Antonio Milanović boluje od cerebralne paralize četvrtog stupnja, što je najviša faza ove teške bolesti. Antonio nam kazuje kako je živjeti s ovom teškom bolesti.
–U početku je bilo vrlo kompleksno. No kako je vrijeme prolazilo nastojao sam svoje oboljenje pretvoriti u svoju prednost i to na način da se ponašam kao svi zdravi ljudi. To mi je na neki način i uspjelo zahvaljujući majci koja mi je uvijek bila podrška i koja me je vodila ka takvom, nazovimo ga, normalnom načinu života. Kasnije su u moj život postepeno ulazili ljudi koji su prema meni imali sličan obrazac ponašanja kao i moja majka. Dakle na jedan način su bili tvrdi i strogi prema meni i formirali me u ono što danas jesam, kaže Antonio te nastavlja:
Liječnička greška pri porodu
-Ja sam rođen s cerebralnom paralizom, no uzrok tome je liječnička greška pri porodu. Moja majka je u bolnicu došla u oko 1 sat noću s krvarenjem, no tada se doktoru prispavalo i otišao je odmoriti. Tek ju je oko 7 ujutro odveo na carski rez pri čemu sam ostao bez kisika. Rezultat svega je ovo što vidite pred vama - cerebralna paraliza. Što se tiče borbe s ovom bolešću, danas je ipak manje predrasuda nego prije i ljudi osobe s invaliditetom počinju shvaćati kao ravnopravne. Nije to više toliko čudno kao nekad, iako ima trenutaka kad vam se događaju stvari koje ne možete shvatiti. Vlada bi ipak trebala raditi puno više na tome da se kvaliteta života poboljša, na visini primanja, socijalnih naknada, zakonu o radu prema osobama s invaliditetom koji je još uvijek nedorečen. Mi smo uglavnom zaposleni na četiri sata i nikog nije briga što ćemo s onih ostalih četiri sata koje ne možemo raditi. Do 1998. godine smo imali pravo na punu plaću, dok sad nemamo na to pravo. Isto tako trebalo bi uključiti što više osoba s invaliditetom na tržište rada jer ih je premalo zaposleno. Gotovo svi natječaji ističu kako prednost imaju osobe s invaliditetom, ali kad dođete na razgovor to nitko ne poštuje. Poslodavci uvijek izmisle neku novu "kvaku" kako vas ne bi zaposlili. Uglavnom većina natječaja su objavljeni reda radi.
Antonio je zaposlen u Gradskoj knjižnici Zadar kao knjižničar:
Kolumne o problematici osoba s invaliditetom
-Trenutačno radim u ogranku Ploča. Radim sve od organizacije radionica, osmišljavanja nekih aktivnosti za djecu i za odrasle. Isto tako osluškujem potrebe korisnika i nabavljam font koji je potreban, radim od obrade do digitalizacije građe. Dosta osoba s invaliditetom zapnu u svoja četiri zida, a mislim da bi trebali kroz one koji to rade govoriti o svojim problemima. Osim svog posla u knjižnici pišem i kolumne na portalu Tris koji se bavi problematikom osoba s invaliditetom, na našoj lokalnoj televiziji vodim i emisiju o osobama s invaliditetom koja se zove Bijeli štap itd.
U biti, htio sam reći kako će se kroz slične stvari koje i ja radim, osobe koje imaju slične poteškoće kao i ja, osloboditi, i neće biti toliko zatvorene u sebe. Socijalni i društveni život je nama jako bitan, a ja ga hvala Bogu imam. Imam tako dva prijatelja koji su uvijek uz mene, kao i nekoliko prijateljica s kojima redovito izlazim. To su Stipan, Matija, Klara i Petra i zahvaljujem im se jer su mi stvarno puno pomogli u životu. Odemo ponekad na neki izlet, na put u neki grad, a ljeti idemo i u klubove i kafiće. Naučili su me ustvari da moj invaliditet nije prepreka ni njima niti meni, poručio je Antonio Milanović.
OD SUTRA NA KIOSCIMA Sve na jednom mjestu u novom 91. broju Zadarskog tjednika