Bip! Bip! Bip! - zvuk mobitela davao je znak da se odnekuda pojavila nekakva porukica. U ranim jutarnjim urama sneni glas s ponešto dalmatinskih poštapalica koje baš i nisu za novinski tisak, upućen izravno neznanom pozivatelju s brat bratu dvadesetak brojki na ekranu, brzo je smirila rečenica:
- Dobra večer, poslala sam iz SAD-a mail s odgovorima...
Katia Nekić, rodila se u Zadru 8.1.2004, ali većinu života je provela u Podgradini. U obitelji mame zaljubljenice u šah, tate i brata zaljubljenika u nogomet, nije ni mogla izrasti, a da se i sama ne zaljubi u neki sport, a njena ljubav zove se košarka.
- Haha, upravo tako, košarka je i jedini sport kojim sam se bavila u djetinjstvu. E, da, možda nešto znači, s druge strane i moj rođak je izvrstan u košarci, tako da sam možda svoj talent naslijedila od njega, ali nitko se, pa ni on, nije profesionalno bavio sportom, tvrdi nam, ustvari kako se to kaže, elektroničkom poštom, piše nam Katia.
Najdraži trenutak
Košarku je krenula trenirati u svojoj devetoj godini, naglašava.
- Započela sam u Školi košarke Zadar. Posebno se moram zahvaliti trenerici Mariji Sipini, koja me istrpila i naučila košarkaškim osnovama. Potom prelazim u ŽKK Zadar kod Marije Mazije, Tonija Matešića i Josipe Zanki, s kojima nastavljam graditi znanje i vještine u košarci, a počinjem igrat i i kadetsku ligu košarkašica. Prelazim zatim u juniorsku ligu, onda u seniorsku, gdje upoznajem trenera Samira Žužu koji mi je omogućio individualne treninge, kao i svim igračicama u klubu zadnje dvije godine i koji je proširio vidike mog košarkaškog znanja. Dao mi je priliku da budem lider ekipe, pomogao da se izgradim i kao osoba, otkriva nam.
U pauzama sezona i redovnih školskih obaveza nije odmarala.
- Ljeta provodim s trenerom Darkom Frakinom u svakodnevnim treninzima. Uspjeli smo postići cilj koji sam mu rekla prilikom upoznavanja, a to je da odem u SAD. Uz njega sam se naročito izgradila u osobu i igračicu koja sam danas, ističe Katia.
- Divna, draga, požrtvovna, nesebična, odana..., nabrajaju prijateljice i kolegice o Nekić, među vodećim igračicama uzrasta, ne samo u zadarskim relacijama, nego i RH.
Darovita 18-ogodišnjakinja u biografiji notira niz izvrsnih rezultata, trofeja, utakmica...
- Da. Imam podosta medalja, ali ne želim to isticati. Nisam taj tip. Najdraži trenutak, a to volim istaknuti, bio je ove godine, kada se naša juniorska ekipa 03/04 plasirala na poluzavršnicu PH. To su nam ujedno bile i zadnje tri utakmice zajedno, ali i najemotivnije, povjerava nam Katia.
- Igrala si i za školu?
- Pohađala sam Gimnaziju Vladimira Nazora, s curama sam se 2019. plasirala na državno prvenstvo, a 2022. smo bile druge u županiji, priča Katia, odnosno tipka.
Reprezentativni nastupi
Nekić se iskazala i reprezentativnim nastupima...
- Uvijek sam bila pozivana da sudjelujem na selekcijskim okupljanjima, no nažalost nisam uspjela izboriti svoje mjesto među 12 sve do ove zime/proljeća, kada sam bila dio U18 reprezentacije s kojom sam izborila peto mjesto na Europskom prvenstvu B divizije čiji je domaćin bila Bugarska. To su mi bili i prvi reprezentativni nastupi i vrlo sam zadovoljna s obzirom na tu činjenicu. Očekivanja su, naravno, ponovno dati sve od sebe kako bih dobila priliku nastupati za reprezentaciju, kaže Katia.
Dosta rečenog smo o Nekić i znali, ali kako i otkud "Call from America"...
- San mi je bio dospjeti na "college" u SAD, otkad sam krenula u srednju školu. Uz pomoć trenera Darka Frakina uspjeli smo stupiti u kontakt s trenerom iz Otero Collega. Ponudili su stipendiju i uvjete u kojima mogu napredovati u viši rang i ostvariti svoje daljnje snove, tako da nije bilo puno razmišljanja. Trenutno se nalazim u La Junti, Coloradu, gdje treniram gotovo svaki dan ujutro, prije predavanja i popodne nakon predavanja. Uz to, navečer odem proizvoljno u teretanu. Za sada sva moja očekivanja i nadanja su ispunjena, Vidjet ćemo što će budućnost donijeti, kaže Katia.
- Škola u SAD-u?
-U školi se za sada dobro snalazim. Upisala sam sportski menadžment i mislim da neće biti nekakvih problema što se tiče škole i školskih obveza. Profesori izlaze u susret i imaju empatije za internacionalne studente među kojima sam i ja, pojašnjava.
Nedostaju joj obitelj i prijatelji
- Kako si se u gradu snašla, usporedba života u Zadru i SAD-u?
- Život u Americi, i Hrvatskoj, Dalmaciji, iz moje perspektive, normalno, razlikuje se poprilično. Ima različitih kultura na mom "collegu" pa se upoznajem i s drugim jezicima. Što se tiče samih ljudi, puni su razumijevanja, odmah uskaču u pomoć ako se ne snalaziš i tu su ako ti bilo što treba. Ekipa mi je odlična, složni smo, mala inter-klapa, a isto tako sam se uklopila u društvo, bez problema. Iz Zadra mi najviše nedostaju obitelj i prijatelji. Čudno je kada ljudi koje viđaš svaki dan samo odjednom prestanu biti dio tvoje svakodnevne rutine, tako da se još na to navikavam, otkriva nam Katia.
- Hvala puno. I sretno – uzvraća u 7:00, u petak, na drugu stranu Velike bare naša porukica. Bip-Bip, u La Junto, Colorado, stiže u SAD porukica, na satu 23:00, četvrtak.
