Rijetko tko u Zadru ne poznaje, ili makar nije čuo za Bruna Skoblara. Čovjek je to krupna stasa i prodornog glasa, i iako mu je pogled mrk, duša mu je meka, naša, domaća. Mogli bismo kazati da mu se cijeli život, iako je i on poput njegovog brata Josipa bio vrstan nogometaš i iako je obišao cijeli svijet, vrti oko “teće”. Otkako je u mirovini svako jutro sjedi u svom kantunu, za svojim stolom i prelistava novine, ne društvene mreže, nego novine. Razlog tome je, kako i sam kaže da se može obraniti od raznoraznih ‘mudraca’ koji navraćaju kod njega, od političara, novinara, doktora, škovacina ovih i onih…bogme nije mu lako. Ali što je bilo kod Bruna - ostaje kod Bruna, a bilo je tu svega i svačega, uvijek dobrog. S hranom je počeo raditi skupa sa svojim bratom s nepunih 13 godina.
Nosilo se u teći
-Moj otac Ante je otvorio prvi naš prostor u kojemu smo radili kod trga, di je danas Bajlo, tada se kuhalo kući i onda bi se nosilo u teći. U prostoru smo imali malo spremište u kojemu su se kuhale nogice, pekle girice i srdele i jaja u tvrdo. Mi, odnosno stari ljudi su to zvali da dolaze kod Skoblara na ćapadu.
Nakon toga smo uzeli ovaj prostor gdje smo i danas kod Pet bunara i tako smo ti postali najstariji ugostiteljski objekt u centru grada. Otac je radio dok se ja nisam vratio iz Francuske, tad sam i ja nastavio raditi s njim u gostionici koja se zvala Pet bunara. Kad je moj brat ‘71. osvojio Zlatnu kopačku, promijenili smo ime, no kad se prostor prebacivao na mene nisam imao uvjete za držanje hrane u ono vrijeme pa sam otvorio buffet Zlatna kopačka.
Mislili smo krenuti malo sa sendvičima od pršuta, ovo-ono, a na kraju se to pretvorilo u kafić koji je postao jako popularan. Kod nas su se skupljali od –do, to znači od onih tzv. malih do onih velikih, a mi smo sa svima bili dobri i dan danas smo. Iako smo promijenili tri imena ljudi su uvijek govorili da idu kod Skoblara pa se danas tako i zove. Ovdje se stvarala kompletna zadarska elita koja je poslije otišla u rat i borili se za Zadar i Hrvatsku, Svi su izašli iz ove, kako ja volim reći, birtije. Prije je se za Božić ovdje dva dana mukte pilo. Kad smo dobili Hrvatsku, reka sam sad imamo Hrvatsku, više nema mukte, popili bi sve živo, onda bi oni nosili svoje boce da mogu piti, pa bi opet bilo mukte, a, tako ti je to.
Nedostaje specijaliziranih lokala
Pitali smo Bruna što misli o ugostiteljskoj ponudi u Zadru.
-Mislim da nedostaje specijaliziranih lokala. Svi otvaraju nekakve restorane, a recimo u našoj varoši, to što ti govoriš, da možeš pojist, jaja na oko, srdele, pršuta. Grad je postao pust, zimi ne postoji, sve što se događa, događa se ljeti. Treba otvoriti par dobrih hotela i zimovati da bi ljudi dolazili u bivši hotel Beograd ili Zagreb. Grad bi trebao biti drugačiji, da ti ne ideš u City centre, u ovim prostorima na Kalelalrgi od Pet bunara do Gospe od zdravlja se može napraviti jedan lipi centar. A što ćeš. što je tu je.
Očuvati tradiciju
Današnji obiteljski posao konobe Skoblar preuzeo je, odnosno, naslijedio Brunov sin Josip koji nam kaže: “Odlučili smo se za konobu jer želimo očuvati tradiciju, još uvijek spremamo marendine, to naši gosti vole i po tome smo prepoznati. Pratimo sezonu namirnica i tako ih stavljamo u ponudu. Svaki dan se kuhaju jela od svježih namirnica s pijace, peškarije i od mesara, ono što je friško i od tog se spremaju marende bilo tripice, lešada, jetrica, pašticada, bakalar, kako kad.
To su ljudi prepoznali i to nam je u biti i najdraže raditi, no liti imamo malo više posla pa se posvetimo i jelima po narudžbi, ali uvijek imamo pet, šest jela a, zimi i više. Kartu smo također složili s našim tradicionalnim jelima koja se vežu uz konobu, trudimo se održavati kvalitetu usluge i ljudi su zadovoljni. Vinsku kartu smo složili iz cijele Hrvatske od Dalmacije, Istre, kontinetalnog dijela i normalno s našeg zadarskog područja.
Tako imamo nekolicinu zadarskih vinara za koje strani gosti najviše i pitaju jer su autohtoni pa im uvijek nudimo naše domaće vinare. Ovo je obiteljski posao, u konobi radi i moj mlađi sin Rino, a i stariji Bruno kad dođe s fakulteta ljeti radi u konobi. Svi smo u obiteljskom poslu, a did ka orao nadgleda u svom kantunu. Ovdje kod nas vam dolaze svi od doktora do škovacina i svi se osjećaju kao da su doma, a tako se i ponašaju.”
