Zbirka poezije “Šesnaesti meridijan” četrnaesta je zbirka poezije pjesnikinje Vesne Štulić i svojevrstan nastavak na njezinu zbirku Maslina nedorečena. Ispričala nam je što ju je inspiriralo, otkrila glavne motive i temu, kao i što za nju predstavlja more i zbog čega mu je toliko posvećena. Objasnila je na koji je način geografsku odrednicu obogatila emocijama i onim što je univerzalno, zajedničko svim ljudima.
Zapisano na dlanu
Naime, kako govori jedan od njenih stihova, “more joj je zapisano na dlanu/čekanje mi zapisano na dlanu”.
- Nisam ja tražila to “more”, ono je pronašlo mene, točnije ono jest u meni i kada je imaginarijum i kada ga opjevavam autobiografski, oslanjajući se na kolektivno nesvjesno, arhetipsko, zahvaljujući pretcima nasljeđeno. Još jednom sam pokušala zaplovit tim šesnaestim meridijanom, a znamo svi kroz koji otok prolazi, percipirajući sva osjetila koja pobuđuje u meni, okrećući sve kotačiće onih tjelesnih meridijana, ne bih li na kraju bila u potpunoj duhovnoj ravnoteži. A kada sve što ispišem izađe iz onog meridijana srca, onda je sve jedinstvo i apsolut i upravo po tom istom meridijanu vraćam se sebi, započinje Štulić.
Književnica Zorika Pavlović Davidović napisala je: “Vesna nam ostavlja da sami razriješimo dilemu kada se osama pretvara u opasnu usamljenost, a žedna koža zapeče od soli”.
- No, naravno, za pisanje je potrebna osama, ali kad pjesma ugleda svjetlo dana, ja se nikako ne osjećam usamljeno uz svoje čitatelje, dodaje Štulić.
“Šesnaesti meridijan” je nastavak “Masline nedorečene”, hommage Vesni Parun, koju će još jednom predstaviti za tjedan dana na Danima Vesne Parun na Šolti u organizaciji KIC Šolta.
- Ali ne zaboravimo da je između ovih dviju zbirku tiskana “Sto ruža za Vesnu Parun”, zbirka poezije nas četiriju autora, koja je već predstavljena u Gradskoj knjižnici Vodice i u lipnju idemo također na Šoltu na predstavljanje. I trenutačno radimo na prijevodu iste na bugarski jezik. “Šesnaesti meridijan” zapravo je prošireno izdanje isključivo mojih pjesama iz “Sto ruža za Vesnu Parun”, kao i pjesama pod radnim podnaslovom “Tragajući za izgubljenim ti djetinjstvom”, jer “šesnaesti meridijan” na kojem leži Zlarin, podmorskim putem spaja se sa otokom mojih djedova, govori Štulić i dodaje da je razlika među zbirkama u naraciji.
Promociju u Ninu
Motivi u zbirci su more i sve vezano za more, a temu Štulić predstavlja stihom: “Šesnaesti meridijan, kažeš, sudbonosan, sa šesnaest godina prva pjesma otrgla ti se iz njedara... meridijan šesnaesti - šesnaest figura na crnobijelim kockama,/biblijski apsolutno jedinstvo čovjeka/ meridijan šesnaesti (zapamtite)/atomski broj sumpora, element drevnih alkemičara - Pjesnika.
Premda piše i lirske refleksivne pjesme, kao i zavičajne, more jest u suštini temelj na kojem gradi stihove.
- Od njega sam valjda naslijedila sve one ćudi koje i on ima, zato nije ni čudo kada me Jasna Šemiga Pintarić u naslovu recenzije naziva ambasadoricom mora i otoka. Taj naslov donosi radost, ali i težinu, jer svakom novom pjesmom moram iznova taj “pridjev” opravdati, ističe Štulić čije su pjesme duboko emotivne.
- Kroz stihove dajem svu sebe, nevažno o kojoj temi pišem, ja tu sliku koju nudim kroz stih izvučem iz “najcrnje” dubine. Zorika piše u recenziji: “imaginarijumom pjesnikinje dominira crnilo zemlje od sočnih crnih maslina, crnog vina i crnilo mora uplašene sipe. Ona nas na suptilan, fini način povezuje s iskonskom, smislenom postavkom prirode te tom kontekstu crno nije zlosutno već potentno, rađa, hrani i brani”, citira Štulić.
Nekoga će, nastavlja Štulić, njena zbirka dotaknuti, nekoga neće, netko neće razumjeti, ovisi koliko smo plastični, ali cilj joj je da čitatelj spozna emociju, kakva god bila.
- I zato “šesnaesti meridijan” može prolaziti gdje god poželimo, nije nužno da to bude Zlarin, dodaje Štulić.
Promocija zbirke će, otkriva, biti nakon dugo godina opet u Ninu jer smatra da je to dužna ovom gradu.
Kad je riječ o recepciji, kaže da nema očekivanja.
- Neka zbirka nađe svoj put, neka plovi kao one “rastvorene šišarke nalik na malene gajete” iz moje pjesme, “među uspavanim otocima”, zaključuje Štulić.
