Antiiskrice o vinu...

Proljeće je stiglo, radovi u vinogradu su se zahuktali, a slijedi još žešći tempo sve do trganja s tek nešto malo opuštanja krajem srpnja i početkom kolovoza i za to vrijeme kao i svake godine planiram obilazak uvijek novih vinskih destinacija tragom sorti iz moga vinograda. A ima ih ukupno petnaestak pa uvijek ima izbora.

Rezidba je završila i uvijek se postavlja pitanje što s ostatkom loze. Manji dio se može spremiti za gradele, a ostalo kako se tko snađe. Transport na “škovacu” je skup i kompliciran, a paljenje je meni uvijek neprihvatljivo. Mislim da je najbolji način malčiranje u redovima između trsova.Na taj način popravljamo fizikalna svojstva tla, posebno onih teških, ilovače i crvenice, ali i stvaramo humus. Nužna je pretpostavka da je loza zdrava kako ne bismo u tlo unosili nekakve bolesti kojima ugrožavamo buduću vegetaciju. Kod uzornih vinogradara kojih je uglavnom većina, to i nije slučaj. Za ovu radnju postoje razni malčeri koji su dosta skupi, a koriste se najčešće samo za jednu radnju u vinogradarskoj godini i doista bi bilo dobro udruživanje u nekakve zadruge da bi se mehanizacija mogla koristiti racionalnije. Sa malčerima je mali problem u rigolanim kamenitim vinogradima jer zbog velikog broja okretaja samog stroja kamenčići mogu učiniti štetu na nasadu, a mogu nastati i ozljede djelatnika koji bi se našli u krugu rada malčera.

Ljubitelji vina u koloni za košarku

Kao i svakog proljeća nas je Ivan Stiblik, koji već sada ispisuje novu stranicu u povijesti vinarstva, počastio Zadar Wine festivalom. Kao i uvijek boljim od prethodnih, doveo nam je i cijelu hrvatsku vinsku scenu na prezentaciju i usporedbu s našim vinarima, a posjetiteljima nezaboravan doživljaj.

Na prilazu Višnjiku velika gužva, ali se formiraju dvije kolone, jedna ide u dvoranu za košarku, druga u dvoranu za vino. Vidim neke prijatelje vinare i ljubitelje vina u koloni za košarku, govorim im da im je mjesto u vinskoj dvorani jer ovo imamo samo jedanput godišnje, a košarku gotovo svaki tjedan. Da sam ja sudac utakmice, u ovim slučajevima bih vinare preusmjerio gdje im je mjesto, ali nisam. Ulazim na Wine festival vrlo jednostavno bez gužvi na ulazu kao prethodnih godina. Sve savršeno organizirano. Prvo što uočavam u dvorani je svečana atmosfera kakvu samo vinari mogu napraviti, dame besprijekorno odjevene, prave elegantne Zadranke, ali niti mi muški, ma što to značilo, ne zaostajemo. Nigdje niti jedne trenerke pa ni onih najboljih marki. Netko bi rekao kao u Parizu, bravo za Zadrane i Zadranke.

Bravo Šime...

Široka pleća Šime Maraša

Stjepan Vučemilović

Već na ulazu nas dočekuje prijatelj, uvijek uviđavni Šime Maraš. Pita hoćemo li redom okolo obilaziti štandove ili ćemo prvo kod najboljih. Kako imam veliko povjerenje u njegov ukus, predlažem da on odluči. I on nas odvede na jedan štand za koji ne znaš je li ima bolja vina, dekoraciju ili vinotoča. Doista sve pršti od ljepote ispred i iza štanda. Bravo Šime. Inače, Šimu poznam od rane mladosti i od tada ga smatram prijateljem. Stjecajem životnih sudbina još ga je kao maloljetnog dječaka dopala obveza da zajedno sa svojom majkom podiže još četvoro malodobne djece iz najuže obitelji. Uz sve to se vrlo mlad odlučio na biznis u vrijeme kada ni šire okolnosti nisu bile sklone privatnom poduzetništvu i stvorio je respektabilnu tvrtku koja je i danas uzor mnogima. Ali za tako nešto veliko nije dovoljno imati samo dobar poslovni duh, nužno je imati i puno šire od toga. E to Šime ima. Ima široka pleća, a stari ljudi bi rekli kada ima tako široka pleća, unutra je i veliko srce. Za razliku od mnogih prijatelja za jednokratnu uporabu koji te zaborave isti tren kada su dobili ono po što su došli, ako si Šimi učinio najmanju sitnicu, taj ti to ne zaboravlja cijeli život. Jednostavno uživa u pomoći i ljubavi svim ljudima oko sebe, a posebno prijateljima. U svim životnim situacijama i tužnim i veselim on je uvijek tu. Bilo da je fešta, imendan, rođendan, utakmica bilo koje vrste, kušanja vina, blagdanska darivanja i još puno toga. Malo je takvih prijatelja.

Odjedanput se dvorana naglo počinje puniti. Stigli i vinari s košarke. Pitam ih što se dogodilo, je li ih to sudac prepoznao pa ih uputio tamo gdje im je i mjesto. Ma nije, sudac je ispraznio cijelu dvoranu i nastavlja utakmicu bez publike. Ne zna se točno zašto, ali navodno su se neki taknuli u bratstvo i jedinstvo. To su vjerojatno oni koji nisu slušali velike misli jednog davnog vođe koji je pio votku i pušio kubu “čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”. Od svega su zapamtili samo zjenicu i skoro pogodili svoga trenera tvrdim predmetom u nju. I svi van pa i vinari...

Drvoredi i okupatori

Nastavljam kružiti dvoranom sa svojim dugogodišnjim prijateljem Klaudijom Grdovićem. Postavljam zadatak, prvo kušamo Chardonnaye i vučemo paralelu sa njegovim Chardonnayem koji proizvodi na visoravni iznad Plovanije. Vinograd se nalazi na povijesnoj poziciji gdje su njegovi preci uzgajali lozu. Zemlja bijela, vinograd uredan kao operacijska dvorana, urod uvijek uravnotežen, max. dva kilograma po trsu. Grožđe vrhunsko. Tehnologija proizvodnje tek nešto naprednija nego što je to radio njegov pokojni Gropo, tek inox, sumpori i minimalno hlađenje. Vino uvijek vrlo dobro i odlično. Ovo mišljenje zadržavam i nakon kušanja desetak raznih stilova Chardonnaya od renomiranih vinara.

Ovo zapravo potvrđuje moju teoriju da je osnovni preduvjet za proizvodnju vrhunskog vina mikrolokacija vinograda, korektan i pošten pristup u obradi iz čega i slijedi i vrhunsko grožđe. Jasno je da bi to sve bilo još bolje uz puno učešće enološke struke, ali ako nisu zadovoljeni prethodno navedeni uvjeti, tu ni dragi Bog ne može pomoći. Lokacija tog vinograda je tamo gdje se planirala cesta koja vodi od nigdje prema nikuda. Evo sad čuje da se spominje priprema za jednu logičnu trasu od Musapstana, iznad Bokanjca, iznad “škovace” do puta prema Ninu. A moram se i pohvaliti da sam vidio jednu ulicu sa obostranim pločnicima u jednom gradu naše županije. Istina, nije nešto dugačka, tek oko petnaest metara, a tada je pločnik naletio na “treso” postavljeni ogradni zid i dalje se ulica nastavlja s jednim pločnikom. Bolje jedan nego nijedan. Drvoreda za sada nisam uočio u ovim novokomponiranim naseljima. Drvorede i obostrane pločnike su gradili čak i mrski okupatori i neprijatelji ovih prostora pa čak i oni koji za koje se to misli da su bili, a koji su sadili ne po jedno stablo nego i u grupama po osamdeset osam. A prema usmenim predajama, su isti ti nakon onoga rata krampovima kopali asfalt da ne ostane ni traga od prethodnih okupatora. A i ovi prijedlozi koji se spremaju u Prostornom planu grada Zadra u kojima bi se povećavao postotak zelenila za deset posto, mislim da ništa ne rješavaju odnosno da samo provociraju daljnje silovanje arhitekture. Mislim da bi bilo bolje tih deset posto parcele izdvojiti u javni prostor i graditi javna parkirališta i javno zelenilo. I dalje mislim da je krajnje vrijeme za novi Zakon o prostornom uređenju kojim bi se utvrdili bitno drugačiji kriteriji za oblikovanje i zaštitu ovog plemenitog prostora, a svakako u budućem slaganju nove vlade predvidjeti posebno Ministarstvo prostornog uređenja.

Govori neki dan jedan vinar što dva, što pet, hoću sedam i više kila pa ću to već urediti enološki i marketinški. Možda hoćeš na kratke staze, ali vinska publika će to već prepoznati. Sve više nas vinara prepoznajem kao uglađene, ako ih ima, političare. Uvijek se izražavamo o vinu koje je pred nama i o vinaru koji ga je proizveo vrlo finim riječima. Ali ako vinar nije tu, uvijek se dodaje “ali”. To je ona mala ljudska zavist od koje nema štete ako ostane u “ali” granicama. Davno sam čitao knjigu “Iskrice o vinu” pokojnog enologa Ivana Sokolića. Možda bi ovo što se čuje bila i inspiracija za drugo izdanje pod nazivom “Antiiskrice o vinu”.

Velike misli o vinarima

Ajmo malo nabrajati “velike misli o vinarima”..

-vino mu je odlično, ali tko zna tko mu to radi (kao da je zabranjeno angažirati struku);

-vino mu je super, ali mu je max. proizvodnja trinaest litara (kao da se ocjenjuje količina, a ne kvaliteta);

-dobra su mu vina, ali ne znam zašto kupuje rabljene čepove od konobara kada su novi jeftiniji (što koga briga gdje tko kupuje čepove);

-on je nelojalna kokurencija jer na natjecanje donese uvijek vino koje nosi najviše bodova (a što bi trebao donijeti najgore?);

- šampion je, ali već treći put s istim vinom (je li to zabranjeno?);

- vino mu je odlično, ali on kupuje grožđe (je li i to zabranjeno?);

- vino mu je odlično, ali bi bilo i bolje da osim enologa nitko ne ulazi u podrum (a tko će onda raditi na vinu?);

- ok, on je šampion, ali tako se namještaju rezultati (a prošle godine kada si ti bio šampion rezultati se nisu namještali);

- vino mu je dobro, ali ima prevelik urod u vinogradu (kako dobro ako ima prevelik urod);

- vina su mu odlična, ali pitanje je tko to financira (što to nas briga);

Ima još puno toga, ali ajmo u vinograd. Na redu je vezivanje lucnjeva i podsađivanje loza koje su iz nekog razloga propale. Najčešće su to mlade loze koje zec svojim oštrim zubićima precizno prereže pri dnu. Ponekad ostavi jedan ili maksimalno dva pupa i tu mu hvala jer je odradio moj posao rezidbe, ali češće pregrize do dna i tu nema pomoći nego saditi ponovno. Vezivanje lucnjeva je zahtjevan i interesantan posao u kojem se opet prepoznaje iskrenost. I tu se vrlo jasno može provjeriti tko koliko koristi dušika u ishrani. Za veće količine dušika generalno vrijedi pravilo što zelenije, to kancerogenije, a lucnjevi postaju nesavitljivi i vrlo često pucaju. Dakle, nema laganja tipa ja sam ekološki, a moj susjed nije. Nije onaj kojem pucaju lucnjevi.

Napredak velikim koracima

Moj ukupni dojam s ovog Wine festa je da smo sa bijelim vinima gotovo ravnopravni s vinima sjevera, a u nekoliko slučajeva i bolji. S crnima smo opet dominantni ne samo u odnosu na sjever već i na jug Lijepe naše. Sjever je s crnim vinima na istoj poziciji gdje su bili prije desetak godina, a mi smo s bijelima napredovali velikim koracima.

U Velikom smo tjednu pred Uskrs i u davnoj tradiciji u ovo se doba otvaralo bijelo vino. Međutim, što zakoni tržišta i naša nestrpljivost nas čini da već za Božić otvaramo bačve s bijelim vinima. Adio tradicija, opet ništa ne učimo iz našeg bogatog naslijeđa...

Sretan Uskrs!