Konačno je stigla toliko očekivana bura, rekao bih, u zadnjoj sekundi ili čak u sudačkoj nadoknadi naše vječne utakmice s prirodom. Dobro je došla da zaustavi prerano kolanje sokova u lozi što bi moglo imati vrlo negativne posljedice za prerano otvorene pupove kada krenu neizbježni proljetni mrazevi. Veći vinogradari su započeli s rezidbom da bi, obzirom na kronični nedostatak radne snage, posebno stručne, uspjeli dovršiti rezidbu prije značajnijeg suzenja. Mi manji koji to možemo izvršiti u nekoliko dana, imamo još vremena do kraja veljače pa, ovisno o vremenskim prilikama i neprilikama i do polovine ožujka.
Preporučljivo je u zonama kasnih proljetnih mrazeva, kao kod mene na Cerodolu, rezidbu vršiti što kasnije, jer i minimalno produljenje otvaranja pupova može biti presudno u zaštiti od mraza. Ali to ne znači da sada ne treba ništa raditi. Najkorisnije je sada popraviti armature i žice u vinogradu, a svakako je vrlo važno dobro naoštriti škare, svejedno ručne ili električne. Ne samo da nam je tada lakše raditi već loza manje trpi prilikom reza. Vjerojatno ste čuli onu staru narodnu kada bi nekoga za nešto trebalo kazniti pa se kaže: “obrijao bih ga tupom britvom” ili još jednostavnije, probajte se obrijati tupim žiletom. Znajmo, i loza je živo biće pa i ona trpi bol. A ovdje ne priznam onu drugu narodnu o maslini majci i lozi maćehi jer loza to nije. Ona je za mene i majka i žena i ljubavnica, ona je moja vječna inspiracija i utjeha i radost.
Iz koje je obitelji mlada
Kada završim jutarnje obveze i sastanke u raznim institucijama u kojima nailazim na ljude raznih profila od plemenitih, koji pokušavaju funkcionirati pozitivno u šumi svih ovih nejasnih i neusklađenih propisa, do onih koji te iste propise primjenjuju uvijek s negativne strane. I začudo i jedni i drugi imaju sigurno uporište u svakom članku istog zakona. I ti drugi unose nered u živote i poslovanje svih nas, ali u konačnici najveću štetu čine sebi. Ma što oni misle, kako ih komentiraju na terasama kafića dok ponosno šetaju Kalelargom ili nekom drugom ulicom. Što oni u naslijeđe ostavljaju svojoj djeci, materijalno možda da, ali moralno vrlo upitno. Nekada se postavljalo pitanje u doba tvrdog patrijarhata iz koje je obitelji mlada. Po tome bi se njihove kćeri teško udavale. Ali prošlo je to vrijeme i više nitko ne pita, a nas starije se ne sluša pa se bračne zajednice raspadaju i prije nego su zaživjele. Možda je i tako bolje nego živjeti u neprijateljstvu, a u drugom pokušaju svakako treba uvažiti savjete sijedih glava i za nadati se da će biti više sreće i da se u konačnici ne treba dozivati “treća sreća”.
Svakodnevno se pitam odakle su stigli ti koji provode zakone isključivo s njihove negativne strane kojih je, istina, malo, ali je šteta ogromna. Duševna i materijalna. Ponekad pomislim da ih je bujična poplava donijela, ali ovih dana se na sve strane spominju nekakvi SMS-ovi.
E to već ide prema politici, a stoput sam spomenuo “neću politiku u moj podrum”. Ali moram upozoriti da nisu točne one reklamne poruke raznih telekomunikacijskih kompanija da su njihovi razgovori i poruke potpuno zaštićeni. Da, stvarno jesu osim kada ih netko želi preslušati ili pročitati. Ovo bi trebali znati i oni optimistični bećari koji ljubavne poruke šalju na sve strane.
Muke sa “škovacom”
Nakon opisane jutarnje kalvarije, a prije odlaska na teren, obavezno odlazim u svoj vinograd u kojem nalazim smiraj. To je kao da odlaziš u zavjetno svetište. Doista, ta loza bila ravna, krivudava ili čvorava, u svakom periodu vegetacije ti pruža ljubav i mir. I stoga se prema njoj treba odnositi s dužnim poštovanjem, uvijek topla srca i čiste ruke. I ako ništa ne radiš, prošetaj kroz redove, pomiluj trs, dodaj mu vode i hrane ako treba, sigurno će ti to bogato vratiti na jesen kvalitetnim urodom. Jedino što čujem u vinogradu je cvrkut ptica i buka kamiona na obližnjem odlagalištu otpada.
Evo konačno čujemo obećanja da će “škovaca” preseliti na neku drugu lokaciju vrlo skoro. Istina je da ta obećanja slušamo već desetljećima, ali ova mi se čine stvarnima, što me veseli. Ali tu nije kraj muke sa “škovacom”. Nama ostaju svi ti miomirisi i ostala štetna djelovanja svih tvari koje su tamo deponirane više od pola stoljeća. Treba to sanirati. Već sam čuo neka paušalna mišljenja da će to biti riješeno vrlo lako i vrlo brzo. Čak se tvrdi da je sanacija započela. Moram upozoriti da taj problem nije tako jednostavan, usudio bih se napisati da nije ništa jednostavniji nego izgraditi novo odlagalište.
Neformalno sam sudjelovao u radu jedne grupe relevantnih stručnjaka koji su pripremali elaborat za sanaciju odlagališta. Njihova ideja je bila nakon dubinske analize sadržaja izvršiti potrebne predradnje, neutralizaciju i eliminaciju svih štetnih tvari i sve zatrpati slojem zemlje da bi se to cijelo brdo zazelenilo. Ideja mi se jako svidjela, ali kada sam izračunao koja je to potrebna količina zemlje, postavlja se pitanje gdje pronaći toliku zemlju. Kako je transportirati? Ako krenemo od činjenice da je trenutačno pod škovacom cca 60,00 ha potrebno je za sloj od 1,00 m debljine 600.000,00 m3 zemlje što znači da bi kamion od cca 10,00 m3 zapremine trebao učiniti 60.000,00 tura.
Iskopati Bokanjačko blato
Pitam se koje bi to ceste izdržale. Da ne bi bilo da nešto kritiziram, jer to u demokraciji nije dozvoljeno, ili upozoravam na problem, što isto tako nije baš poželjno, ja predlažem rješenje koje se baš i ne mora usvojiti.
Dakle, predlažem da iskopavamo Bokanjačko blato i ponovno formiramo jezero koje su u more ispustili veliki sinovi “socijalističkog napretka”, uz pouzdane elaborate opravdanosti stručnjaka političkog smjera, i izazvali kasne proljetne mrazeve kojih do tada nije bilo i koji su, uz niz drugih faktora kao poligon “slavne” armije, “škovaca” i odseljavanja, a sve u njihovoj režiji presudili vinogradarstvu u cijeloj toj zoni. Ostao samo moj Cerodol. Ponovnim formiranjem jezera bi riješili niz aktualnih problema. Prvo bi dobili pozajmište kvalitetne zemlje za zatrpati “škovacu” na kojoj tada mogu biti i šume i livade, i golf tereni i vinogradi. Kao nekada. Drugo, ponovno bi uspostavili narušenu prirodnu ravnotežu i vjerojatno spriječili štetne kasne proljetne mrazeve. Za dopremu zemlje bi se već mogle oformiti jedine logične trase nove prave obilaznice grada od Musapstana do Ninske ceste. Možda bi se ovom prijedlogu usprotivila razna društva za zaštitu ptica zbog onih pustih jata galebova koji obitavaju na smetlištu i razne ekološke udruge, ali i za to postoje odgovori. Galebovi bi rado preselili na jezero u za njih humaniji prostor, a ekološke udruge bih upitao gdje su bili sve ove godine dok se otpad odlagao u prirodu na udaljenosti cca 2-3 kilometra od izvorišta vode. Ako nisu tada, evo pozivam ih sada da se uključe. Ispaša za ono malo krava što je ostalo ne bi bila ugrožena jer sam pročitao negdje da su u Lici koncesijom osigurani pašnjaci. Možda nije odgovarajuća konfiguracija, ali neki misle da to kravama ne smeta. Staništa galebova sa “škovace” bi se preselila u humaniji prostor na jezero. Možda izgleda nestvarno, ali volio bih čuti i druge ozbiljne prijedloge. Ali to nisu oni tipa “mi ćemo to riješiti u par dana dovozom građevinskog otpada”. Ne bi bilo dosta materijala da srušimo sve one čudne nakupine upravo legaliziranih zgrada.
Dugo smo čekali novi “Zakon o vinu” i “Pravilnik o vinogradarstvu” u kojem su nam čvrsto obećali ispraviti nepravdu u kojem je vinogorje “Benkovac-Stankovci” bilo u Dalmatinskoj zagori. Udruga vinara Zadarske županije je zatražila hitni ispravak greške i obećano nam je da će se to ispraviti prilikom novog zakona. Ali obećanje...
Jedinica iz zemljopisa
E sad, zašto je to važno. Vina i sorte vinove loze koje su u Ravnim kotarima i Bukovici se bitno razlikuju od vina u Dalmatinskoj zagori, prvenstveno zbog ekoloških uvjeta. Razlog tomu je što smo mi direktno otvoreni prema moru, i zapravo smo u mediteranskoj klimi, a Zagora je u prostoru iza brdsko-planinskog grebena i dijelom je u subkontinentalnoj klimi. Dakle, Zagora je prostor iza gore. Posljedično su i vina bitno drugačijih karakteristika. Meni, kojem su korijeni u Zagori, bilo bi drago da je Zagora i u ovom našem prostoru, ali nije. Nemamo nijednu goru sve do mora. I onome tko je to propisao, jedinica iz zemljopisa i to u sedmom osnovne.
Godinama, još od Prvog svjetskog rata, su razni vladari rado raseljavali narod iz Zagore po području raznih državnih tvorevina, od Bosne, Slavonije do Srijema i Vojvodine. I svi mi koji smo živjeli u tim krajevima, smo željeli povratak korijenima. Rijetki su uspjeli. Razloga je mnogo, ali svakako je presudan izbor životnog partnera. Mi koji smo stvorili bračne zajednice s Dalmatinkama, smo se vraćali, a ostali su se asimilirali i od Dalmacije još samo znaju za Hajduka. A i on nije nešto. Ali kako su spomenuti vladari tu prekrasnu Zagoru učinili prilično neuvjetnom za život, moj izbor je bio Zadar. I evo sada prema “Pravilniku o vinogradarstvu” živim u Zagori.
A ako bi se škovaca iznad Dikla riješila kao što ja predlažem, dobili bismo brdo, goru, a iza nje Zagoru, niti spomenuti pravilnik ne bi trebalo mijenjati. Niti se više ne mogu izbrojiti koristi koje idu u prilog mom prijedlogu.
Dvije vinske manifestacije
Siječanj su obilježile dvije manifestacije na kojima su se ocjenjivala mlada vina i na kojima smo postigli značajne rezultate.
U Ludbregu, velikoj međunarodnoj smotri mladih vina, smo opet dominirali u crnim vinima. Stojimo Tome i ja s čašom vina u ruci i komentiramo što su to naši prijatelji iz “Trseka” dobro učinili i što bi mi mogli primijeniti na našim manifestacijama, a prilazi nam jedan vinar iz Zeline i kaže da mu je životna želja pobijediti u Nadinu s crnim vinom. Mislim da će mu to biti vrlo teško, ali mu odgovaram: “može, ali mi moramo kad-tad pobijediti u Ludbregu s bijelim”. I doista bi me to izuzetno veselilo.
Istovremeno su održani i Stankovci u kojima se prijavilo popriličan broj uzoraka vina od kojih, na žalost, vrlo malo od relevantnih vinara s tržišta pa brojke odbačenih mogu dati krivu sliku o vrijednosti vinogradarstva i vinarstva u tom kraju. Ova stankovačka manifestacija je odigrala povijesnu ulogu, ali je na žalost u svom dugom trajanju pomalo, s razlogom ili bez razloga, pogubila povjerenje vinara i ozbiljno treba poraditi na povratku izgubljenog povjerenja. Tamo pušu neki novi vjetrovi i sam novi načelnik traži suradnju s Udrugom vinara Zadarske županije, a i sklon je informatizaciji i tu vidim prostora za kvalitetnu revitalizaciju Stankovaca. A i sviđa mi se prijedlog Damira Maričića za odvajanje amatera od profesionalaca. Mislim da je to vrlo jednostavno odraditi, kao što to radimo u Benkovcu u kojem smo ove godine prikupili rekordan broj uzoraka bez obzira što smo smanjili prostor isključivo na granice naše županije. Sve zapravo ostaje isto, samo dodatno uključujemo pehare amaterima ili bih ih radije nazvao proizvođačima za svoje potrebe u odnosu na proizvođače za tržište.
Potrebni su nam i jedni i drugi.
