Nadam se kako nećemo više zaboraviti Bruna i njegov zanimljivi život i momke koji su ime ovoga maloga grada prenijeli Parižanima i ostatku kontinenta i svijeta još prije 100 godina.... a bili su to samo jedni od brojnih sportaša koji su se na olimpijskim igrama predstavljali ovaj grad i osvajali medalje na drugim europskim i drzavnim natjecanjima.
Htio bih objaviti priču o jednom zaboravljenom, ali velikom sportašu i Zadraninu koji je 1924. godine sa svojim kolegama veslačima osmerca iz VK "Diadora" donio u Zadar prvu olimpijsku medalju u povijesti ovoga grada.
Dana 17. srpnja 1924. na olimpijskim igrama u Parizu veslači Diadore osvojili su broncanu medalju, poimce - Carlo Toniatti (preminuo u Napulju 23. sijecnja 1968. gdje je i sahranjen), Latino Gallaso (preminuo je 29. srpnja 1949. u talijanskom gradiću Roverto gdje je i sahranjen, bio je kormilar osmerca), Pietro Ivanov (preminuo je 22. ožujka 1961. u gradu Civitavecchia gdje je i sahranjen), a za njega je zanimljivo da je bio i trener veslačkog kluba "Krka" iz Šibenika i to od sredine 20-ih godina. Čak je bio u jednom trenutku i kormilar u osmercu toga kluba, a VK "Krka" sa njim kao trenerom postaje i prvak na drzavnom prvenstvu u Splitu 1927. Poslije (kraj 30-ih) je bio i trener VK "Galeb" iz Preka, Antonio Cattalinich (preminuo 31. listopada 1981. u Milanu gdje je i pokopan), Francesco Cattalinich (preminuo 3. travnja 1976. u Trstu gdje je i sahranjen), Simeone Cattalinich (preminuo 4. ožujka 1977. u talijanskoj Gorici gdje je i sahranjen), Vittorio Glubich (preminuo 20. svibnja 1984. u Firenci gdje je i sahranjen), Giuseppe Crivelli (preminuo 2. lipnja 1950. u talijanskom gradu Sondalo).
I na kraju, Bruno Sorich, kojem za grob zna samo nekoliko ljudi, uključujući obitelj. On je sahranjen na starom zadarskom groblju, a da nitko od Zadrana (samo nekoliko ljudi koji ne žive u gradu) ne zna gdje mu je grob, neznaju to niti u gradskom groblju (Nasadi) gdje nemaju nikakav podatak u glavnoj knjizi ukopa, ne znaju to niti u Mandrinato Dalmatico sa gospođom Cristina Luxardo kao predsjednicom tog društva koje se brine o održavanju starih talijanskih grobova, ne znaju to niti u Veslačkom klubu Jadran.
I tako, dao sam se u potragu, kontaktirao gradsko groblje (pomogla gđa. Ljubković), oni mi preporučili gospođu Luxardo, a ona me uputila i spojila sa obitelji koja živi u Veneciji (Lido). I zaista, obitelj koja je vlasnik groba (na kojem nema imena Bruna Sorich-a) potvrdila mi je kako je Bruno sahranjen i počiva u njihovom grobu na zadarskom groblju. Gospodin Umberto mi je poslao i fotografije stare i podatke o Brunu. Bruno Sorich (očito porijeklom iz Preka), rodio se 1904. godine u Metkoviću jer je njegov otac tada bio službenik u bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji i poslom često putovao. Ubrzo se vraća u Zadar nakon što je neko vrijeme proveo i u Rijeci i bio sudionikom "Krvavog Božića" 1920. u tom gradu. Intenzivno se bavio sportom i bio uspješan i u plivanju i jedriličarstvu. Godine 1921. osvojio je kvalifikacije za kup Scarioni u Zadru u 400 m plivanje slobodnim stilom. Sa Diadorinim osmercom osvojio je prvenstvo Italije 1920/21/22... zatim srebro u Barceloni na Europskom prvenstvu 1922. i europsko zlato u gradu Como 1923, te napokon olimpijska bronca 1924.
Sve veslači iz istoga grada, Zadra i istoga kluba (niti jedan iz ostatka tadašnje drzave Italije) što je zaista uspijeh za tako mali grad. Važno je napomenuti da su svi ti momci bili zaposleni u nekim drugim zanimanjima, braća Cattalinich su imali škver u uvali Vrulje, na primjer i nisu bili profesionalni sportaši koji žive od sporta. Sport je za njih bio - entuzijazam i zabava. Tada nije savez, već su klub i grad plaćali troškove putovanja i prevoza barki, a to je u to doba bilo teško i skupo. Dečki nikada nisu znali hoće li moći otići na neko prvenstvo jer su stalno skupljali novce i tražili sponzore i nisu do zadnjega trena bili sigurni hoće li skupiti dovoljno novca za otići na natjecanje.
Bruno odlazi na studij u Napulj i nakon završetka postaje geodet i zapošljava se u tehničkom zavodu koji se nalazio u bivsoj zgradi poliklinike (javno zdravstvo) na Kolovarima. Imao je moćan motor Harley-Davidson s kojim je često odlazio u Liku i na Velebit. Osobno je konstruirao 1938., zajedno sa inženjerom Ledwinka jedrilicu "Qua te Voio" s kojom odlazi na jedrenje i regate. Za grad je značajan i zato sto je 1939. konstruirao sjedište prvog jahting kluba u gradu (danas bi rekli Marina) - RYCI (Reale Yacht Club Italiano). Zalazi često u kafe "Roma" koji je bio u vlasništvu gospodina Umberto Donati, a nalazio se na križanju Calle Larga i Calle Papuzzeri, danas Kalelarga i ulica Šimuna Kožičića Benje (zanimljivo, danas se na tom mjestu nalazi slastičarnica "a Roma"). U tom kafiću je kao blagajnica radila vlasnikova ‘ćer Lena u koju se Bruno zagledao i zavodio je dok se nisu 1939. oženili. Sljedeće godine, 1940. rodio im se sin Luppo, njegovo jedino dijete. Luppo je često dolazio na očev grob, ali je u ožujku 2023. godine i on preminuo. Bruno je s obitelji živio u vili Papafava (ne kuca Papafava u gradu). Vila je bila iza "Bagno Spiaggia" ili glavnog kupalista Spiaggia koje je bilo ispred vile Tripalo kod Maraske. U susjedstvu njegove vile je bila "kapetanova kuća" ili vila Tripalo u kojoj je tada živio engleski kapetan koji se tu doselio nakon WWl (prijatelji obitelji Von Trapp koja ih je tu često posjecivala).
Sve u svemu, Bruno ima aktivan i dobar život kao i većina Zadrana u to doba, ali onda Italija ulazi u rat 1940. i sve se mijenja iz temelja, i ljudske sudbine i životi. Bruno je mobiliziran sa činom kapetana i nakon poraza kraljevine Jugoslavije radi u vojnoj službi u Kistanjama. Ne želi živjeti u Kistanjama i biti dalje od obitelji i skoro svaki dan, nekad i po večeri se vraća u Zadar sa svojim motorom Harley-Davidson kući, budeći susjede koji bi odmah znali tko se to vozi noću na motoru i pravi buku. Onda sutradan opet, natrag u Kistanje. Između dva rata, Zadar je bio porto franco i uvozilo se dosta motora i auta (Ford) iz Amerike jer se nije plaćala carina i bili su dostupni. Njegovi susjedi, kapetanova obitelj iz vile Tripalo ima drugačiju sudbinu jer su bili državljani Britanije i kao takvi, državljani neprijateljske zemlje s kojom je Italija bila u ratu i oni su protjerani i dobili obavijest kako u roku 24 sata moraju napustiti svoju vilu, grad i sve što su imali. Bila je to najava teških vremena.
Dakle, rat je počeo i Bruno odlazi u Kistanje, ali jako često je na liniji Zadar-Kistanje jer želi biti kući. Sin Luppo (Luppeto kako su ga od milja zvali) raste polako i još nema nikakvih naznaka o razaranju Zadra, ali osjeća se napetost poradi čestih sukoba između partizana i talijanske vojske. Ti sukobi su učestali i 4.6.1942. godine partizanski odred "Bude Borjan" napada 2 talijanska kamiona na cesti Kistanje-Radučić i ubili su 7 vojnika i 2 časnika. Kao odgovor zadarska komanda šalje 7. 6. 1942. veći broj vojnika u kamionima, na čelu sa kapetanom Sorich-em kao pojačanje vojnim postama na području Kistanja. Ironija je tim veća jer je Brunov otac prije 1918. bio jedno vrijeme državni sluzbenik (pretor, kako se to zvalo tada) u Kistanjama i tu se rodilo njegovo zadnje dijete, tj. Brunova sestra Grazia Sorich. Mještani su pamtili to doba i dosta ih je znalo Bruna poradi njegova oca. Kolona se kretala na cesti Kistanje - Radučić, a prije polaska jedan dečko, čija obitelj je znala Brunovu obitelj iz dana kada je ovaj bio u službi u Kistanjama, došao je upozoriti Bruna da ne ide tom cestom jer je tamo partizanska zasjeda. Ipak, Bruno mu nije vjerovao i kamioni su krenuli. Na cesti Ervenik - Macure došlo je do napada i Bruno je smrtno stradao. Napad je vodio partizanski odred "Bude Borjan"...zapovjednik partizana je bio Mate Staničić, a politicki komesar - Jovo Martić. Poginuo je i partizan, pokojni Vlado Peran iz Šibenika u toj akciji. Na toj cesti, poslije je sagradjen spomenik sa natpisom kako je ubijeno 250 talijanskih vojnika, ali naravno to nije točno, u službenom izvještaju poslanom komandi piše da su ubijena 2 časnika i 7 vojnika. Bilo je dosta ranjenih, od kojih 8 teško. Spomenik se i danas nalazi na mjestu napada na cesti prema Macurama kod Biovičina Sela. Poginuli i ranjeni prevezeni su u vojnu bolnicu koja se nalazila u zgradi Sv. Dimitrija kod danasnjeg sveučilista. U gradu se osjeća potištenost i strah, svi su osjećali da dolaze puno gora vremena i tog dana su vjerojatno donesene brojne odluke o napuštanju grada.
Na posljednji ispraćaj Bruna došlo je jako puno Zadrana, a kolona se kretala od Sv. Dimitrija pa sve do gradskoga groblja. Bruno nije imao svoju grobnicu jer je bio mlad i zato je sahranjen u grobnici svoga punca, ženina oca, gospodina Umberto Donati. Grobnica je i danas u vlasništvu obitelji Donati koja plaća grobnicu, ali osim Bruna tu nitko drugi nije sahranjen. Grobnica je u Polju broj 2 i broj groba je 68. Ono što čudi je kako nema Brunova imena na grobu, a u knjigama i knjizi ukopa uopće nema podatka o Brunovom ukopu ili sprovodu. Uopće nikakvog službenoga, pisanoga traga. Čudno tim više što je na sprovodu bio jako veliki broj ljudi, a neki su još živi ili su informaciju prenijeli drugim zadarskim ezulima. Zato o njegovom mjestu ukopa ne znaju ništa ni u Mandrinato Dalmatico. (Mario Cotic)
