Idemo kraju svibnja, a vječna borba s travom u vinogradu, ali i na ostalim površinama još uvijek traje. Ovo je zapravo neravnopravna borba čovjeka i prirode i ne može proći bez kolateralnih žrtava. Trava se može uništavati kemijski ili mehanički, ali uvijek samo privremeno. Kemijski se to može činiti s blažim ili žešćim sredstvima. Najžešća sredstva su na bazi glifosata koja uništavaju sve što im se nađe u obzoru pa i mladu lozu ako ju dohvati. Ali to što uočavamo na prvu su zapravo male koristi ili štete, ovisno s koje točke gledamo. Prave štete su zapravo u tlu u kojem se totalno uništava sav korisni bio svijet, sva ona korisna živa bića koja podržavaju kvalitetan život biljaka, ovaj puta loze. Takvo tlo postaje potpuno inertno, beživotno i u konačnici neuvjetno za zdrav život biljke. Već je odavno utvrđeno da su posljedice dalekosežne za zdravlje biljke, a u konačnici i čovjeka koji konzumira hranu i piće nastalu od biljaka tretiranih na ovaj način. Utvrđena je i kancerogenost pojedinih sastojaka u preparatima i već dugo se najavljuje zabrana takvih proizvoda, ali se uvijek odgađa konačna presuda.
Nema kruha bez motike
Pa čemu onda može poslužiti takvo tlo? Možda tek za proizvodnju opeke ili kako mi rado kažemo, cigle. Ali i cigla na žalost prema propisima pristiglim iz nove zajednice bratskih naroda pomalo postaje suvišan proizvod. Samo beton i armirani beton. A kako smo mi poznati kao dobroćudan narod koji je tijekom povijesti rado slušao svoje gospodare, tako i danas olako usvajamo taj beton koji je jednako inertan materijal, koji je beživotan kao i tlo kemijski tretirano, a ugrađujemo ga gdje treba i ne treba. Možemo u okruženju vidjeti već i male prizemne kuće koje su bez konkretnih razloga izgrađene od armiranog betona koji je pretjerano prekrcan čeličnom armaturom. I te kuće se dodatno oblažu raznim toplinskim zaštitama istih inertnih svojstava kao i armirani beton.
Osnovni životni uvjeti, odnosno mikroklima u takvim kućama su bitno slabiji od kuća građenih opekom. Kada uđem u bilo koju kuću pod uvjetom da nije žbukana cementnom žbukom, odmah osjetim je li od armiranog betona ili od opeke. Opeka je nezamjenjivi, zapravo plemenit, građevni materijal koji regulira vlažnost zraka svojim tijelom. Ako je pretjerana vlažnost za vrijeme onih južina od kojih glava boli, opeka preuzima dio vlage i ponovno ga otpušta kada dođu dugi suhi burni dani. E, to beton ne može zajedno sa svojim tonama rebraste armature. A niti konstruktivno opeka nije ništa slabija u zgradama koje se najčešće grade u našem okruženju, samo ako se pravilno ugrađuje u kombinaciji s korektnim količinama betona i armature.
Konobe umjesto betonara?
Sjećam se da smo na početku moje karijere, a bilo je to davno, ugrađivali u stambene zgrade oko 12 kg armature/m2, a danas ta brojka prelazi 100 kg/m2 i kuće iz toga doba imaju daleko manje konstruktivnih pukotina nego poneke koje danas gradimo s velikim količinama armature i betona. A kuće najčešće pucaju zbog nepravilne ugradbe pretjeranih količina rebrastog željeza. A evo sada i Ričard najavljuje nova pravila građenja u izmjenama prostornog plana pa će biti zelenila više, a zgrada još i manje pa beton možda i neće trebati. A što ćemo sada s betonarama? Možda da u njima otvorimo konobe. To svakako nije dobar način donošenja planova, ali ideju smanjivanja volumena pozdravljam. Ali što ćemo s okolnim selima u ruralnom dijelu koje već sada grade veće zgrade od samog grada? Što ćemo tamo sa zelenim površinama kada se mogu graditi kuće na udaljenosti jedan metar od međe i visine deset do jedanaest metara. Osobno mislim da bi bilo bolje tih deset posto parcele na kojem se želi povećati zelenilo izdvojiti u javni prostor i tako formirati kontinuirane javne zelene površine i svakako javna parkirališta. Koliko god da imamo zelenila na parceli, ono se većim dijelom nalazi iza kuće jer su ispred automobili na parkingu, često s preklopnim rampama ili ogradama. A kada je vlasnik automobilom negdje odsutan, možemo vidjeti niz praznih parkirnih mjesta s podignutim rampama, a mi automobile parkiramo na zabranjenim površinama. A pauk samo kruži, kao ptica grabljivica. A dosta često se i pitam čemu zapravo trava iza kuće. Možda da uzgajamo kokoši. Ali to je ipak zabranjeno u gradu.
Kiša pada, zelenilo raste
Kada smo u jedan prostorni plan predvidjeli minimalnu količinu zelenila prema planu višeg reda, dobili smo primjedbu od jednog vrlo uglednog i obrazovanog gospodina čemu trava oko kuće kada je i tako ima previše na neobrađenim poljima. A najviše primjedbi imamo od naših dragih susjeda iz “zelene dežele”. Kao, mi nećemo saditi zelenilo oko kuća jer nam ga je i doma previše. E, ja kažem hoćete pa da se ne hvalite da ste vi civilizirana Europa, a mi samo nazadni Balkan. I zato pozdravljam sve ove ideje oko povećanja zelenih površina, ali ne i način na koji se to rješava. Sve ove ideje treba pretočiti u novi kvalitetni zakon o prostornom uređenju kojim ćemo urediti kvalitetnije upravljanje našim prostorom kojega svakog dana čerupa kako tko poželi. I svakako ponovno afirmirati urbanističku struku.
Dok ovo pišem kiše nesmiljeno padaju kao rijetko kada u ovo doba, a trava s obzirom na to da nisam za kemijsko tretiranje i dalje raste. Ja sam isključivo za mehaničku obradu. Postoji više načina, od raznih vrsta kosilica, kopačica i motike. Osobno sam za kopačicu s ticalom koja ulazi u prostor između trsova i kopačicu između redova. Ali tu ipak ostane onaj mali, ali najvažniji krug oko samog trsa koji se može riješiti jedino motikom. Dok ju ne zabrane. Istina je da ima sve manje radne snage spremne uzeti motiku u ruke, svi bi radije igrali u Hajduka. A kakav je Hajduk, možda bi tamo bili korisniji. Ali moram reći da mene još nisu zvali, možda čekaju da poželjne godine navršim da bi bio kandidat barem za rezervnu klupu.
Neka štikle podalje od vinograda
Drugi način osim motike ja zapravo i ne znam. Premda motiku rijetko vidim, a u mnogim vinogradima trave nema. Da nije možda ona štikla iz pjesme u kojoj “trava još nije nikla...”
I sigurno ispod nje trava neće niknuti, ali ima tu više problema. Tko će štiklu dotjerati u vinograd, a i njena površina je tako mala da bi zgazila tek jednu ili dvije travke. A što s milijardama ostalih? Neka štikle podalje od vinograda. A možda bi ju mogli iskoristiti za otvaranje boca s obzirom na to da je tanka i ne bi napravila veliku štetu na čepu koji bi tada u daljnjoj prodaji postigao bolju cijenu s obzirom na minimalna oštećenja. A i otvarač-štikla bi bio atrakcija. Sve za dobar marketing. A kako se vino najbolje prodaje uz dobru priču, ova bi mogla biti originalna. Da na primjer personaliziramo bocu prema vlasniku ili vlasnici štikle koji je neka slavna osoba. Na primjer, neka turbofolk pjevaljka kakve kod nas pune arene do posljednjeg mjesta, što je nažalost opći trend “moderne” kulture.
Traktorom 20 km na sat
I dalje živim u azilu u Diklu koje je prometno gotovo odvojeno od grada, a ja od svog vinograda. Dugo godina sam u građevini, ali ovakvo stanje na cestama nisam vidio, a vjerojatno neće vidjeti još mnoge generacije. Radovi su na cestama neizbježni, ali ovakvo stanje regulacije prometa i posebne kvalitete alternativnih prometnih površina u kojima je tolerancija ravnine plus-minus dvadesetak centimetara, nigdje nije viđeno. Ne znam tko to kontrolira, a tko koordinira, ali bi ga svakako trebalo provozati njegovim autom pa da vidimo u kakvom su mu stanju bubrezi, a u kakvom poluosovine nakon reli vožnje između rupa i krivo ugrađenih šahtova. Kada su moju ulicu u dužini dvjesto metara djelomično dovršili nakon pet mjeseci, a kada će do kraja, tko zna, odvezao sam relativno novi auto na servis i kada sam dobio predračun za popravak, samo sam im rekao neka ga zadrže. Sada idem traktorom, koji vozi maksimalno dvadeset kilometara na sat, u vinograd. Ipak mislim da je to trenutno najprikladnije prijevozno sredstvo ne samo na dionicama gdje se izvode radovi, nego i tamo gdje su završeni. Ako su završeni. To ćemo tek vidjeti kada taj dugoočekivani javni odvodni sustav stavimo u funkciju i kada uključimo prečistače. Sigurno je da traktorom mogu brže stići do grada nego moja susjeda Drita s kombijem punim poljoprivrednih proizvoda koje željno očekuju njezini kupci na tržnici. Ako bi pokušala doći brže od mene, blitva i salata bi možda izdržale, ali jaja bi vjerojatno bila u tekućem stanju spremna za kajganu. Pa i to je veselje za neke mlade domaćice koje možda i ne znaju razbiti jaje. Možda i ne moraju jer to današnji moderni mladi muževi vrlo rado rade.
S mineralnim gnojivima treba biti jako oprezan
Ostavimo se jaja, idemo u vinograd. Vrijeme je za korekciju gnojidbe, ukoliko to nismo dobro učinili jesenas. Moguće je to učiniti prikladnim mineralnim gnojivima, a i folijarno prilikom zaštite loze. Zaštitu treba hitno provesti s obzirom na količinu kiše i dugi kišni period, a meteorolozi najavljuju još toga. S gnojidbom mineralnim gnojivima treba biti jako oprezan i svakako bi bilo poželjno izvršiti analizu tla pa i dijelova biljke da utvrdimo što to biljci točno treba, ali i ukupno stanje tla da se ne dogodi šteta kao s kemijskom zaštitom od trave. Minerali u umjetnim gnojivima su isti oni koji se nalaze i u organskim i oni su neophodni za rast biljke, ali je bitno na koji način ih unosimo u tlo i u kojim količinama da ne bismo opet dobili inertno tlo koje je samo za ciglu za koju smo već zaključili da nam skoro i ne treba. Moje nekakvo pravilo je da volumenski u tlo unosim tri do četiri puta više organskog gnojiva u obliku peleta u odnosu na “umjetno”, a svake četiri godine zreli ovčji stajnjak. Nekako sam uvjeren da tako održavam prirodnu ravnotežu i uvjete za život svih tih neophodnih mikroorganizama u tlu. I ovog proljeća dok sam kopao oko trsova sam se veselio svakoj glisti koju sam vidio. A vidio sam ih jako puno. Jedanput davno sam zapisao da je “umjetno gnojivo” kao Viagra, u preporučenim količinama korisno, a u pretjeranim opasno po život. Za ovaj put dosta.
