Zapisi s igrališta - ozbiljne teme začinjene humorom

Zapisi s igrališta predstava je autorice Matije Šango Šimurina koja u svojoj fabuli uspješno sjedinjuje ozbiljnije teme i humor. Progovara o rastućem i sve aktualnijem problemu pozicije djece u društvu i problemu vršnjačkog nasilja.Tom problemu približila se kroz igru u kojoj djeca koriste sve što im dođe pod ruku, a najbolji primjer su rekviziti, tj. stare, opasne i zahrđale stvari koje im služe za igru.

Komentari o društvu

Spomenuti rekviziti i scenografija pomažu stvaranju atmosfere jer gledatelj prati stvaranje prostora za igru, važnost toga prostora i na kraju i njegovo nestajanje, napominjući koliko je malo potrebno za kvalitetan rast i razvoj djeteta. Rekviziti uvijek podsjećaju na opasnost u kojoj se djeca po cijele dane igraju i kamo se svaki dan vraćaju. Jednostavan odabir scenografije, vrlo efektan i konstruktivan budi osjećaje sažaljenja i krivnje kod gledatelja jer svatko od nas zna barem jedno takvo mjesto na kojem djeca provode vrijeme, a trebalo bi i moglo biti drugačije. Osjećaje pojačavaju dijalozi djece i odraslih o nemogućnosti djece da dođu do pravog igrališta i svog prostora.

Pečat predstave su komentari na naše društvo zahvaljujući uvjerljivoj glumi glumaca koji se ponašaju toliko prirodno u scenskom okruženju da, kad ne bi bilo već spomenutih rekvizita, mislili biste da su u običnom parku. Važnost i ljubav djece prema igri zahvaljujući uvjerljivoj glumi uvodi nas u njihov svijet i baš kao i njih miče od svakodnevice u kojoj traže svoje mjesto.

Sve to potiče intenzivne osjećaje od radosti koje izaziva igra i druženje do vrlo ozbiljnog osjećaja straha, scena koje su poput “filmskog horora”, odnosno scene nasilja prožete osjećajem opasnosti, nesigurnosti.

Zašto djeca moraju brže odrastati?

Izuzev opasnih komada žice i željeza djeca se suočavaju i sa starijom djecom koja ih svakodnevno maltretiraju. Iako su starija djeca prikazana kao obični huligani, možemo pretpostaviti da i oni odrastaju u sličnom okruženju gdje vlada nerazumijevanje obitelji i društva za osnovne potrebe djece i mladih, pravo na prostor, privatnost, igru te zbog toga brže odrastaju.

Važan dio dječjeg razvoja je igra s vršnjacima koja im je vjerojatno bila nedostupna što ih je potaknulo na snalaženje i teže uklapanje u društvo.

Predstava nam pokazuje i potencijal djece za razumijevanje i suosjećanje te ističe da je važno da razumijemo i povežemo se s djecom čije živote gledamo.

Ima savršen kraj kojim pokazuje koliko su životi djece nevažni jer se svejedno izgradila zgrada umjesto igrališta te su djeca opet ostala bez svog prostora.

Imajući na umu i ostale predstave Kazališne udruge “Igrajmo se” nije iznenađujuće da su izašli s još jednom dobrom predstavom s jakom i dubokom temom koja je namijenjena da kritizira i osvijesti društvo o trenutnim aktualnim događajima koja isto tako koristi inovativna rješenja, kostime te glazbu namijenjenu stvaranju atmosfere i osjećaja.

Očito je da KU “Igrajmo se” ima jaku radnu etiku koje se kolektivno drže kako bi mogli izbacivati ovakve predstave redovito.

Ana Vulinović - Zlatan, učenica ŠPUD-a, 2.C razred