Iza Mare Milin je skoro 30 godina predanog rada i divnog stvaranja, no ona je zaista puno više od umjetnice fotografije - napravila je 60 glazbenih videozapisa jer je, kako kaže, luda i za glazbom, pa i ne čudi da je često DJ u rodnom Zadru. Ona voli vidjeti glazbu, kaže.
Članica je brojnih žirija, održala je brojna predavanja i radionice fotografije, pisala je još kao djevojčica i naučila čitati s dvije i pol godine. I najvažnije - stvarat će dok je u njoj duha i daha.
Duga, topla ljeta
Ćakulali smo o djetinjstvu u Diklu, prisjetila se kako joj je pokojna profesorica Živka Radas usadila ljubav prema umjetnosti, te kako je tekao put do uspjeha, a otkrila nam je i želju o otvaranju ugostiteljskog objekta u Diklu, malom brodu i dugo željenom stančiću u voljenoj Staroj kući.
Njena obitelj, potvrđuje prezime, već je generacijama u Diklu i imaju Staru kuću koju toliko vole da ju zovu “Stara kuća s velikim S”.
- U toj kući i u Diklu provela sam divno djetinjstvo. Kad razmišljam o tom vremenu, prva su mi asocijacija duga, topla ljeta i bezbrižnost, neopterećenost. Imali smo ogromnu pješačku zonu, prostor za igru, pobjegli bismo iza ručka vani i igrali se sve dok ne bi počela zvoniti Zdravo Marijo ili dok netko nije vikao s prozora da se vratimo kući. Omiljene igre bile su nam graničari, žandari i lopovi, glumili bismo Euroviziju. Ništa nam nije trebalo, ništa osim lopte, karata, ili možda bicikle. Odjurila bih do frendice Dore i Ane, Dudu se čekalo da dođe za vikend iz Grada, igrale smo se na laštik. Skupljali smo se bez telefona, telefon smo dobili tek kad sam ja bila u sedmom razredu. To je bila krasna, zdrava okolina, ispred dućana je bio zidić na kojem bi ljudi navečer sjedili i razgovarali, imali smo i svoj mali Trg usred Sela, gdje su stariji ljudi sjedili i pričali, bilo je sve bezopasno i šarmantno, priča Mare i dodaje da je srećom sličan duh i danas, u Krčevima, doduše bez zidića, na samom kraju Dikla, gdje je pokojni tata izgradio novu kuću za njih.
Ugostiteljski objekt s dušom
Kad je imala 18 godina, ona i 10 godina mlađi brat bili su u Njemačkoj, prisjeća se, gdje je doživjela kulturološki šok kad je shvatila kako se i koliko oni dogovaraju za susret i druženje.
- Skoro da smo trebali slati pečatirano pismo, dodaje Mare kroz smijeh.
Kako kaže, ima neke godine, putovala je, upoznala različite ljude i kulture, ali joj je ovaj naš način života najdraži.
- Kad zamišljam sretni život, zamišljam Diklo. Tko zna kamo će me život odvesti, ali htjela bih imati jedan stančić iz snova u Staroj kući, kupiti mali brod na motor, položiti za brod i ići po uvalama kad i kako je mene volja. A voljela bih imati i ugostiteljski objekt, otvorenog tipa, da nije po regulama i uštogljen, već da je malen, topao i ugodan i da ima dnevnu ponudu, npr. četiri jela, nešto za prigristi. Kuhala bih ja. Poslije netko drugi, po uputama. U njemu bi bile izložbe, večeri poezije, glazba, dobra hrana i vino, kulturni sadržaji... Bila bih jako sretna kad bih to ostvarila i kad bi moj grad i Diklo to prepoznali. To bi bila produžena ruka mene, ja nisam žena od biznisa, ja sam umjetnica, trebalo bi sve biti po mom guštu, kazuje Mare i ističe da bi voljela imati nešto poput Caffe Galerije Gina, koja je zadržala svoju dušu, rado su tamo išli za vrijeme srednje škole, a i danas je Mari jedno od dragih mjesta u rodnom gradu, baš kao što je to bio i Zodijak gdje je puštala glazbu i gdje je ekipa bila “njen đir”.
Čitanje - prozor u svijet
U tom ugostiteljskom objektu zasigurno bi bilo divnih fotografija... Mare je fotoaparat uzela u ruke kad je imala 21 godinu.
Uvijek je voljela Likovnu kulturu, doduše kao dijete je više pisala i čitala nego crtala. Zanimljivo je da je naučila čitati s dvije i pol godine. Znala je, priznaje, biti živahno dijete i drama queen, no kad bi imala štivo, romane, časopise, svejedno, u rukama, bila je poput mirnog janjeta. Dobila je slikovnicu iz Beograda i naučila ćirilicu za pet dana.
Također, pisala je pjesmice kao djevojčica, čak i išla na Radio Zadar, u emisiju Sunce, i, kako kaže, prepala se i posramila kao nikad.
- Čitanje mi je bilo kao prozor u svijet, a posebno sam voljela ediciju Maja. Čitala sam, pisala, ali vizualno se valjda skupljalo u meni i odjednom je eksplodiralo. Htjela sam ići u školu koja ima veze s umjetnošću, tada je to bila jedino Kultura i umjetnost. Danas djeca imaju blagoslov i privilegiju da imaju ŠPUD, oduševljena sam tom školom, kaže Mare.
Umjetnošću je zarazila pokojna profesorica povijesti umjetnosti Živka Radas koja joj je bila razrednica.
- Tako nam je živopisno i zanimljivo predavala, ljubav prema umjetnosti me potpuno obuzela i odustala sam od ideje da studiram jezike i posvetila se vizualnoj umjetnosti. Odlučila sam se za dizajn, otišla na studij u Zagreb, imala sam sjajne profesore. Kad smo dobili kolegij Fotografija i film, znala sam da je to, bila sam presretna, osjećala sam se poput Kolumba kad je otkrio Ameriku, priča simpatično Mare.
Obilježavanje 30 godina stvaranja
Nije joj trebalo dugo za učenje tehnika, vrlo brzo, nakon šest mjeseci, počela je raditi za Gradsko dramsko kazalište Gavella, kao kazališni fotograf.
- To je bio moj prvi posao u umjetnosti, prethodno sam radila ljetne posliće u Zatonu, za Turisthotel, kao animator kulture, otkriva Mare.
Nakon toga radila je za poznate magazine, kao studentica, primjerice za Arkzin gdje je stvarala s najvećim stručnjacima.
- Dejan Kršić je vrhunski grafički dizajner, danas predaje na Fakultetu dizajna u Splitu, tu su bili i jednako genijalni Dejan Dragosavac Ruta, Nedjeljko Špoljar i Blaženko Karešin, svatko od njih je genijalac. Kad te takvi ljudi nečem nauče, podižeš standard - od dobrih stvari su radili još bolje, ističe Mare.
Tako je došla do diskografije, pa do književnog izdavaštva, pa do kolokvijalnih tiskovina od kojih je prva bila Cosmopolitan, zatim Elle, Mila i brojne druge.
A sad je inspiraciju našla i u arhitekturi, radi s arhitektom koji živi i djeluje u Zadru, Viktorom Vrečkom.
- Ta me suradnja toliko ispunjava, od njegove umjetnosti ja radim svoju umjetnost. Viktor je dugo tražio umjetnika/icu koji će dokumentirati njegov rad, i njegova gospođa Marina jedne subote gledala je HRT 3, emisiju “Fotografija u Hrvatskoj”, i ta je bila baš ona posvećenu mom radu. Spazio me, zapamtio i tako me odabrao, našao kontakt i odlično smo kliknuli, prijatelji smo i suradnici, priča Mare.
Osim toga, radi i za Gradsko kazalište Žar ptica u Zagrebu, to je, kako kaže, malo kazalište koje radi velike stvari i u kojem ima osjećaj kao da dolazi među obitelj.
Nada se da će u suradnji s Narodnim muzejom Zadar prikupiti sredstva za ambicioznu izložbu, tj. centralni događaj kojim bi obilježila 30 godina stvaralaštva i rada, u Kneževoj palači, u svibnju 2024.
- Želim to obilježiti baš u Zadru, tu sam se rodila, zaljubljivala, odljubljivala, tulumarila, plakala, smijala se... Tu je moja obitelj, kojoj se sve više vraćam. Ne jurim više u Zagreb, promijenio se, zajedno s vremenom u kojem živimo, ovdje možda mogu ponovno biti potpuno svoja, zaključuje Mare.
