U Kazalištu lutaka, pod otvorenim nebom, održao se dio programa 23. Festivala europske kratke priče. Ljubitelji pisane riječi imali su priliku, nakratko, pobjeći od turizmom zaposjednutog grada, kako bi uživali u zanimljivim književno-glazbenim nastupima. Gostovali su priznati svjetski pisci, Nuala O’Connor, Chloe Aridjis i Héctor Abad Faciolince, čije su knjige prevedene na hrvatski jezik, te mnogi poznati hrvatski autori poput Želimira Periše, Senke Karuze i Mladena Blaževića. Razgovarali smo s Andrijom Škarom, programskim direktorom festivala.
Ovo je 23. Festivala europske kratke priče, a treći put se dio programa odvija u Zadru. Kako reagira zadarska publika?
Festival europske kratke priče već dvadeset i tri godine se odvija u Zagrebu i u još jednom hrvatskom gradu. To je nekoliko godina za redom bila Rijeka, zatim Split, Varaždin i sada smo već treću godinu u Zadru. Vraćamo se jer nam je lijepo, osjećamo da nas zadarska publika voli, a volimo i mi nju. Želimo, pogotovo stranim piscima. pokazati da Hrvatska nije samo Zagreb, da malo vide more i da se na neki način pohvalimo ljepotama Hrvatske.
Tema ovogodišnjeg festivala je Novi vjetrovi, odnosno odnos modernosti i tradicije. Što nam to novi vjetrovi donose?
Tema festivala uvijek korespondira sa svijetom, s onim što se događa u svijetu u kojem živimo. Ove godine uvidjeli smo da se mijenjaju političke prilike u Hrvatskoj, u Europi, ali i u ostatku svijeta kojega su zaposjeli ratovi. Suočavamo se i s klimatskim promjenama. Mi propitujemo poziciju pojedinca koji se pokušava snaći u svim tim zbivanjima. Svi smo ih svjesni, ali još nismo sigurni što one točno znače. Kroz knjige autora koji nastupaju ove godine, možda se može doći malo bliže tom odgovoru. Zapravo, želimo postaviti pitanje kako pojedinac može ostati čovjekom, unatoč okolnostima koje mu možda ne idu na ruku. Ove godine imamo pet zaista izvrsnih inozemnih pisaca, ali i čitav niz domaćih autora.
Tradicija ne smije sputavati progres
Postoje li zaista teme koje književnost danas treba nadići?
Činjenica je da se mi kao društvo neprestano vraćamo na neke teme koje su davno trebale biti apsolvirane, poput prava na pobačaj. Riječ je o stvarima za koje smo vjerovali da ih je civilizacija dosegnula i da se više ne propituju. No, neke stvari koje bi trebale biti standard ponovno se dovode u pitanje. Tradicija može biti dobra, ali ona postaje problem kada počne sputavati progres. Ljepota prave književnosti je u tome što nema tabu teme. Književnost se usuđuje pisati o svemu i to na taj način da se svi možemo u njoj prepoznati. S druge strane, književnost radi ono što novinarstvo ne može ili može u manjoj mjeri, a to je da u nama budi empatiju. Možemo se uživjeti u sudbine nekih likova ili stvarnih ljudi koji su miljama daleko od nasi koji dolaze iz sasvim druge kulture.
Po čemu je forma kratke priče zanimljiva? Čini se da je i sve popularnija, naročito među mlađim piscima.
Mi volimo kratku priču zato što ona može na jednom sažetom prostoru napraviti jako puno, sa malo riječi može prenijeti cijeli jedan svemir i može čitatelja izmjestiti iz njegove stvarnosti i staviti ga u neku drugu. Na koncu, kada pročitate dobru kratku priču onda se podsjetite zašto volite književnost.
Koliko piscima znači sudjelovanje na festivalu?
Pisci uvijek vole doći na festival zato što je pisanje po definiciji samotnički čin, sjediš u sobi i kucaš i onda ti je svaki susret sa živom publikom nekako vrlo značajan, pogotovo kada dođeš u neku drugu zemlju i kada vidiš da se u onome što si ti napisao, iako nisi mislio da će se to rezonirati sa bilo kim izvan tebe samog ili izvan tvoje obitelji, prepoznaju i neki ljudi koji su na prvi pogled drugačiji, svi smo mi samo ljudska bića, a prava priča komunicira sa svakim.
Neposrednost riječi i glazbe
Svjedočimo tome da je na festivalu atmosfera zaista opuštena, kako Vi kao organizator to postižete?
Ono što ovaj festival razlikuje od drugih jest da briše granicu između autora, publike, novinara, volontera i svih ljudi koji žive tih nekoliko dana oko festivala. Ideja je pokazati da književnost, uz sve ostalo, može biti i zabavna. Uobičajeno je da se na festivalu pisci druže s publikom, svi postajemo jedno tijelo koje zajednički živi i diše književnost. Mislim da je jedan od razloga upravo neposredni susret s čitateljima, sa živim ljudima, bez obzira na to jesu li također pisci ili nasumični prolaznici. Publika sjajno reagira i na književno čitanje. Čitanje ovisi mnogo o autoru, o publici, o samom trenutku i o priči koja se čita. Nekad se ljudi smiju, nekad dobacuju, nekad su potpuno hladni, nekad čitanje izgleda kao standup, nekad kao igrokaz, nema pravila, jedino što je uvijek prisutno je to da je ljudima zanimljivo i zabavno.
Posebnost ovogodišnjeg izdanja festivala simbioza je literarne i glazbene forme. Po čemu je glazbeno-književni izričaj zanimljiv?
Trudimo se povezati književnost i druge umjetnosti te propitati načine na koje one utječu jedna na drugu i na koje se isprepliću. Ove godine u Zadru otvaramo s jednom plesnom izvedbom. Radi se o simbiozi pokreta i riječi u izvedbi Zadarskog plesnog ansambla. Zatim, Želimir Periš će čitati, a njegov prijatelj i multimedijalni umjetnik Roberto Vodanović Čopor će ga pratiti na gitari, to je također spoj književnosti i glazbe. Svi ti izričaji su iz naše perspektive možda književnost drugim sredstvima, odnosno, u nekom paralelnom svemiru one egzistiraju kao književnost.
I sami ste uspješan pisac. Je li Vam teško balansirati između unutarnjeg svijeta pisca i javno- društvenog svijeta,smatrate li da je društveni angažman važan za pisce?
Ne znam koliko se ovdje radi odruštvenom angažmanu, obzirom da sav moj angažman proizlazi zapravo iz ljubavi prema književnosti. Dok traju pripreme za festival ne pišem jer ne stižem, kada se stvari stišaju, vratim se pisanju. Društveni angažman je nešto što svatko bira za sebe. Netko za time ima potrebu, netko drugi nema. Za mene je rad na festivalu ekstenzija moje ljubavi prema književnosti koja se manifestira kroz pisanje, ali i kroz čitanje, a ovakva događanja su prilika da svoju ljubav prema knjigama i prema čitanju podijelim i s drugima. Sve lijepe stvari treba dijeliti.
