Egipat se s pravom smatra jednom od najvažnijih kolijevki civilizacije. Ta zemlja je i u antčko doba bio uzor mudrosti i znanja Grcima i Rimljanima čiji su autori nerijetko posezali za egipatskim znanjima i uzorima.
Ne bi nas trebalo onda začuditi da iz Egipta koji je tada bio znan kao Khem, potječu i prvi zapisi o danas nam svima bliskim i poznatim “kriznim vremenima”. Zapisi koji premda po nastanku od nas pet tisuća godina daleko, odražavaju u sebi mnoge proturječnosti ne samo tadašnjih egipatskih nevolja, nego možda još i više čitavog civiliziranog svijeta XXI stoljeća.
Kolaps civilizacije
“Često nas uvjeravaju da živimo u svijetu brzih promjena, a mi smo tako zadovoljni napretkom naše tehnologije da ponekad zamišljamo kako je njegova brzina isključiva značajka našeg vremena - nešto tako jedinstveno da nas čini ponosnim poput pubertetlije koji je shvatio da je zaljubljen”, pisao je američki znanstvenik i publicist Revilo P. Oliver, profesor klasične filologije na Sveučilištu Illinois u svome radu o prvom poznatom kolapsu civiliziranog društva koji on vidi u vrijeme staroegipatske države.
Promjene su, u povijesnim terminima, uistinu bile brze te ih i egiptolog John A. Wilson uspoređuje s onima u kemijskom laboratoriju, pri čemu je teško ne primijetiti da bi doslovan prijevod tih riječi bio “egipatska radionica”.
O obliku vladavine u tim najranijim razdobljima egipatske države pisao je Karl A. Wittfogel u djelu “Orijentalni despotizam”, ustvrdivši da je socijalizam uvijek i bez iznimke prvotna značajka početnih oblika civiliziranog društva: svemoćna centralizirana vladavina, planirana ekonomija i stanovnici koji su svedeni na puko podaništvo.
Zablude socijalista
“Više stotina napisanih Utopija, od Iambulosa do sir Thomasa Morea i Edwarda Bellamyja razlikuju se značajno u mnogim detaljima, ali svima je jedno zajedničko: zamišljanje države u kojoj socijalne ili upravne promjene ne samo nisu poželjne nego ni moguće. Pa i iskreni socijalisti našeg vremena, bez obzira na njihovo isticanje nužnih promjena, obećavaju na kraju užitak socijalnog poredka koji se tad više ne će mijenjati i ostat će nepromijenjen zauvijek - dok se Sunce ne ohladi”, piše Oliver, koji, međutim, potom primjećuje kako je socijalna struktura rane egipatske države izgledala čvrstom poput blokova od kojih su građeni njihovi spomenici. Pa ipak, kojih 4 stoljeća nakon Keopsa, taj se poredak naglo raspao u nered i kaos.
“Ono što sa sigurnošću znamo o tom raspadu jest da je on bio unutarnji. Nikakav vanjski neprijatelj nije napao ili osvojio Egipat, niti je država bila uključena u ikakav ratni sukob pa ni manju vojnu akciju koje su bile svedene na obične ophodnje prirodnih granica koje su Egipat odjeljivale od ostatka svijeta. Čini se da je bilo nešto imigracije u području delte Nila, no ne izgleda vjerojatnim da bi broj imigranata bio toliki da su mogli značajno utjecati na unutarnja zbivanja u državi ili podići nekakvu pobunu.
Ali odakle god ta iskra frcnula, jasno je da je društvo koje je uništila bilo duboko u sebi puno eksplozivne tvari. O ovome je preostalo veoma malo literature, najvažnije su tužbalice Ipu-wera i Nefer-rohua, koji su svjedočili unutarnjem slomu.”
Otimanje vlasništva
“Ako tri čovjeka idu putom, uskoro će biti dvojica jer će dva ubiti trećega”, zabilježio je Ipu-wer, a Nefer-rohu piše:”Pokažem ti braću koji su neprijatelji i čovjeka koji je ubio vlastitoga oca, a svima su usta puna riječi “Voli me!” i svo dobro je propalo.” Nefer-rohu opisuje kako je razbojništvo postalo pravilom i nitko nije siguran za život pa ni u vlastitoj kući. Ovaj posljednji detalj posebno komentira Revilo Oliver:
“Da, u - svojoj vlastitoj kući - tužbalica nam jasno pokazuje da se čisti oblik socijalističke vladavine u stoljeću koje je predhodilo rasulu, nije uspio održati. Nekako je došlo do razvoja od socijalizma prema višem obliku socijalne organizacije koji je omogućio privatno vlasništvo u praksi, a možda čak i u teoriji. Pisari o tome otvoreno pišu:”čovjek čovjeku otima vlasništvo i daje ga onima izvani i vidiš vlasnika u potrebi, a stranca zadovoljnog”. Ipu-wer opisuje kako je razbojništvo postalo zanimanje bogatih, a djeca velikih ljudi su gurnuta u stranu, dok krasne dame sad rade u poljima, nekadašnji vlasnici lijepog ruha hodaju uokolo u ritama, a oni koji nikad nisu tkali sad imaju fino rublje. Iz ovoga vidimo da se Egipat očito bio uzdigao iznad razine čistog državnog socijalizma, a to je propast učinilo još strašnijom.”
Nagađanja o uzroku
Današnji autori još uvijek zapravo nagađaju o razlozima ovoga rasula, budući da ono nije bilo uzrokovano nekom vanjskom invazijom. Postavljaju se pitanja je li društvena struktura bila loše osmišljena ili loše provođena, ili je, kako se kaže, u sebi nosila klicu svoje propasti? Jesu li Egipćani zanemarili neki od prirodnih zakona koji se proteže i na civilizacije? Jesu li mogli izbjeći propast da su bili promišljeniji ili je ta promjena bila svojevrsna “povijesna nužnost”, rezultat nekih zakona koje ljudska domišljatost jednostavno ne može otkriti? Ovo nisu nebitna pitanja poručuju današnji autori, jer u stvarnosti predstavljaju temeljna pitanja koja bi morala riješiti filozofija povijesti. I mi smo podvrgnuti istim prirodnim zakonima, ističe Oliver i stoga je ovaj problem i te kako životan i za nas gorući te nastavlja:
“Naravno, Egipat se uspješno oporavio od ovoga kolapsa koji povjesničari eufemistički nazivaju “Prvo interdinastičko razdoblje” te je s mnogo uspjeha nastavio razvijati svoju civilizaciju idućih 3 tisuće godina, kao nezavisna i velika nacija - dostignuće kojemu može konkurirati jedino Kina. Ali ljudi koji su svjedočili propasti nisu mogli to predvidjeti. Ni Ipu-weru niti Nefer-rohuu pa ni ikojem, koliko znamo, kasnijem egipatskom kroničaru nije palo na pamet da se upitaju zašto ih je pogodila ta kriza? A ovo bi moglo biti veoma važan povijesni trenutak.”
Bitno i za nas
Egiptolozi su ustanovili da su Egipćani bilježili događaje i vodili kronologiju, ali ne i pisali povijest. Krize su se tumačile kao volja Bogova, bile one prirodne ili društvene. Ono na čemu autori poput Olivera inzistiraju, jest promatranje učinaka kriza kroz povijest, naravno, s usporedbama stanja u kojemu se i danas nalazimo. Jer ako je i kriza u Prvom egipatskom međudinastičkom periodu i bila prva ili makar prva zabilježena, njoj su slijedile bezbrojne druge do dana današnjega. Pogađale su razvijena društva antičkog svijeta, jednako kao i daleke Maye, srednjovjekovnu Europu, novovjeke monarhije i prve liberalne republike pa i one koje su se dičile “znanstvenim socijalizmom”. Kao što vidimo danas, mehanizmi nastanka kriza nisu još uvijek proučeni na način koji bi osigurao njihovo uklanjanje iz povijesti, a pogotovo sadašnjosti. Ili, ako možda i jesu, postoje i takve strukture kojima to baš i ne bi odgovaralo.
