Nakon što se Društvo prijatelja Žmirići pobunilo protiv izgradnje nove škole koja je planirana na rubnoj lokaciji parka Žmirići, a iz Gradske uprave su poručili da uopće nije realno da se ta škola gradi, razgovarali smo s bivšim pročelnikom Odjela za odgoj i školstvo i sadašnjim savjetnikom u Odjelu Josom Nekićem.
Je li Grad uopće imao namjeru izgraditi školu na Žmirićima?
Naravno da je Grad namjeravao izgraditi školu u Žmirićima, jer je već bila ishođena suglasnost. Ali sad, u ovoj cijeloj zabrinutosti, da tako kažem, za Žmiriće, očito postoje planovi da se ta škola ne radi.
Zašto?
Upravo zbog toga što je Društvo prijatelja Žmirića, odnosno njihov predsjednik Radenko Vrkljan izrazio sumnju da je to uvod u novu betonizaciju, da je gradnja škole samo mimikrija za novo betoniranje i da bi nekome moglo pasti na pamet, kad se otkida za školu, da se onda može otkinuti i za zgrade. Ne znam je li gospodin Vrkljan svjestan koliko nas je uvrijedio navodeći da je škola mimikrija za buduću devastaciju.
Čini se da ste to shvatili i osobno?
Da, jer ideja o školi u parku nije niknula u glavi nekog građevinskog lobista ili ljubitelja betona. Želim da javnost zna, a posebice roditelji, da je ta ideja nastala u mojoj glavi i u glavama mojih suradnika još dok sam bio pročelnik i to prije više godina, a ni ja niti moji suradnici nismo predstavnici nikakvog građevinskog lobija niti bilo koga tko o zelenom misli loše. Osobno, prve sam korake napravio na Velebitu, ispod jedne lipe koja mi je i danas u sjećanju. Planinar sam, cijeli život u prirodi, uzgajam masline, ne uništavam drveće. Inače i po podrijetlu, mi Podgorci nemamo fetiš na beton, mi volimo kamen i drvo do boli. I zato vjerujem da će svatko tko razmišlja racionalno i trezveno shvatiti da se ta ideja rodila upravo zbog zaštite parka, a ne da bismo betonom, kako Vrkljan kaže, “napali” park.
Ima li takvo slikovito izražavanje uporište i u nekim činjenicama?
Naravno da ima i želim da te činjenice javnost isto tako zna. Prvo, park Žmirići ima oko 70 tisuća četvornih metara. Što se tiče škole, ništa se za nju ne otkida parku, niti bi ona uzela svih 15 tisuća kvadrata. Naime, bruto razvedena površina škole bi bila 5 tisuća kvadrata, a svi drugi sadržaji, igrališta, trkališta, staze, zone osvježenja, itd., ionako su već predviđeni i u sadašnjem prostornom planu, pa da se sadašnji plan realizira u Žmirićima, ti sadržaji bi postojali, jer je to sportsko-rekreacijska zona i gradnja škole to ne može i neće promijeniti. Zapravo je cijela ta ideja upravo bila da se zaštiti taj park, jer kad je nešto u blizini škole, ništa se neće graditi. Svjedoci smo mi toga u Zadru već desetljećima, jer, primjerice, u Parku Vladimira Nazora imamo 4 škole, niti jedna ta škola nije proizvela nikakvu dodatnu gradnju, dapače, one predstavljaju otpor bilo kakvoj pomisli o komercijalnoj gradnji, jer u konačnici, kad napraviš školu i pokloniš cijeli taj park djeci, bilo tko da nešto gradi, on bi to morao otimati od djece. Mislim da je to jedan veliki argument da oni koji se pozivaju na betonizaciju nisu u pravu i da su ti strahovi koje imaju neopravdani. Ja sam i nekidan šetao tim parkom i ono što sam tamo vidio je to da tom parku treba pomoć. Većina drveća je umorna ili bolesna, njih treba osvježiti, a veliki dio i zamijeniti s plemenitijim stablima, jer složit ćemo se da isključivo bor nije najbolje drvo na nekom prostoru za očuvanje čitavog tog sustava.
Ali, Društvo prijatelja Žmirići skrbi o tom parku, planiraju ondje napraviti i arboretum?
Njihova udruga može imati partnersku ulogu u suradnji s Gradom, što je gospodinu Vrkljanu na razgovoru u Gradskoj upravi i rečeno, da se želi postići partnerstvo s udrugom. Ali, uz dužno poštovanje, urediti jedan tako veliki park i potpuno ga privesti svrsi, to nijedna udruga na svijetu nije samostalno napravila, pa ne može ni Društvo prijatelja Žmirići. To treba jasno reći. Članovi udruge mogu poticati, zalagati se, davati mišljenja, odrađivati određene manje segmente čitavog posla, ali izgraditi sve sadržaje u skladu s poslanjem škole i održivim razvojem te cjelovito urediti park, to ne mogu, to je zavaravanje. Napraviti samo arboretum je ozbiljan i financijski zahtjevan posao. Kad već spominjem arboretum, nije mi jasno da Radenko Vrkljan nema ništa protiv da u taj arboretum dolaze dječje ekskurzije, ali ima protiv da se djeca u parku školuju i puno više vremena provode u parku, u prirodi. To mi vuče na politički aktivizam i dozu nevjerodostojnosti, jer kad se gradio obližnji trgovački centar, i raskrižje na Žmirićima nitko iz udruge se nije bunio, a sad im je problem gradnja škole, dakle, javnog dobra za bolji život, poput vode, zraka, sunca...
Pobunio se i dio gradskih vijećnika, konkretno Akcija mladih?
Populizam Akcije mladih, odnosno vijećnika Ante Rubeše je zapravo odbojan i nitko u Europi ne nastupa s takvim političkim spinom. Javnost treba znati da je Rubeša osobno predlagao ovu parcelu od 15 tisuća kvadrata za školu, koja je sad nekima sporna. Kad je shvatio da već netko u Gradskoj upravi radi na tome i da bi trebao govoriti o nečemu što se već u neku ruku događa, odjednom predlaže amandman s drugom parcelom od nekih 4 tisuće četvornih metara za koju je znao da nikad neće dobiti suglasnost od Ministarstva znanosti i obrazovanja, jer ne zadovoljava standarde. Radi se o politikantstvu, a ne o odgovornoj politici. Oni opstruiraju jednu fenomenalnu stvar koja se može dogoditi u Zadru, inovativnu, ukorak s vremenom, vjerujem da bi škola u Žmirićima bila projekt koji bi mnogi dolazili gledati i diviti mu se kao primjeru dobre prakse.
Vratimo se djeci. Zašto bi za djecu to bio primjer dobre prakse? Zar niste rekli da bi djeca ondje provodila dobar dio svojih školskih dana?
Škola u prirodi, odnosno “šumska pedagogija” nije moja izmišljotina, niti sam ja zaslužan što se u Europi grade takvi vrtići i škole. Ali mi je to bila jedna misao vodilja za školu na Žmirićima. To je realna priča koja iz Europe dolazi u Hrvatsku i kao profesoru, pedagogu, ocu i djedu mi je osobno itekako prihvatljiva. Zašto ne primijeniti nešto što se već u praksi negdje drugdje pokazalo odličnim i učinkovitim? U Njemačkoj, Francuskoj i drugim europskim zemljama napravljena su ozbiljan istraživanja o koristima boravka djece u prirodi, posebice s obzirom na klimatske promjene, njihov fizički i mentalni razvoj. Dokazano je da je boravak djece u šumi, u prirodi, blagotvoran za njihove kognitivne sposobnosti, za zdravlje i mentalne sposobnosti. Šumska pedagogija djeci nudi potpunu slobodu u njihovim istraživanjima. Potiče samostalnost, samopouzdanje, odgovornost, solidarnost, suradljivost, kreativnost, inovativnost, aktivnost, odgovornost, radoznalost i druge pozitivne osobine. Djeca u prirodi unaprjeđuju motoričke, emocionalne, spoznajne, stvaralačke sposobnosti. I ta šumska pedagogija je, naravno, bila misao vodilja, jer sve ono što bi djeca naučila “in situ” je puno bolje i lakše za njih, nego kad to uče preko projektora i nisu u prilici otići na lice mjesta. Sve ono, u smislu vanjskih sadržaja, koja bi koristila djeca, koristila bi i zajednica, jer i odrasli imaju potrebu da se vrate šumi, prirodi, jer će biti zdraviji u svakom pogledu, i mentalnom i fizičkom. Stoga, nema razloga puhati ni na hladno ni na vruće. Škola sa 600 djece je najbolja garancija da se tamo neće park betonirati i izgraditi zgrade. Ne možeš to oteti djeci. Ako uopće u nečijoj glavi, pa za sad skriveno, ima takvih ideja.
Prema kojim parametrima ste ustvrdili da u tom dijelu grada ima dovoljne djece za gradnju škole?
Kad smo tražili suglasnosti za gradnju novih škola i dogradnju postojećih, a već imamo sedam takvih suglasnosti, napravili smo jednu digitalnu kartu u koju smo ubacili svakog pojedinačnog učenika s njegovim prebivalištem. Imamo točkice koje su označene različitim bojama da bismo mogli vidjeti tko ide u koju školu. Imamo podatke i o broju novorođene djece na području grada, pa već sad znamo kojoj će školi ta djeca gravitirati za idućih šest godina, odnosno gdje su potrebe za gradnjom nove škole, jer smo morali voditi računa i o budućim upisnim područjima te blizini škole najvećem broju učenika, jer je najbolja opcija kad djeca u školu mogu ići pješice. Činjenica je da smo jedini grad koji ima takvu digitalnu kartu, što dokazuje da ništa ne planiramo napamet. Sukladno toj karti, gradnja škole na Žmirićima je potpuno opravdana. Naime, Ministarstvo u konačnici neće dati da nijedan grad napravi veću školu, ako već sad nema te učenike. Ministarstvo je napravilo projekcije i mi smo prema tim projekcijama planirali broj učenika i gradnju škola u čitavom gradu. I vidjet ćete da je to jedna mreža koja je osmišljena na najbolji mogući način.
Otkud onda sad odjednom plan o gradnji nove škole na području Dikla, umjesto na Žmirićima?
Ja jesam apsolutno za novu školu u Diklu, jer će se grad na tom dijelu u budućnosti širiti, pogotovo kad se sanira odlagalište otpada. No, ta škola u ovom trenutku nije opcija. Prvo, jer je gradnja predviđena na parceli 1096/8 koja je od deponija udaljena oko kilometar, a sanacija odlagališta otpada u Diklu će biti dugotrajniji proces i mi ćemo, nažalost, još osjećati više godina njegove posljedice, kao što ih Dikljani i danas osjećaju. Drugo, mi trebamo povući EU sredstva i završiti program koji smo započeli do 2027., moramo završiti proces stvaranja pretpostavki za odvijanje nastave u jednoj smjeni i za cjelodnevnu školu. A to je najveći projekt otkad postoji hrvatski narod, kad je obrazovanje u pitanju. Ova Vlada je povukla ogromna sredstva u Nacionalni plan oporavka i otpornosti upravo da bismo se izjednačili s europskim standardima, jer u Europi nema niti jedna zemlja koja ima nastavu u dvije, tri smjene. I mi ne možemo biti jedina zemlja koja će ostati na tim pozicijama. I to je smisao svega toga.
Da ste još pročelnik, biste li gradili školu u Diklu prije nego što se završi sanacija deponija?
Bio ili ne bio ista je stvar, kao što sam rekao u ovom trenutku to ne može biti nikakva zamjena za školu na Žmirićima. Svatko tko promatra ovu stvar sa stručne strane misli isto. Znači, ja školu u Diklu vidim kao budućnost, ali to sad nije prioritet. Prioritet je da mi učenicima, koje sad imamo, osiguramo prostorne pretpostavke za jednosmjensku nastavu i cjelodnevnu školu i to, kako je Vlada RH odredila, mora biti cilj do 2027. Što znači da nemamo još deset godina vremena za to, mi to moramo napraviti što prije. Sad i odmah!
