Za obitelj Katičin, brodovi su više od plovila – oni su priče, uspomene, veza s prošlošću, a istrovremeno i most za budućnost. Drvo i brodovi postali su temelji života ove obitelji, duboko ukorijenjeni u njihov identitet kroz generacije. Uz didovo vodstvo i mentorstvo, unuci su s vremenom počeli preuzimati sve više odgovornosti, ulažući svoju energiju i entuzijazam u završne radove. Oni su polirali, lakirali, pričvršćivali i prilagođavali svaki detalj, stvarajući tako tradicionalnu gajetu koju su pretvorili u zajedničko djelo koje odražava njihovu strast i ljubav prema obiteljskom nasljeđu.
Prošle godine smo pisali o Marinku Katičinu, gdje su njegove sposobnosti i posvećenost brodogradnji bili istaknuti kao rijedak primjer očuvanja tradicionalnih metoda u suvremenom dobu, a sad nastavljamo priču, usmjeravajući pozornost na predstavnike novije generacije iz obitelji - Božu, Grgu i Nikolu Katičina.
Dida - životni učitelj
- Cijeli život smo povezani s drvetom i didovom radionicom. Od malena smo gledali dida kako obrađuje drvo i izgrađuje brodove, slušali njegove životne priče, a kroz sve to, i dida i baba su nas podučavali o radu, životu i vrijednostima, kaže 22-godišnji Bože, koji već godinama pomaže didu Marinku u njegovoj radioni, a i sam je stolar po struci.
Za ovu obitelj, posebna čar gajete je u tome što ona ne samo da ih okuplja, nego i produbljuje njihovu vezu.
- Gajeta nas je zbližila. Pronašli smo zajednički jezik, puno smo naučili, a i dalje zajedno učimo. Kako da vam opišem, gajeta nam jednostavno donosi sreću, a uživali smo u svakom trenutku dok smo je gradili, s ponosom nadodaje 18-godišnji Grgo, student prve godine zagrebačkog Grafičkog fakulteta.
16-godišnji Nikola, učenik zadarske Zrakoplovno-tehničke škole, prisjeća se djetinjstva provedenog na brodu, učeći sve o plovidbi od svog djeda.
- Dida je prije bio glavni za kormilom, a zadnju godinu su na kormilu bili moj otac Boris i stric Ive, dok ove godine, tradicija kormila će pripasti nama, unucima. Grgo i ja već imamo iskustva iz prošlih regata, sudjelovali smo i na nekoliko izdanja “Đir po konalu”, regate u Ugriniću, gdje smo jedrili pod didovim mentorstvom, a sada jedva čekamo samostalno “zaidriti”, priča nam Nikola.
Svaki brod je priča za sebe
Iako već desetljećima gradi drvene brodove, Marinkova prva gajeta nastala je prije sedam, osam godina, kada je Bože, tada još tinejdžer, pomagao djedu u radionici.
-Svaki brod je priča za sebe, a raditi s didom je nešto posebno. On je pravi meštar. Nadamo se da ćemo za nekoliko godina u potpunosti usvojiti njegovo znanje i vještinu. Naša je želja jednog dana napraviti vlastiti brod i time zaista zaokružiti sve što smo od njega naučili, ističe Bože.
Djed Marinko Katičin ima devetero unučadi, od kojih se većina trenutačno nalazi u procesu obrazovanja na različitim razinama školovanja, dok su najstariji već započeli profesionalne karijere unutar svojih stručnih područja. Uz trojicu sugovornika, pridružio se i četvrti član, najmlađi među njima – Božin brat Ivor, učenik prvog razreda osnovne škole. Iako ima svega sedam godina, Ivor već pokazuje iznimnu znatiželju i ambiciju, što nagovještava i potencijal za nastavak obiteljske tradicije.
Sedmogodišnji majstor
- Ivor je sam uzeo pinel i lakirao dvije frkate (držač za vesla, op.a.), a nismo trebali ništa popravljati iza njega, s ponosom ističe Bože, vidno oduševljen mlađim bratom.
Za obitelj Katičin, drveni brodovi nisu samo posao nego način života. Marinko često naglašava kako su drveni brodovi povezani s otokom i otočkim načinom života, a vožnja u drvenom brodu je poseban doživljaj, puno veći gušt nego u plastičnom ili metalnom brodu. Unučad s divljenjem gleda na ovu baštinu i s nadom u budućnost.
- Drago nam je što možemo učiti o ovome, i svi gajimo ljubav prema drvetu i prema moru, složni su rođaci Katičin.
Tradicionalna gajeta na kojoj sada rade za Katičine nije samo brod, već simbol obiteljske ljubavi i povezanosti s prošlim, a i budućim generacijama.
