Neki idu na duhovnu obnovu, neki vježbaju jogu ili pak na neki drugi način čiste um i tijelo te se tako napune pozitivnom energijom. U ovome je slučaju svojevrsna duhovna obnova bio susret s Marinom Franićem prilikom kojeg smo imali tu čast da nas osobno uvede u svoju zemlju čudesa. Toliko sreće, veselja i pozitive čovjek rijetko doživi, a Marin je sve to i još mnogo više donio sa sobom i tako nam obojao tmuran i oblačan dan.
Lukoran, rog jarca, napuknuta zora
Kao što svijeća ne može gorjeti bez fitilja, tako ni Marinova životna iskra ne može gorjeti bez Tvornice mašte.
- Kad bi se morao predstaviti, onda bi to bilo da sam ja malo Marin Franić, malo Blind Artist, a nekako najviše otpočetka do kraja sam Tvornica mašte. To sam u biti stvarno ja i smjer u kojem idem i u kojem želim ići do kraja. To neće stati, a ako stane, onda ću se vjerojatno i ja ugasiti, na početku nam govori Marin.
Djetinjstvo je proveo u Lukoranu gdje je sve započelo, prva crta, prve boje, sve. To suncem umiveno mjesto vječiti mu je izvor inspiracije, a uspomene ga vežu i uz Sali.
- Odrastao sam u Lukoranu na otoku Ugljanu. Tamo sam i započeo svoje prvo crtanje, djetinjstvo mi je bilo prekasno, obožavam to mjesto, a o njemu trenutno i crtam i pišem na dijalektu. Sve što radim je za moju djecu i Lukoran. Jako mi je važno da se zna da sam iz Lukorana. Živim u Zadru, ali ja sam Lukoranac do kraja. Od roga jarca i zora napuknuta, to sam sve ja, i sve najluđe. Malo sam i Sali, to je neki miks, u meni je i nešto saljsko. I nana mi je iz Sali tako da je dosta toga i za nju pisano i crtano. I tamo sam počeo crtati, prve likove, karte svijeta…, otkriva.
Olovka i crtaći pribor nisu jedino Marinovo oruđe. Za života je radio mnogo toga, a uz crtanje i pisanje ima još jednu veliku ljubav.
- Ono što voliš i u što se čitav daš, to je najljepše. Radim ja svašta sa strane, ja sam kao hobotnica, radio sam od brodogradilišta, restauracije crkava do kuhanja. Kuhanje obožavam, to mi je isto jedna ljubav. Ipak, crtanje i pisanje su najveće ljubavi, kazuje ovaj svestrani i razigrani Lukoranac.
Od sna do opipljivog
Marin je još od djetinjstva zaljubljen u umjetnost i crtanje. Ni tada se nije vodio normama i ograničenjima, sve je za njega bilo jedno veliko platno koje doziva da ga se oplemeni i oživi bojama i oblicima.
- Crtao sam svime što nađem, po svemu što nađem. Prije sve nije bilo ni dostupno kao sad, kao mali crtao sam svim bojama, autolakovima, koperima za brodove. Čitava soba mi je bila prešarana pa smo u tim pokušajima odrastanja prepituravali zid, prisjeća se te dodaje da je upravo u Lukoranu nastala Tvornica mašte, samo što tada nije imala to ime.
Dječački snovi s vremenom su postali su stvarnost.
- Drago mi je što Tvornica mašte sada ima ime. Kada sam bio mali, to je bio samo san, a sada je opipljivo svakodnevno. Ja ne mislim da je Tvornica mašte posao i nikada to neće biti, to sam ja. Ne želim da se izgubi ona osnova, ne želim da to ode u komercijalne vode. Ja to radim s ljubavlju, a kada ne budem radio s ljubavlju, onda to neće biti to, napominje.
Marin je tata, kako i sam kaže, dvoje supermenske djece. Jabuka ne pada daleko od stabla pa su tako Paško i Leni glavni pomagači u Tvornici mašte. Osim što crtaju, oni su ti koji prvi vide Marinove radove, a njihova se kritika uzima vrlo ozbiljno. Ako se njima ne sviđa, znači da nije dobro.
- Malci crtaju sa mnom i ja s njima, a i pišemo skupa. Stariji sin već piše i dobio je neke nagradice, jako je kreativan. Zajedno planiramo raditi i slikovnicu. Oni su najveći suci. Sve što radim, radim za njih, naglašava ovaj otac kakvog se samo može poželjeti.
Izložbe, glazba, osjećaji
Brojne su zajedničke i samostalne izložbe proizašle iz pogona Tvornice. Teško mu je izdvojiti samo jednu, svaka od njih mu je po nečemu posebno draga.
- Bitno mi je da izložbe nisu statične. U Kapetanovoj kuli imali smo interaktivnu izložbu na tri kata. Onda samo nakon toga preselili u Dallas Music Shop. To je bilo u sklopu svirke i pa mi je bilo baš vau. Pogotovo zato što je glazba meni sve, nekako me to ispunjava. Glazba je uvijek u meni, i kad hodam, i kad je ugašena uvijek svira u mojoj glavi i mome srcu, govori Marin te dodaje:
- Obožavam glazbu, odrastao sam uz ploče koje sam nalazio u svojoj staroj kući na otoku. Pink Floyd me je nekako gurnuo naprijed, a KoRn mi je jedan od najdražih bendova. Slušam svašta od bluesa, rocka. Imao sam fazu i rapa, hardcorea, nu metala... Nu metal mi je velika ljubav, a volim i klape. Sve što ima neki osjećaj. Što god je kreativno i čudnije, to mi je bolje. Glazba je uvelike utjecala na mene pa tu ljubav nastojim prenijeti i na svoju djecu.
Rado se sjeća i KvartArta, a i ta je izložba, naravno, bila popraćena glazbom.
- Dok su još bile srušene zgrade, izložba je bila doslovno u ničemu. Trajala je cijeli dan i cijelu noć uz light show i glazbu. To je opet bilo nešto drugačije. Sve mi je drago na svoj način. Bitno mi je samo da nije sve statično i pasivno gdje će ljudi samo u prolazu gledati, volim da sve pobuđuje neke osjećaje, priznaje nam.
Ljubav, posvećenost i filantropija
Ni 48 stranica našeg tjednika ne bi bilo dovoljno da se krene pisati o brojnim suradnjama koje stoje iza Tvornice mašte. Ipak, kao jednu hvalevrijednu suradnju posebno treba izdvojiti onu s udrugom HUBS. Marin je tako crtao za izgradnju škole u Nigeriji, a u svemu mu se posebno svidjela predanost profesorice Tomas.
- Ljubav se rodila kada sam vidio što radi profesorica Mirta Tomas koja je dala cijelu sebe da se toj djecu u Nigeriji izgradi škola. Iz blata je iznikla škola i sada se to nastavlja. Bila je u Africi i vraća se ponovo, mislim da je tamo i ostalo njezino srce. I ako će joj se dvoje, troje ili deset ljudi javiti i da čuju što ima reći, bit će mi drago. Mi pojedinci možemo stvarno puno napraviti. Ako ja kroz Tvornicu mašte to mogu progovoriti, bit ću najsretniji. Super je i ako nekoga s nekim možeš spojiti. Akcija i dalje traje, Mirta pokušava naći kontejnere da može prebaciti stvari tamo. Malci su već u školi, ali treba im još puno pomoći i volio bi da se ljudi priključe, ističe Marin.
Srcu mu je posebno draga i suradnja s Jelenom Vekić Bašić i Arheološkim muzejom Zadar iz koje su iznikli Pinel i Kukica. Također, veseli ga i nastavak suradnje s Turističkom zajednicom općine Preko.
- Svoje ilustracije koje radim za nove ploče posvećujem Martini Dubolnić Glavan, arheologinji i suradnici koja nas je nedavno napustila, poručuje Marin.
Teško je izdvojiti samo dijelove biografije jer je zaista sve što je stvoreno i što se stvara u Tvornici mašte vrijedno spomena. Od sudjelovanja s tekstovima u humanitarnim akcijama, akcijama borbe protiv nasilja do pokrenute serije slika pod nazivom “Mraz”, tu su i suradnje s brojnim izdavačkim kućama, performansi, radionice s djecom iz škola Briševo, Smiljevac te na otoku Korčuli, a naš Blind Artist osmišljava i novi brend, dizajn, stihove i ilustracije za vinske boce “Grotta” te etiketu za craft pivo. Također, ilustrira knjige i slikovnice za austrijske i hrvatske pisce. To je samo dio projekata i suradnji, a gdje su još i brojne nagrade poput one za slogan “Malen pod zvijezdama” za Pula Film Festival 2015. godine. Mnogo je toga još nastalo, ali i dalje nastaje pod okriljem Tvornice. Ono nespomenuto nije manje vrijedno, već je toliko toga da Tvornica zaslužuje dugometražni film, a ne samo članke u novinama.
Riči, verse, tišine
Marin voli pisati sebi za dušu, to je zapravo ono što radi u pauzama od crtanja. Isprva se toga sramio, no onda je, zahvaljujući jednoj osobi, odlučio izaći iz svoje čahure i pokazati ljudima što proizlazi iz njegova pera.
- Stvarno sam se sramio, no onda me učiteljica plesa Iva natjerala da pokažem što pišem. Rekla mi je da to što radiš doma, ako sviraš, pišeš i to ne pokažeš nikome, to je sebično pa me time malo bocnula. Danas sam joj na tome zahvalan. Pišem o svemu, pišem o životu kroz neke ljude, imam u Tvornici mašte puno tih nekih izmišljenih likova. Što se tiče dijalekta, najviše pišem o svojoj nani i didu, oni su mi nekako životni, o našem Lukoranu. Ono što mi dođe, to pišem, ne prepravljam. Napišem što mi dođe i tako ostavljam. Radimo zbirku na dijalektu, proći će lekturu, ali volio bih da ostane isto. Nema prepravljanja, nema šminkanja. Ne tražim forme, stihove, nego pišem između crtanja, priča nam ovaj neumorni umjetnik koji će, nadamo se, uskoro objaviti i zbirku pjesama “Riči, verse, tišine” koju posvećuje svojem otoku i svojoj obitelji.
Žene, ne potapajte figurice u kadi!
Marin je također i kolekcionar pa tako skuplja sve ono što ga veže uz otok i tradiciju, ali isto tako i razne stripove, slikovnice, figurice, animirane filmove.
- Skupljam svašta. Ja sam kao hrčak, i malo žirafa. Skupljam stare stvari koje me vežu uz otok i moje korijene, familiju, tradiciju. To mi je bitno i želim to prenijeti svojim malcima. Skupljam i figurice, stripove, slikovnice, sve me to nekako oblikuje. Svaka stvar mi znači i točno znam zašto je to tu, pojašnjava nam Marin te u nastavku otkriva kako mu životna suputnica Kate izazove mini srčani udar kada čisti stan.
- Kate voli većinu stvari koje i ja volim, ima neki svoj stil, ali je njen problem brisanje prašine. Kad dođem doma s posla, pa nađem sve figurice koje su najbitnije na svijetu potopljene u vodi, kao da je iščupala komad mene, ali neka - sve je to život, to je ljubav, priča Marin kroz smijeh.
Iako su ga mnogi upozoravali kako će mu djeca sve uništiti, Paško i Leni dokazali su suprotno te krenuli tatinim stopama.
- Svi su mi govorili da će mi, kad dobijem malce, sve to razbijati i rušiti, parati knjige. No, to se nije dogodilo, oni su uz to odrasli otpočetka i tako su to sve zavoljeli, kao i glazbu. Oni će se krenuti u svom smjeru, ali moraš im pokazati da postoji to nešto, stripovi, knjige, Pink Floyd, prepričava nam Marin.
Neplanirani planovi
U Tvornici se uvijek nešto sprema, pogon nikad ne miruje, a Marinove umotvorine samo čekaju da ugledaju svjetlo dana.
- Plan je da plana nema. Kada završim s ovom slikovnicama i ugovorom koji imam s TZ Preko i drugim dijelom Optimista oko Zadra, htio bi završiti svoju slikovnicu “Dječak koji sakuplja oblake”, to je priča o dječaku s Downovim sindromom. Tu je još i “Dvorac lutaka”, ilustrirana knjiga koja čeka na objavu, za kraj nam kazuje Marin.
U međuvremenu našem dragom Marinu i njegovoj obitelji želimo puno sreće, uspjeha i uživanja u umjetnosti te se nadamo da će ga ubuduće u kadi dočekati samo pjenušava kupka, a ne armija potopljenih figurica.
