Kobna zadarska krunidba u kolovozu 1403.

U dugoj zadarskoj povijesti peti dan mjeseca kolovoza godine 1403. bio je sigurno jedan od najsvečanijih. Tad je, naime, jedini put u zadarskoj katedrali održana ceremonija krunjenja jednog kralja. Na žalost, ostrogonski nadbiskup Ivan od Kanjiže stavio je ugarsku i hrvatsko-dalmatinsku krunu na glavu Ladislava Anžuvinca koja se nije pokazala dostojnom te velike časti. Ipak, toga su se dana bez sumnje naši sugrađani iz XV stoljeća osjećali svečano i počašćeno. Moralo im je izgledati da je taj trenutak okrunio i pola stoljeća zadarskog statusa slobodnog grada, period u kojem je zadarska komuna izrasla u najveće središte na istočnoj obali Jadrana. No ova krunidba došla je i kao pokušaj smirivanja stanja ne samo u Hrvatskoj, nego i Mađarskoj koje je nakon smrti kralja Ludovika bilo ispunjeno nemirima od Jadrana do Panonije.

Bitka kod Knina

Žigmund je za bana imenovao svoga pristašu Nikolu Gorjanskog koji je s vojskom krenuo u Dalmaciju. Kod Knina je pobijedio pristaše Ladislava koje je vodio Vuk Vukčić. Potom je otišao u Split gdje je učvrstio svoju vlast i potaknuo sastanak u Šibeniku na kojem su se okupili i Zadrani, Trogirani i Splićani i sklopili savez, a 1396. i sam Žigmund dolazi u Nin. Tamo je održan Veliki sabor kraljevine Hrvatske i Dalmacije na kojem su se okupili predstavnici svih važnijih gradova, visokog i nižeg plemstva te mnogi biskupi. Skupu je i predsjedao biskup zagrebački, Ivan koji je dobio titulu vikara za kraljevine Dalmaciju i Hrvatsku. Sabor se bavio rješavanjem teritorijalnih sporova između gradova i plemstva pa je tako oformljena i komisija koja je trebala odrediti granicu između Klisa i Splita.

Mnogi bili protivnici Žigmunda, a ponadali su se da je kucnuo njihov čas kad je kralj na čelu velike međunarodne vojne ekspedicije krenuo u rat kojemu je bio cilj istjerati Turke s Balkana. Ekspedicija je prodrla duboko na jugoistok ali je kod Velikog Trnova u Bugarskoj doživjela poraz. U prvi čas se vjerovalo da je Žigmund poginuo u boju, no onda se Žigmund pojavio živ i zdrav u Splitu kamo ga je dovezla mletačka galija u koju se tajno ukrcao u Carigradu. Iz Splita je proslijedio u Knin, a zatim u Krbavu kod knezova Kurjakovića.

Zadarski kroničar Paulus de Paulis je zabilježio kako su nakon odlaska Žigmundovog iz Splita u tom gradu izbili nemiri, najvjerojatnije po naputku samoga Žigmunda koji se mogao uvjeriti da mu patricijske obitelji nisu baš sklone. Stoga su njegove pristaše, osobito nadbiskup Andrija organizirali pučki ustanak koji je izbio u noći 26./27. lipnja 1398. i uz krvoproliće je smijenjena stara vlast.

Žigmundov prirez

Nova gradska vlast poslala je izaslanstvo Žigmundu koji ju je odmah priznao, kako su pobunjenici i očekivali. No zatražio je i da mu “za blagdan sv. Luke” daruju 3.500 dukata. Nova je vlast tako među prvim svojim mjerama donijela uvođenje prireza, od dva solida po libri poreza od čega je skupljena svota za Žigmunda što je izazvalo ogorčenje u cijeloj Dalmaciji.

U međuvremenu se Žigmund zapleo u svađe s mađarskim plemićima koji su ga zatočili i jedva je izvukao živu glavu. Pristaše Ladislava kojih je i na sjeveru bilo sve više počeše djelovati sve otvorenije. Najviđeniji među njima je bio vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić kojeg je Ladislav proglasio banom i dao mu u ruke sve poslove u Hrvatskoj. Vojvoda Hrvoje uputio je pismo Zadranima:

”Mi, Hrvoje vojvoda bosanskog kraljevstva i generalni vikar vladara prejasnih kraljeva Ladislava i kralja Ostoje, dajemo na znanje da smo primili za našu osobitu braću rektore i plemiće, vijeće i komunu grada Zadra i obećajemo i obvezujemo se svojom viteškom riječju da ćemo svom svojom snagom braniti rektore i plemiće ovog grada ako podignu zastavu prejasnoga kralja Ladislava i ako tu zastavu podignu prisežući na sveti križ i svete moći na vjernost kralju Ladislavu i da ne će skinuti spomenutu zastavu do smrti. Mi obećajemo da će se prejasni naš gospodar Ostoja, kralj Bosne zakleti na sveti križ i svete moći da ne će nikada za svoga života napustiti spomenute plemiće i grad Zadar...”

U zao čas

Zadar je tako prvi od gradova pristao uz Ladislava što je utanačeno s kraljevim izaslanikom vojvodom Aldemariscom koji je s flotom uplovio u zadarsku luku, a potom se u Zemuniku sastao s Hrvojem Vukčićem gdje su dogovorili preuzimanje Dalmacije u čemu su do 1403. i uspjeli pa je tako i došlo do jedine zadarske krunidbe. Nažalost, epilog nam je svima poznat.