Psihoterapeutkinja mr. sc. Polona Bencun - Gumzej, dr. med. spec. škol. med., liječnica, specijalistica školske i sveučilišne medicine te psihoterapeutkinja za djecu, obitelj i odrasle govorila je o vršnjačkom nasilju, koji su najčešći oblici i na koji način roditelji i nastavnici mogu prepoznati vršnjačko nasilje u slučaju da dijete ne govori izravno o tome...
Komentirala je moguće uzroke i posljedice kako za žrtvu, tako i za nasilnika. Zatim, objasnila je kako sve prisutnije društvene mreže (ne) utječu na porast posljednjih godina te na koncu najvažnije - što svi mi, kao društvo u cjelini, možemo učiniti.
Naime, vršnjačko nasilje je kompleksan fenomen koji se javlja u svim društvima i svim vremenima. Riječ je o fenomenu koji se događa na razini grupe djece bez adekvatnog vodstva odraslih.
Konstruktivno vodstvo
- Sva se djeca rađaju i odrastaju u grupi ljudi (vršnjaka i odraslih) i kroz interakcije u tim grupama uče o pravilima i načinima kako svijet funkcionira te kako "ja" u svijetu trebam funkcionirati. Kada su djeca prepuštena dinamici grupe bez svjesnog i konstruktivnog vodstva odraslih, događa se fenomen vršnjačkog nasilja. Danas, s obzirom da se velik dio dječjeg svijeta i interakcije s vršnjacima odvija u virtualnom svijetu, i nasilje se preljeva i odigrava sve češće na društvenim mrežama i grupama. Ipak, najčešće se zapravo samo "dobro staro" nasilje provodi na moderne načine i novim modernim sredstvima. Suštinski se i dalje radi o istoj stvari, započinje dr. Bencun-Gumzej koja se u svojoj praksi najčešće susreće s emocionalnim vrijeđanjima, sustavnim izolacijama i korištenjem društvenih mreža za ismijavanje ili organiziranjem grupa za "hejtanje".
Iako se sve to često događa u virtualnom svijetu, posljedice i bol su vrlo realni. Ponekad se, napominje, sve to pretoči u fizičke obračune i takve stvari podignu prašinu i izazovu veliku pažnju dok ove prve znaju proći neopaženo od strane odraslih.
- No, vršnjačko nasilje nije svaka tuča, vrijeđanje i svađa koja se događa među djecom. Jako puno ljudi misli da je nasilje normalan dio odrastanja (Pa tko se nije bar jednom potukao? Bar s bratom ili sestrom?). Međutim, ovdje je jako bitno ne brkati pojmove agresivnosti i ljutnje, emocija koje jesu dio naše ljudske prirode, za razliku od nasilja koje to nije! Djeca tijekom svog odrastanja uče kako se izboriti za sebe, koji su načini prihvatljivi, a koji nisu. Svi želimo biti viđeni, cijenjeni i važni članovi grupe. Kako u obitelji, tako i u razredu. Djeca vrlo često ne znaju kako to dobiti i bore se na najbolji način koji su uspjeli smisliti s obzirom na svoj razvojni nivo. Nažalost, (iako je to prirodni proces) često ne znaju bolje od fizičkog obračuna (češće dječaci, iako se i to mijenja) ili spletkarenja, ogovaranja, širenja laži, stvaranja klika i isključivanja (češće to rade djevojčice, iako ni to nije pravilo). Djeca svaki dan u obitelji, vrtiću, školi, na cesti i u virtualnom svijetu uče socijalne vještine, snalaženje u međuljudskim odnosima i nošenje s tuđim i vlastitim osjećajima. Ključ mentalnog zdravlja jest u razumijevanju, prihvaćanju i izražavanju "negativnih" emocija, govori dr. Bencun-Gumzej i ističe da je izuzetno bitno od najranijih dana pružiti djeci konstruktivno vodstvo u ovom za sve nas kompliciranom području te da svi moramo biti svjesni svoje uloge i modela koji pokazujemo djeci oko nas jer uče kopiranjem i upijanjem naših modela.
Nesrazmjer snaga
Ono što se rjeđe događa je fenomen vršnjačkog nasilja (engl. bullying) i njegova moderna inačica "cyberbullying". O vršnjačkom nasilju, tumači dr. Bencun-Gumzej, govorimo kada je ono ponavljajuće i dugotrajno uz postojanje nesrazmjera snaga (grupa protiv pojedinca) koje žrtvi narušava dostojanstvo i izaziva osjećaj bespomoćnosti. To je uznemirujuće iskustvo koje vrlo često traje i po nekoliko godina.
- Prevenciju i rješavanje vršnjačkog nasilja svakako otežava činjenica da nastavnici i roditelji vrlo često nemaju dovoljno blizak i povjerljiv odnos da bi im djeca povjerila što se događa. Nadalje, mi odrasli kaskamo za virtualnim svijetom i nismo u njega toliko i tako uključeni kao naša djeca. Ipak, vršnjačko nasilje je prilično lako uočiti ako ga želimo vidjeti. Biti prisutan i zainteresiran za sve što se događa u grupi djece (ako ste profesor) ili s Vašim djetetom (ako ste roditelj) obično bude dovoljno da barem posumnjamo. Treba pitati pitanja na koje dijete ne može odgovoriti s "da" ili "ne" i ponajviše treba slušati što nam govore. Nekada neće izravno reći, ali ako znamo slušati i pitati, čut ćemo! Nažalost postoje škole koje smatraju da ne trebaju intervenirati ako se ove stvari događaju u virtualnom prostoru iako sudionici sjede u istom razredu, upozorava dr. Bencun-Gumzej.
Međutim, nastavlja, u zadnje vrijeme primjećuje i fenomen prečeste upotrebe ovog termina, posebno od strane roditelja koji u želji da zaštite svoje dijete vide bullying u svemu što se njihovom djetetu događa.
- Naravno da trebamo reagirati, ali ne trebamo i ne možemo dijete zaštititi od povreda koje neminovno dolaze tijekom odrastanja. Procijeniti što je normalno, a što nije, ipak bi trebalo prepustiti stručnjacima. Roditelji tebaju upozoravati, trebaju štititi svoje dijete, ali isto tako trebaju i djetetu pokazati kako se daje povjerenje ljudima koji su školovani, stručni i nadležni za rješavanje ovakvih stvari, odnosno stručnim službama u školama, naglašava dr. Bencun-Gumzej.
Grupni fenomen
A jako je teško uprijeti rukom i naći jedan uzrok za vršnjačko nasilje. Češće se radi o kombinaciji faktora - obitelji (ono što dijete nosi iz kuće, nasilno ponašanje i kažnjavanje), škole (usmjerena na znanje, a ne na odgajanje), stanja u medijima (crne kronike, nasilni filmovi) te ponašanja i ozračja na ulici, javnog mijenja cijelog društva (tolerancija nasilja, zakon jačega na svim nivoima).
- Svi odrasli koji s djetetom provode više od pola sata utječu na dijete! Što više vremena s njim provodimo i što bliskiji odnos imamo, to je naš utjecaj veći. Većina odraslih nisu svjesna ovoga, a ako i jesu, ne preuzimaju potpunu odgovornost za svoj utjecaj. Kada se dogodi neki događaj koji podigne medijsku pažnju, svi traže krivca što je zapravo način na koji pojedinci ili institucije prebacuju odgovornost. Bitno je naći krivca i ne zapitati se, svatko za sebe, koja je moja osobna odgovornost za ovo?, objašnjava dr. Bencun-Gumzej i zaključuje da ne postoji jedan krivac i jedan uzrok ove kompleksne pojave te da svi mi imamo svoj dio odgovornosti.
Prema njenom iskustvu, govori, čini joj se da najviše imaju smisla skandinavska istraživanja koja ovaj fenomen tretiraju i gledaju kao fenomen koji se događa u dinamici grupe.
- Postoje djeca koja imaju predispoziciju da budu žrtve, kao i oni koji imaju profil nasilnika, ipak u nekim razredima i grupama će se odigrati vršnjačko nasilje, a u nekima ne!, ističe dr. Bencun-Gumzej i nastavlja:
- Škola bi trebala biti (ponekad i jest) mjesto u kojem dijete, ukoliko nema sreću odrastanja u adekvatnoj obitelji, može dobiti razumijevanje i uvažavanje te vještine nošenja s negativnim emocijama i rješavanja sukoba. Ipak, moramo biti svjesni činjenice da su škole mjesta gdje djeca moraju ići i ne mogu birati ostale učenike, učitelje, što i kako će se učiti, ne mogu odbiti ići u školu jer imaju loše iskustvo. Skandinavska istraživanja o vršnjačkom nasilju zadnjih 10-ak godina sve više ukazuju na to da je vršnjačko nasilje više grupni fenomen, dio dinamike grupe, a ne stvar individualne osobnosti djeteta nasilnika/žrtve, govori dr. Bencun-Gumzej.
Važnost pripadnosti
No, što to konkretno znači i kako nastaje? Dakle, kada se grupa (razred) ne uspijeva organizirati oko zajedničkih vrijednosti (pravila,učenja, pripadnosti) i aktivnosti, onda maltretiranje i isključivanje jednog člana postaje zajednička grupna vrijednost, okosnica aktivnosti oko koje se formira kohezija grupe...
- Vršnjačko nasilje nije samo stvar koja se događa između nasilnika i žrtve, u ovome sudjeluju sva djeca: neki su podupirači i provode ideje nasilnika, drugi su publika koja se smije, snima i navija, treći su pasivni i nezainteresirani za to što se događa, a postoje i oni koji pokušavaju braniti žrtvu. Međutim, svi oni sudjeluju i kreiraju dinamiku grupe! Nitko od ovih aktera neće uzviknuti: "Ovo nije normalno", prekinuti kodeks šutnje i reći što se događa odraslima. Sva djeca znaju razlikovati dobro i loše (već u dobi od šest mjeseci), ali odustaju od toga jer je važnije pripadati grupi! Na taj način se događa proces dehumanizacije žrtve što je podloga za manjak empatije i suosjećanja, podloga za opravdavanje nasilja (umirivanje savjesti), tumači dr. Bencun-Gumzej.
Sva djeca (i mi odrasli) egzistencijalno ovisimo o pripadanju zajednici. Najveći strah koji duboko u sebi nosimo je biti izopćen i ne biti dio grupe. Ta tendencija grupiranja i pripadanja je urođena. Kriterije tko pripada, a tko ne, dijete usvaja u obitelji, vrtiću, školi….
- Kultura tolerancije je više odsustvo straha od isključenosti jer čim se mi kao pojedinci ili grupa osjetimo ugroženim u svojim pravima, tolerancija prema različitosti nestaje, dodaje dr. Bencun-Gumzej.
Figura učitelja i atmosfera u školi
Dakle, vršnjačko nasilje događa se u nekim razredima i školama, a u drugima, u kojima sjede ista djeca s psihoprofilom nasilnika i žrtve, se ne događa. Nameće se pitanje zašto.
- Ključni i najvažniji čimbenik je figura samog učitelja, nastavnika, profesora i atmosfera koja vlada u školi kao instituciji. Bullying se češće događa u razredima u kojima je povezanost učenika i učitelja loša. Kada su učitelji brižni, zainteresirani, uključeni, usklađeni s razredom, daju potporu - djeca od toga imaju višestruke koristi! Povećava se njihova želja za učenjem, imaju bolje rezultate na testovima, smanjuje se razina stresa kod učenika, bolji su socijalni odnosi i ponašanje u razredu, lakše prihvaćaju pravila i bolje kontroliraju emocije! Prilično impresivno! Ogromna je vještina od raznolike grupe djece stvoriti homogenu zajednicu koja je organizirana oko učenja i napredovanja, kazuje dr. Bencun-Gumzej i dodaje da naravno da ovo zahtjeva jako puno od učitelja i da nemaju svi prirođenu vještinu vođenja grupe.
Profesori u svojoj edukaciji uče jako puno o tome kako predavati i kako uspostaviti odnos s djetetom, upozorava dr. Bencun-Gumzej, ali o grupnim fenomenima, agresivnosti i menadžmentu "negativnih emocija" znaju nedovoljno!
- To je možda razlog zašto, prema hrvatskom istraživanju, čak 71 % profesora ne poduzima ništa i ne primjećuje bullying u svojim razredima. Istraživanja nadalje ukazuju na povezanost mobbinga u nastavnom kolektivu i prisutnosti vršnjačkog nasilja – bullyinga među djecom. Jer djeca preslikavaju svjesne i nesvjesne modele kojima su izloženi, kaže dr. Bencun-Gumzej.
Cyberspace - vladavina zakona jačeg
Sudjelovanje u vršnjačkom nasilju prediktor je kratkotrajnih i dugotrajnih psiholoških poteškoća. Poremećaji raspoloženja, anksiozni poremećaji i poremećaji u ponašanju česte su posljedice vršnjačkog nasilja.
- Malo koje pojedinačno ponašanje ili iskustvo bolje predviđa buduće poteškoće tako jasno kao vršnjačko nasilje. Sve strane uključene u vršnjačko nasilje su djeca koja u svom odrastanju ne znaju bolje od toga što rade. I žrtva koja šuti i nasilnik koji se dokazuje i sljedbenici koji se boje i šutljivci koji zatvaraju oči jer je tako lakše. Kada se dogodi vršnjačko nasilje, svi sudionici bi trebali biti upućeni na psihološku i eventualno psihijatrijsku procjenu, ako želimo i koliko je to moguće prevenirati dugotrajne posljedice!, preporučuje dr. Bencun-Gumzej.
Kada govorimo o vršnjačkom nasilju, ne možemo zaobići sve popularnije društvene mreže.
- Društvene mreže "samo" mijenjaju oblik i način vršnjačkog nasilja. Radi se o istom procesu, samo je on otvaranjem virtualnog prostora i prebacivanjem velikog dijela ljudskih aktivnosti u cyberspace dobio neslućene mogućnosti koje mi odrasli u potpunosti ne vidimo i ne pratimo, koje zakonodavstvo ne prati, neka vrsta Divljeg zapada u kojem vlada zakon jačega.... Problem jest da većina odraslih ne može pratiti brzinu kojom se aplikacije razvijaju, brzinu kojom se otvaraju nove mogućnosti "dokazivanja i afirmiranja" za mlade. U tim prostorima nema odraslih koji bi bili konstruktivno vodstvo, odraslih koji bi pokazali i kazali što je dobro, a što nije! A kada je mladima jedini moralni vodič zabava, broj lajkova, vatrica i sheranja, onda je prostor za nasilje jako širok. Istovremeno odgovornost (rekla bi čak i svjesnost) ljudi koji stvaraju ove aplikacije i kroz algoritme i postavke omogućavaju zastrašujuće stvari je vrlo mala. Moramo biti svjesni da je i zakonodavstvo i regulacija ovog područja nešto što se i u svijetu tek nedavno počelo događati, govori dr. Bencun-Gumzej i ističe da je pripadanje grupi u adolescentnoj dobi izuzetno važno.
Promjena uvijek počinje u nama
Na kraju, postavlja se pitanje na koji se način svi mi, kao društvo u cjelini, možemo boriti protiv toga.
Svaka škola ima jasno razrađena pravila postupanja u slučaju nasilja. Pedagoške mjere često imaju učinka, ponajprije zato što izazivaju strah kod djece, ali ne dopiru do korijena i uzroka nasilja, upravo zato što se dimenzija grupne dinamike i odgovornosti odraslih jednostavno previdi (ili ne želi priznati).
- Kada se nasilje dogodi, svi koji su odgovorni trebaju zajedno naći načina kako doprijeti do djece, razumjeti sve sudionike nasilja. Psihološka zaštita se najčešće pruža žrtvi, a nasilnik dobiva pedagošku mjeru. Što je naravno sasvim u redu, ali s jednim važnim dodatkom - i nasilnik treba psihološku pomoć! Kada se dogodi (a svako malo neki od ovakvih događaja preplavi medije), svi počnu pričati o prevenciji i važnosti prevencije! Preventivni programi u školama postoje, ima ih raznih vrsta! Međutim i najbolje osmišljen preventivni program neće imati očekivani učinak ukoliko je "odrađen" i ukoliko nema kontinuitet. Kad kažem kontinuitet, mislim na desetljeća! Svi koji imaju direktni kontakt s djecom (profesori, roditelji) svakodnevno (a ne samo stručne službe jedan put tjedno) bi trebali biti educirani i kontinuirano provoditi ovakve programe. Jer sam sadržaj i učenje djece nenasilnoj komunikaciji i rješavanju sukoba, kontroliranju vlastitih impulsa te zauzimanja za sebe bez ugrožavanja tuđih prava, besmislen je ukoliko djeca ne doživljavaju i ne vide odrasle u svojoj okolini koji se međusobno poštuju i uvažavaju i koji njih razumiju, poštuju i uvažavaju. Ovo zahtijeva kontinuirani rad stručnjaka s profesorima, nastavnicima i učiteljima, zahtijeva motivirane, educirane i zainteresirane provoditelje! Zahtijeva društveno ozračje koje promiče neke druge vrijednosti, a ne nasilje. Zahtjeva društvo i politiku koja potiče, nagrađuje, cijeni i uvažava profesorski entuzijazam jer u konačnici naša djeca od toga imaju koristi! Ovo su složeni procesi koji zahtijevaju vrijeme i ponavljanje jer sva djeca nisu sposobna na jednak način i u svakoj dobi usvojiti navedene i slične vještine, kaže dr. Bencun-Gumzej i zaključuje da svi mi kao društvo možemo preuzeti osobnu i društvenu odgovornost (svatko za sebe) i konačno početi stvarno poštivati jedni druge jer promjena uvijek počinje u nama!
