Dječji parkovi - promoviranje inkluzivnosti putem igre i interakcije, a ne ekrana!

Dobili smo odgovor iz Grada Zadra nakon objavljivanja prethodnog članka vezanog uz postavljanje ekraniziranih totema u zadarskim dječjim parkovima, koji su za njihovo postavljanje dali objašnjenje:

- Vizualna podrška jedan je od alata kojim se djeci može pomoći u boljem razumijevanju, imitaciji, razvoju slušne pažnje, poticanju smislene i jasne komunikacije, istraživanju i usvajanju novih znanja. Kada se tehnologija koristi na adekvatan način i s točno određenim ciljem, onda je opravdano njezino postavljanje i korištenje. Kao takva može za pojedinca predstavljati podršku iz okoline čime se prilagođava učenje, prihvaćaju promjene i potiče samostalnost, navela je Stefani Mikulec Perković, v. d. pročelnice UO za EU fonove Grada Zadra.

Predmetni ekrani nabavljeni su i postavljeni na dječja igrališta u okviru projekta INCLUSIVE PLAY, koji je iniciran u suradnji Grada Zadra i Dječjeg vrtića Latica te Grada Mostara i Centra za djecu i omladinu sa posebnim potrebama Los Rosales iz Bosne i Hercegovine.

Emitiranje sadržaja putem ekrana

Na pitanje koji su to točno načini na koji će se koristiti postavljena tehnologija i ciljevi korištenja u dječjem parku nema konkretnijeg odgovora, pa su roditelji i dalje zabrinuti i pitaju se zašto bi njihova djeca na igralištu, gdje bi trebala uživati u prirodi, igri i aktivnostima, trebala biti izložena emitiranju s ekrana.

- Kao što sam već prethodno i komunicirala, u ovoj fazi predmetni totemi nisu u svojoj punoj funkciji te je o sadržaju i njegovom učinku moguće donositi konačne stvarne zaključke tek po implementaciji istih, naglasila je Stefani Mikulec Perković.

Ukoliko već dopuštamo prisutnost emitiranja sadržaja putem ekrana u dječjim parkovima, onda trebamo biti svjesni da se radi o alatu koji itekako ima značajan utjecaj na djecu. Stoga, donošenje odluka ovakvoga tipa treba biti utemeljeno i stručno pojašnjeno kako bismo osigurali da se ne naruše dječji razvoj, dobrobit i sigurnost.

Buljan Flander: Ekranu nije mjesto u dječjem parku

O tome smo razgovarali s prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander, kliničkom psihologinjom, integrativnim psihoterapeutom za djecu, adolescente i odrasle te sudskom vještakinjom. Osnivačica Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, prepoznata je i priznata za svoj iznimni doprinos u području zaštite prava djeteta. Njezin rad u toj je mjeri značajan da je 2018. godine dobila Nagradu za životno djelo u području zaštite prava djeteta, kao i 2019. godine kada je dobila Državnu nagradu za znanost. Ova priznanja ističu njezin velik doprinos u istraživanju i unapređenju područja zaštite djece i mladih kroz znanstveni rad.

- Smatram da mali ekrani i moderne tehnologije nemaju što raditi u dječjem parku, gdje bi djeci odvlačili pažnju od provođenja vremena u prirodi i na zraku, kada bi djeca trebala provoditi svoje slobodno vrijeme u tzv. green timeu, u slobodnim aktivnostima igrajući se s vršnjacima i odraslima. Ionako djeca previše vremena provode pred malim ekranima, zašto bi onda i u dječjem parku bila izložena njima? Danas više ne govorimo o vremenu provedenim pred televizorom, mobitelom ili računalom, već govorimo o ukupnom vremenu provedenom pred malim ekranima. 2017. godine, prema istraživanju koje sam provela, dokazano je da je kod predškolske djece to vrijeme čak dva i pol sata dnevno preko tjedna, a tri i pol sata dnevno vikendom. Dakle, ako djeca idu u vrtić, poslije praktički gledaju u male ekrane sve dok ne odu spavati, objasnila je Buljan Flander.

Ne postoji balans green timea i screen timea

Prema svjetskim istraživanjima, djeca školske dobi provedu između sedam i pol i deset sati dnevno konzumirajući sadržaj na malim ekranima.

- Ono što je najvažnije je ravnoteža između green timea i screen timea, odnosno koliko vremena dnevno dijete koristi svoje slobodno vrijeme za igru i istraživanje u prirodi i koliko vremena provodi gledajući sadržaj na ekranu. Danas nam djeca provode puno više vremena pred ekranima, do te mjere da je to postalo zabrinjavajuće. Iznimno je bitno za mentalno zdravlje djece da postoji ta ravnoteža, ali ta ravnoteža više uopće ne postoji, naglasila je Buljan Flander.

Prema navodima iz Grada svi elementi u senzoričkom parku osmišljeni su s ciljem poticanja inkluzije, igre, istraživanja i učenja, uključujući i ekranizirani totem.

- Poticanje inkluzije i njezine primjene u svakodnevnom življenju i aktivnostima moguće je i kroz edukativno-informativne materijale koji promiču važnost inkluzije ranjivih skupina u lokalnoj zajednici, neovisno o mediju njihovog prikaza, kazala je Mikulec Perković.

Rezultati istraživanja koje je Buljan Flander provela 2013. godine jasno su pokazali da bi djeca (njih čak 95 % ispitanika) koja provode tri i više sati dnevno na društvenim mrežama, radije provodila vrijeme u igri i druženju s prijateljima i u slobodnim aktivnostima.

Asistivna tehnologija - ekranizirani totem

- Takvo istraživanje ponovljeno je 2019. godine i ponovno je 95 % ispitane djece odgovorilo na identičan način. To znači isključivo jedno - odgovornost je na nama odraslima da im upravo to omogućimo, a ne da im damo virtualno igralište malih ekrana. I onda se kasnije čudimo zašto su nam djeca u tolikoj mjeri pred malim ekranima. Pa nisu djeca kriva, krivi su u jednoj mjeri roditelji, ali i čitavo društvo koje se ne trudi djeci ponuditi druge sadržaje. Zaista nikakav ekran nema što raditi u dječjem parku gdje se djeca igraju i imaju priliku za stvaranje interakcije i inkluzije, istaknula je Buljan Flander.

- Upravo zahvaljujući napretku tehnologije, djeca s poremećajem govora, glasa i komunikacije, kao i djeca s motoričkim teškoćama, mogu ravnopravno sudjelovati u svim aktivnostima kao i njihovi vršnjaci. O korištenju asistivne tehnologije i koja je njezina uloga u razvojnom putu djece s teškoćama razgovaralo se i na jednom od stručnih panela organiziranih u sklopu ovog EU projekta u listopadu prošle godine, tvrdi Mikulec Perković.

Neminovno je da asistivna tehnologija igra ključnu ulogu u podršci djece s poteškoćama, da im omogućava da sudjeluju u raznim aktivnostima. Međutim, u dječjem se parku jednostavno ne može u toj mjeri paziti na emitirani sadržaj i na to koja se sve djeca trenutno nalaze oko ekrana (dob, sposobnosti, poteškoće, razvoj...). Je li uopće moguće definirati ekranizirani totem na dječjem igralištu kao asistivnu tehnologiju? Asistivna tehnologija trebala bi se odnositi na točno određene alate i uređaje koji pomažu djeci i osobama s poteškoćama u svakodnevnom funkcioniranju. S druge strane, ekrani na dječjem igralištu obično služe kao sredstvo zabave ili igre za djecu, evo u ovome slučaju eventualno i kao edukacija.

Opravdava li edukativni sadržaj postavljanje ekrana u dječji park?

Iz Grada su poručili da će postavljeni LCD totem služiti u edukativne i poticajne svrhe.

- Na njemu će biti prikazane razne motoričke igre i vježbe za razvoj grube i fine motorike i ostali razni edukativno-informacijski sadržaj (materijali o zaštiti prirode, životinjskog svijeta, bioraznolikosti, inkluziji i sl.). Prikazat će i potaknuti djecu tipičnog razvoja na uspostavljanje kontakta i igre s djecom s teškoćama u razvoju, istraživanje okoline i učenje, objasnila je Mikulec Perković.

Neupitno je jesu li svi elementi u senzoričkome parku usmjereni na poticanje inkluzije, igre, istraživanje i učenje, već se postavlja pitanje zašto uopće imamo potrebu za emitiranjem takvih sadržaja putem ekrana u parku, ako svi ti elementi itekako mogu biti zadovoljeni sa svim ostalim mogućnostima koji jedan senzorički dječji park nudi. Razvoj grube i fine motorike u senzoričkom parku dostatan je sam po sebi - od kreativne igre s pijeskom, šljunkom i vodom, sve do penjanja po spravama, spuštanja niz tobogan, održavanja ravnoteže, igranja s loptom...

Dječji park trebao bi biti mjesto gdje djeca mogu slobodno istraživati, igrati se i razvijati svoje motoričke vještine putem brojnih aktivnosti. Umjesto da se djeca potiču na pasivno gledanje ekrana, trebaju imati priliku za tjelesnu aktivnost i interakciju s drugom djecom.

Bez obzira na sadržaj koji će se emitirati, ekran zaista nije taj koji stvara inkluzivnost, a rečenica koja govori da će se emitirati sadržaji o inkluzivnosti je gotovo pa paradoksna - kakvu to inkluzivnost postižemo gledanjem u edukativni sadržaj umjesto socijaliziranja s ostalom djecom?

- Ne smatram da je edukativan sadržaj koji se emitira putem malih ekrana ni približno dobro obrazloženje za postavljanje istoga u dječji park, zaključila je Buljan Flander.

Vratimo fokus na ono što je bitno

Grad je ključan faktor koji odlučuje o standardu života u Zadru i o kvaliteti najranjivijih skupina, uključujući i djecu. Mi kao odrasli nosimo tu odgovornost da usmjerimo djecu i mlade prema zdravim i poželjnim životnim navikama. I to ne smijemo promatrati isključivo kao odgovornost i svojevrsni teret, već kao priliku da malim koracima stvorimo pozitivne promjene u svijetu. U današnjem vremenu, roditelji vode djecu u park kako bi ih udaljili od ekrana i pružili im prostor za igru i kretanje, susret i povezivanje s drugom djecom. To je ono što je ključno.

Suočeni s izazovima digitalizacije, neophodno je da kao društvo prepoznamo važnost pružanja prostora u kojem djeca mogu slobodno rasti i razvijati se, bez nepotrebnoga ometanja stimulirajućim sadržajima na malim ekranima. Smanjenje digitalne prisutnosti u dječjim parkovima osigurava da se fokus vraća na ono što je iskonski bitno - dječju igru, interakciju, kreativnost i optimalan razvoj i uživanje u prirodi.