Prošao je i listopad i već se naziru rezultati cjelogodišnjeg rada u vinogradu. Čini mi se da bi moglo biti dobrih pa i odličnih vina iz ove vrlo neobične godine. Prema prvim kušanjima veliko iznenađenje predstavljaju kiseline koje su vrlo korektne, a baš u tom segmentu se očekivalo najviše problema. Meni je to donekle objašnjivo obzirom da i u bijelom i u crnom sortimentu imam sorte koje služe gotovo isključivo za popravak kiselina, a isto tako i sorte za popravak boje. Ali isto to sam imao i proteklih godina i skoro kod svih bijelih vina je bila potrebna korekcija kiselina.
Poznato mi je da su u nekim podregijama bile izrazito niske kiseline, kod bijelih vina čak ispod 4 g/litri što se smatra posljedicom ekstremnih vremenskih neuvjeta, suše i visokih temperatura. Ali i kod nas je bilo isto tako, a sva tri osnovna parametra, koje osobno kontroliram, pH, šećeri i kiseline, prilično su bili usklađeni i vrlo korektni. Teško je sada utvrditi što je razlog tome, a ja osobno mislim da su to ona dva navodnjavanja koje sam dao u srpnju i dvadesetak litara kiše početkom kolovoza koja je pala gotovo jedino na mikrolokaciji Cerodol. A ima nešto i u odluci samoga vinogradara da grožđe ostane potpuno zasjenjeno da bi se sačuvalo od ožegotina. Pa i gusti nasad s manjim razmakom redova u mojem vinogradu zapravo se ove godine pokazao kao dobitna kombinacija jer se redovi loza međusobno štite od prevelikog osunčanja posebno pri onom vrlo neugodnom zapadnom Suncu na zalazu. Zbog povećane lisne mase u gustim redovima i maestrala koji na Cerodolu pušu već od 10:00h stvara se i propuh koji donekle ublažava negativan učinak ekstremno visokih temperatura, a izrazito hladne noći na ovoj mikrolokaciji posebno pogoduju lozi. Do mene stižu informacije da u mnogim podrumima ima problema s fermentacijom Merlota, odnosno s ostacima šećera i to već nekoliko godina. Mislim da treba istražiti uzroke i pronaći tehnološka rješenja za ovaj ozbiljan problem.
Cerodolski vinogradi
Od starih ljudi koji su imali vinograde u ovoj zoni sam puno slušao o spomenutim ekološkim uvjetima koji Cerodolske vinograde izdvajaju kao odlične pozicije za proizvodnju bijelih vina. Tamo je danas na žalost samo nekoliko vinograda s dosta slabom perspektivom za održanje, a kamoli širenje u budućnosti. Za očekivati je da će i tamo doći novi “hramovi kulture”, robni centri.. Evo još jedan se već gradi i baš me interesira kako će se to odraziti na promet na već čuvenim Žmirićima. Ja do svog vinograda mogu doći traktorom preko “škovace” koja se uskoro seli ako je vjerovati najavama. Istina da te najave slušam zadnjih pedesetak godina, ali ove izgledaju puno uvjerljivije. Ili je samo ovo uvjerljiviji PR koji se izgradio tijekom dugih godina obećavanja.
A u grad ću brodom, nadam se da na moru nećemo svjetionike pretvoriti u semafore.
U znak protesta zbog inertnog stava sustava prema priznanju Prošeka pri EU, prošle godine ga nisam proizveo, ali ove godine kada se ukazao tračak nade da bi možda mogli dobiti ovu već gotovo izgubljenu bitku, ipak sam se odlučio vratiti svojoj već dugoj tradiciji i ponovno krenuo uhodanim putem proizvodnje Prošeka. A i sustav se maksimalno angažirao i nadam se uspjehu.
Ovaj put osim Malvasije Dubrovačke i Maraštine tu su i Grk i Pošip. Sve najbolje što Dalmacija ima pa se nadam novim dostignućima. Trenutno je Prošek u fazi fermentacije koja je uvijek dugotrajna i pomalo neizvjesna obzirom na ulazne parametre, prvenstveno vrlo visoke šećere. Kako postići minimalno 13% alkohola, a zadržati oko 150 gr /l šećera, to je uvijek izazov za vinara. Prvo teško pokrećeš fermentaciju, a još teže ju zaustavljaš u optimalnom trenutku, ali ta neizvjesnost diže adrenalin i donosi veliko veselje koje ti daje snagu za nove izazove. Ako baš i ne uspije onako kako si zamislio, uvijek ostaje nada za iduću godinu. Veseli me i činjenica da mi se obraća sve veći broj vinara tražeći savjet za proizvodnju Prošeka. Ove godine su to neki i učinili i želim im svu sreću u nadi da će dobiti željene rezultate. Jer što nas je više, lakše ćemo spasiti ovaj dragulj dalmatinskog vinarstva od potpunog odumiranja.
Prošek i bravar
Prošek se može proizvoditi na nekoliko načina i osobni odabir vinara je onaj koji će odabrati. Možda je najslabiji onaj koji je propisan u službenoj specifikaciji, ali ja kao legalist ne mogu pozivati da Prošek proizvodimo protivno propisanim pravilima jer nisam pristalica one čuvene sintagme jednog “slavnog” bravara iz prošlog stoljeća koji je rekao: “ne morate se držati zakona kao pijan plota”. Mnogi danas javno negiraju “bravara” premda su ga neki obožavali, a u biti upravo se ponašaju prema njegovoj “čuvenoj doktrini” kao uspomenu na njegov lik i djelo. Ako ga nitko nije obožavao, odakle onda one hrpe cvijeća na njegovu grobu.
Ja se osobno zalažem za izmjenu propisane tehnologije proizvodnje koja bi omogućila proizvodnju više kategorija Prošeka u skladu s vremenom u kojem živimo. A i da se isprave neke krive upute u postojećoj specifikaciji. I dalje mislim da se najbolji Prošek može dobiti prirodnim prosušivanjem bobica u prozračnim prostorima bez puno osunčanja, ali moguće je i prosušivanje na trsu, tavanu, podrumu.. Od prije nekoliko godina, a u skladu s napretkom tehnologije i nedostatkom radne snage, neki proizvođači su počeli prosušivati grožđe u sušarama za voće. Kod tradicionalista to je izazvalo otpor i osudu, ali to je možda i budućnost. Jasno je da ne možemo na taj način dobiti Prošek kao od prirodno prosušenog grožđa baš kao što ni brancin iz uzgoja nije isti kao onaj divlji ili pile iz hranilice kao pile s dvorišta. Ali tko još uzgaja piliće na dvorištu?
Uzgoj pilića i koza
Premda kada gledam naše prostorne planove, oni su upravo prilagođeni više za uzgoj pilića ili koza u dvoru oko kuće nego gradnji urbanih naselja, sela i gradova. Nismo svi mi koji se bavimo izradom planova neznalice, ali smo ograničeni važećim zakonima koji nameću isti pristup izradi planova u županijskom centru i najudaljenijem ruralnom središtu. Pa ne gradimo selo ni grad. Gradimo nekakve naseobine koje nisu ugodne za život svojih građana. Nove generacije koje se rađaju u ovom prostornom kaosu i ne znaju za drugačiji način organizacije prostora i njima će to možda i biti dobro, ali kada žele doživljaj stvarno ugodnog urbanog prostora, tada moraju otići u centre gradova ili ostatke ostataka sela koje su često gradile neke druge civilizacije koje su živjele na ovim prostorima. Pa i neki okupatori, ali to ne želimo priznati. Mi svakako ne možemo biti zadovoljni našim trenutačnim odnosom prema prostoru. Upravo su u pripremi, ne znam koje po redu, izmjene Prostornog plana grada Zadra. I sada u najboljoj želji da se zaustavi ovo neviđeno raubovanje prostora grupa dobronamjernih, ali uz puno poštovanje nekompetetnih osoba, predlaže nekakve mjere koje mogu biti i kontraproduktivne. Konkretno, predlaže se na parceli za 50% povećati zelenilo u odnosu na postojeće propise što bi možda i bilo dobro, ali kada uključimo sve ostale potrebe kao parkiranje, požarno vozilo i udaljenost od cesta i međa, prostor za čuvene sabirne jame koje ćemo na žalost još dugo graditi pa i cisterni za vodu, postavlja se pitanje gdje graditi zgradu. Mislim da bi to željeno povećanje zelenih površina na parceli bilo bolje priključiti za proširenje koridora javnog prostora u kojem bi se formirale pješačke staze, zeleni koridor, prostor za požarno vozilo i parkirna mjesta pa i biciklističke staze. Na ovaj način bi smanjili potreban broj parkirnih mjesta na parcelama koje danas izgledaju kao skladišta rabljenih automobila. A bilo bi dobro i stimulirati izgradnju ukopanih garaža, npr. ukidanjem komunalnog doprinosa za taj dio zgrade...
A i investitor sa svojim, često puta nerealnim željama dodatno opterećuje prostor. A tu im sada i zakon priskače u pomoć koji kaže da konzolni balkon nije površina. I imamo sve veće konzole. Gotovo veće od same kuće. I što nam preostaje? Moliti se Bogu da ne bude potresa. Ali nije svako zlo za zlo, rekao bi narod. Povratak molitvi bi znatno popravio vjersku sliku jer je zadnji popis stanovništva prikazao nerealno mali broj katolika. Ili su popisi krivi kao izbori u Bosni. Kod nas su uvijek ispravni. Zapravo želim reći da je pohvalan sav trud političkih čimbenika u izmjeni planova, ali ja mislim da to nije njihov posao. Njihova inicijativa je uvijek dobrodošla, ali da to treba rješavati urbanistička struka na najvišem nivou. I mislim da je pogrešno, prema dosadašnjem iskustvu, da jedinice lokalne samouprave mogu same odlučivati o svom prostoru. Pa danas imamo veće površine i visine zgrada u nekim ruralnim sredinama nego npr. u gradu Zadru. A za spas ovog našeg prostora mislim da je neophodno urgentno promijeniti zakone koji reguliraju ovu problematiku. Nije ovo pet do dvanaest već pedeset pet iza dvanaest.
Donesimo nove zakone, poništimo sve planove i sve ispočetka, i nadam se da će biti bolje, jer gore ne može biti. I hitno u visokom obrazovanju dati veći značaj urbanističkoj struci.
Zadrani na Sabatini
Donesimo nove zakone prema kojima ćemo graditi urbane javne prostore ugodne za život svojih građana. Gradimo javna zelenila, javna parkirališta, javne prostore prema stvarnim potrebama građana, a ne prostore koje nam određuje birokracija iz nove bratske zajednice koja nam, istina, pomaže u financiranju, a kada izgradimo često nepotrebne prostore, tada im tražimo nekakav značajan naziv za koji često i ne znamo što znači, a da o namjeni i ne govorimo. I onda uselimo unutra birokraciju koja, da bi opravdala postojanje, još više opterećuje sustav i postaje svrha sama sebi...
Upravo je završila Sabatina, najznačajnija smotra vinara Dalmacije, ali i šireg prostora. Mi vinari Zadarske županije smo opet postigli izuzetno značajne rezultate. Opet smo izrazito dominirali u mladim i otvorenim vinima u kojima smo od četiri pobjednička pehara osvojili tri. U odležanim odnosno buteljiranim vinima smo ostvarili dobre rezultate i osvojili jedan pobjednički pehar. Godinama analiziram rezultate svih vinskih natjecanja u kojima sudjelujem pa tako i Sabatina i zaključci su zapravo vrlo slični. Činjenica da smo u mladim i otvorenim vinima izrazito dominantni, a u odležanim vinima proporcionalno uspješni broju uzoraka u odnosu na druge podregije, zapravo ukazuje da ima još jako puno prostora za napredak. Treba se znatno više posvetiti radu u podrumu uz puno učešće enološke struke jer samo tako možemo na sami vrh vinske scene gdje nam je prema potencijalu našeg prostora mjesto.
Upravo dok završavam ovaj tekst, stižu rezultati najvećeg natjecanja Južne Amerike Catad’Or Wine Awards iz Čilea i opet sve pršti od hrvatskih zlata, a jasno da je našeg Zadarskog opet najviše. Dva velika zlata i šest zlata.
Opet će gospodin župan u novi trošak za prijem i poklone slavodobitnicima, a kako je to već učestalo, možda će mu trebati rebalans proračuna. Ovaj put bi mu mogao pripomoći i gospodin gradonačelnik jer od osam najsjajnijih odličja čak šest je sa područja grada Zadra...
