Island je bio prva međunarodno priznata zemlja koja je priznala Hrvatsku, a bilo je to 19. prosinca 1991. A upravo na današnji dan ova otočna zemlja napravila je 1918. prvi korak prema vlastitoj neovisnosti, postigavši s Danskom Sporazum o personalnoj uniji. O IsIandu se kod nas još uvijek ne zna mnogo pa ni to da dok je Aleksandar Makedonski sa svojom vojskom pristizao na obale rijeke Inda, iz Masalije (današnjeg Marseilla) na put je kretao jedan drugi, manje slavni istraživač. O njemu znamo da se zvao Piteja i da je bio grčki naseljenik te da je napisao knjigu s naslovom “O Oceanu”, koja je do danas izgubljena, ali joj se citati i fragmenti nalaze u djelima drugih antičkih pisaca. Piteja je bio prvi antički istraživač koji je ostavio pisane tragove o zapadnoj Europi i, najvjerojatnije, prvi koji spominje Island i to kao “Thule, najdalju od svih zemalja”.
Proizvodnja kositra
Piteja je dužinu kanala La Manche je procijenio na 17,5 km, dok je u stvarnosti 23. Mnogo veće grješke je napravio kod procjene dužine britanske obale koju je udvostručio. Posjetio je Cornwall koji je tad bio središte europske proizvodnje kositra te opisao kako se kositar lijeva u ingnote u obliku slova H i tako odprema prema sredozemnim tržištima. Dao je točne zemljopisne podatke za smještaj Irske te ju je samo na osnovi Pitejinih podataka Erastoten ucrtao u svoju kartu na pravome mjestu. Stanovnike Britanije opisao je kao primitivne. Navodi da žive u kućama od balvana i trstike, da im je prehrana krajnje jednostavna i da piju pivu koju zovu “cimri”.
Šest dana plovidbe od Britanije se, prema Piteji, nalazi zemlja Thule u kojoj početkom ljeta dan traje 24 sata. Zimi je pak, more iza Thule gusto i neprohodno. Ovi podatci zvučali su drugim antičkim geografima fantastično i nevjerojatno pa ga Polibije, koji kaže da je pročitao njegovo djelo u originalu, naziva “arhifalsifikatorom”. Danas je, međutim, jasno da je Piteja bio u pravu.
Više od tisuću godina nakon Piteje, o sjevernom Atlantiku pisao je irski redovnik Dicuil u djelu “Oko pitanja dimenzija svijeta” koje je dovršeno 825. Dicuil opisuje i Ovčje otoke, a potom navodi:
“Ima sada trideset godina da su neki svećenici koji su bili na otoku Thyle, od prvog veljače do prvog kolovoza kazali da se ne samo u vrijeme ljetna Suncostaja, već i prije i poslije, Sunce u zalasku skriva kao da ga prikriva mali brežuljak, tako da nema ni najkraćeg perioda tame. Tako je svijetlo da čovjek može vaditi uši iz košulje, kao da je Sunce na nebu. A da su bili na visokim planinama, vjerojatno bi Sunce mogli gledati cijelu noć”, zabilježio je Dicuil koji piše i da se od Ovčjih otoka do Islanda treba jedriti 2 dana.
Stižu prvi naseljenici
Prvi Viking koji je stigao do Islanda bio je Šveđanin po imenu Gardar Svarsson, što je pomalo neobično, budući da su Šveđani poglavito plovili Baltikom i odatle se širili spuštajući se rijekama kroz Rusiju, koja je po njima i dobila ime. Svarsson je navodno plovio na otoke Hebridi gdje je dobio nasljedstvo, ali ga je zahvatila oluja i odbacila sve do jugoistočne obale Islanda. Tamo je proveo zimu u Husaviku, a poslije dovoljno dugo plovio uz obalu da se uvjerio da je riječ o otoku kojemu je po sebi dao ime Gardarsholm. Kad se vratio u Švedsku pričao je o novoj zemlji s velikim oduševljenjem.
Floki Vilgerdasson bio je Norman koji je stigao na Island kaneći se tu i naseliti pa je poveo obitelj i marvu. Plovio je preko Shetlanda i Ovčjih otoka, a sobom je vodio i 3 gavrana u krletkama. Kad je oslobodio prvoga, ovaj je odmah odletio natrag prema Ovčjim otocima. Sutradan je oslobodio drugoga koji je kružio i potom sletio na jarbol te je Floki zaključio da je zemlja još daleko. No kad je potom oslobodio trećeg gavrana, ovaj je poletio prema naprijed u smjeru plovidbe te su tako putnici razumjeli da im je zemlja blizu.
Floki daje ime otoku
Floki je plovio uz južnu obalu do mjesta Vatnasfjord gdje su se on i njegovi oduševili količinama ribe i bacili se na ribarenje. To ih je toliko obuzelo da su zanemarili pripremu za zimu. Blago nisu imali čime hraniti jer nisu prikupili sijeno pa je uglavnom uginulo ili su ga pojeli sami naseljenici. Floki, kojeg su prozvali Floki Gavran se popeo na brdo da bolje vidi zemlju u koju je dospio. Ledene sante u fjordovima potakle su ga da otok nazove zemljom leda - Islandom i to je ime na kraju ostalo, premda se Thule još dugo spominjala u srednjovjekovnoj i renesansnoj literaturi. Floki je, međutim, bio odustao od naseljavanja na Islandu jer se njemu i njegovima činilo da su zime preoštre.
Floki je u Norveškoj o Islandu zborio sve najgore, no njegov suputnik Herjulf neke je stvari kudio, a neke hvalio, treći, pak putnik, Thorolf, pričao je o Islandu s oduševljenjem, a mnogi su ga rado slušali. Među takvima su bili i polubraća po mlijeku Ingolfur Arnarson i Leif Hrodmarson koji su imali problema sa zakonom. Ingolfur je svoju sestru obećao Leifu no neki se mladić tome usprotivio i bio ubijen u pijanoj tučnjavi, a nedugo potom i mladićev brat. Ingolfur i Leif odlučiše potražiti sreću na Islandu.
Ekspedicija dva polubrata
Ekspedicija je bila spremna 874. kad su zaplovili prema Islandu, a kad su ugledali obalu otoka, Ingolfur je preko bande bacio izrezbarene stupove iz svoje stare kuće u Norveškoj. Stupovi su bili ukrašeni rezbarijama posvećenim bogu Thiru, a Ingolfur je prisegao da će podići novu kuću na onome mjestu gdje more izbaci stupove na obalu uz pomoć bogova. Tu su zimu proveli na mjestu koje se do danas naziva Ingolfhofdi. Leif, kojeg su u međuvremenu prozvali Hjoerleif ili Leif-Mač, po avanturi koju je imao tijekom pljačkanja po Irskoj, odjedrio je još zapadnije i naselio se u Hjoerleifhofdiu, gdje je dočekao proljeće. To je značilo i sjetvu jare pšenice. Kako su imali samo jednog vola, Leif je u plug upregao i Irce. Irci su, međutim, dok je Leif bio u kući ubili vola i rekli da ga je ubio medvjed, ne znajući, kao ni njihovi gospodari, da na Islandu nema medvjeda. Vikingi su se razštrkali tražeći medvjeda, a Irci su pobili ukućane, oteli žene, imovine što su mogli ponijeti i brod s kojim su pobjegli na otoke blizu obale. No, poslije su ih odkrili Ingolfurovi ljudi koji su tražili stupove. Ingolfur je potom pobio odmetnike i vratio žene te prezimio u polubratovoj kući. Iduće godine Ingolfur je stigao na ušće rijeke Olfusa i tamo pronašao svoje svete stupove. Odlučio se tu nastaniti i podigao je naselje koje je zbog brojnih gejzira koji su se pušili nazvao Zaljev dima ili na islandskom Reykjavik. Prvo stalno naselje na otoku postalo je i ostalo glavni grad - prijestolnica posljednje naseljene europske države.
