Vesna Štulić objavila je zbirku poetske proze “Na rubu ravnodušnog mora”.
Inspiracija je, otkriva Vesna, jedan i jedini otok i more koje se prostrlo pred njim.
- I ponovno sam na tom putovanju od otoka Prvića do Zlarina i natrag i na nadgrobnim spomenicima otoka Zlarina pronalazim ista prezimena mojih prvićkih pradjedova i shvaćam ono što možemo pronaći u geografskim podvodnim mapama da je to zapravo nekada bio jedan otok. Možda otuda proizlazi ona moja zaljubljenost genetski predodređena prema poeziji, tko će to znati, možda je to zapravo jedina istinska mapa mojih gena, klica stabla čije sjemenje nalazim u napuklim amforama, čije lucerne gore bojom prvićkih sutona. Kada sam se vratila sa jednog takvog putovanja pregledavajući galeriju fotografija, vidjela sam mnogo različitih, a opet tako sličnih fotografija otočkih mula. I tako, s mula na mul, počela sam opjevavati svaki taj doskok, koji je bio nalik hodočašću, jer otoci su prepuni tim malih mula i sa svakog je obzor možda samo jednakiji, no odmicanjem dana obzor kako onaj vanjski, tako i onaj unutarnji se mijenja, a samim tim i moje riječi bivaju tiše, proza kraća, a more se širi u mrak, sluša i samo je naizgled ravnodušno, priča Vesna.
Maritimni motivi
Jedna od triju recenzentica, Zorica Antulov, profesorica i književnica iz Zadra, istaknula je da maritimni motivi poput valova, mora, kamena i školjki, koralja, riba i morskih okamina dominiraju ovom zbirkom.
- No, tematika otoka, onog izvan sebe, ali i onog u sebi, nije sazdana isključivo od takvih vidljivih, očitih otočkih motiva. Slika majke, otočke žene kojoj pjesnikinja posvećuje neke od njenih najljepših, najdubljih i najnježnijih stihova, jedan je od najsnažnijih motiva kojim ona gradi i nadograđuje sliku svog otoka (Samo te naizgled nema). Evokacijom jednog otočkog djetinjstva isprepletenom sa sviješću o blaženstvu njegova čuvanja u uspomeni te svijesti o značaju i svetosti čuvanja korijenja stabla svojih otočkih predaka (Stablo), Vesna Štulić svom otoku daje jednu višu, lirsku dimenziju. Kao hodočasnik koji dolazi na sjecište svih puteva svojih predaka ona se ovom zbirkom dolazi “pokloniti opstojnosti kamena i vjetrovima koji su uvijek nekako ostali blagonakloni vremenu sjećanja” (Priviđenje). Vesna Štulić u ovoj zbirci i sama jest otok: ona je otočko dijete koje se veseli poklonjenoj kocki šećera (Drž’ se mala), otočka mlada žena koja ljubi i dočekuje svog ljubavnika (Školjka; Na rubu ravnodušnog mora), mlada žena koja se pronalazi i u slici otočkih starica, onih čija je mladost sazdana od čežnji, koje su poznavale nostalgiju i čekanje, samoću i istinsku snagu ljubavi. Onih koje su nerijetko uvenule čekajući (Okvir za more), napisala je Antunov.
Lirske minijature
Dakle, riječ je o refleksivno-misaonim i ljubavnim stihovima zadanim u formi proznih lirskih minijatura koji spajaju mitsko i realistično.
- Kadikad hodajući ivicom onostarnog, pod jednom rukom držeći se Tanatosa, a drugom Erosa, Vesna ne posustaje u traženju balansa. Svaki Vesnin konop vezan je za mulo gusto pletenim Boromejskim čvorom. Nekada je realno suprostavljeno imaginarnom, nekad simboličkom, ali kada brodice mislima sveže u svoju luku, one ostaju na sigurnom, daleko od oštrih hridi i dubokih valova... pristanište za snove..., napisala je recenzentica Zorika Pavlović Davidović, književnica.
Ovo je Vesnina dvanesta zbirka, stoga smatra da je nadrasla ona razmišljanja da zbirke nekome posvećuje, ako nisu hommage kao što su prethodne knjige Maslina nedorečena i Sto ruža za Vesnu Parun.
- Zapravo su zbirke posvećene čitateljima, oni su jedini istinski i mjerodavni obožavatelji i kritičari. Važno je da ono što mene ispunjava da ispuni i nekog drugog, da kada čitatelj neki tekst pročita, da zastane, pa i zaklopi na trenutak knjigu, duboko uzdahne jer je pronašao taj izgubljeni ili potisnuti djelić sebe, dodaje Vesna.
- Poput bonace i maestrala odjekuje njezina poezija. Vrišti tišinom i vapi za smirajem pod krošnjom stoljetne masline, razlijevajući svoja stopala po zemljovidima u potrazi za rtom dobre nade (namjerno napisano malim slovima). Je li on samo metafora za sve što smo u životu nepovratno izgubili, a još se nadamo pronaći između dva svanuća, napisala je Jasna Šemiga Pintarić, književnica.
