvši se k’ istoku kao da nekoga vidi: “Berže, berže bratjo evo Turakah na selu, berže!”
U toj pomutnji jedan Turčin poviče: “Valaj bižmo eto kaurina!”
Konjanici udariše u bijeg, ostavivši na bojnom polju hrpu opreme i opljačkanih dobara iz okolnih sela. Junakinja, baba Nidićka je od tada uživala u selu najveći ugled i kod prekaljenih junaka, dok su majke svojoj djeci o njoj pričale priče, a djevojke joj pjevale i plesale kolo.
