SLOBODAN MIOLOVIĆ: Kad sam sa 17 počeo trčati, za mnom su vikali: “Eno ga, poludija”!

Trideset tri? Toliko je već prošlo, ne mogu vjerovati! Ma, radi se o nekoj grešci, sigurno, pogledaj nas dva, pa mi smo mladi..., nasmijan, a kako bi drugačije, i poznaje li netko uopće njega namrštenog izraza lica, dočekuje nas Mi(j)ol na zapadnom ulazu u Višnjik, tamo preko puta OTP-a...

Rad pod uzbunama

Tko točno, oni zaista mladi nisu se tada ni rodili, podsjete odraslije i starije tek ponekad kakve svečanosti s povodom, kojih u zadnje vrijeme i nema naročito, jedna se takva održala sada i to davne 2015., kazuju požutjele stranice tiskovina. Dakle, na svečanosti pod visokim pokroviteljstvom predsjednice RH, Kolinde Grabar-Kitarović, u organizaciji Hrvatskog atletskog saveza, u Krašogradu su bile dodijeljene nagrade najboljim atletičarima, trenerima i atletskim djelatnicima. Nama je naročito zanimljiva informacija kako je tom prilikom nagradu za najbolju atletičarku u kategoriji mlađih seniorki primila Paola Borović, Zadranka, a istodobno za malog jubileja, 25 godina organizacije EP u Splitu 1990., zahvalnicu za doprinos tom povijesnom natjecanju dobio je i Slobodan Miolović, “Zadranin iz Poličnika”.

- Haha. Ponosan sam. Nastupio sam tada u utrci na 800 metara. U zraku se osjetio naboj stvaranja neovisne Hrvatske, prepun Poljud, predsjednik Franjo Tuđman otvarao je natjecanje, a ja nastupao prvog dana. Nisam želio propustiti svečano otvorenje, iako sam trčao odmah iza. Trener me non-stop pozivao i dovikivao da se idem zagrijavati, “ovo je prvenstvo, ne izlet”, maknem se malo dalje od njega i nastavim gledati do kraja. Mislim u sebi: “zagrijao si se ti, ovdje će noge same trčati, jer biti pred 35.000 domaćih navijača, krcatim tribinama, ne treba posebna priprema, prisjeća se, pak, tih davnih “i nezaboravnih” dana naš poznati atletičar.

I nastavlja:

- Istrčim 2. vrijeme kvalifikacija bez pola muke, trener presretan. Drugi dan u polufinalu odvijala se spora i neizvjesna utrka. Na žalost, za 7 stotinki sekunde ispadam iz finala. U reprezentaciji se itekako osjećala napetost zbog mogućeg izbijanja sukoba. Rata. Makar kao sportaši nismo o tome govorili, pričale su okolnosti oko nas. Prezadovoljan nastupom, atmosferom, dobio sam još veću volju za treniranjem i željom da dogodine odem na SP u Tokyo 1991. Međutim, ubrzo kreće agresije na RH. Istrčavam normu, ali ne odlazim u Japan. Raspala se bivša država i cijela sezona je propala. Počela su granatiranja, otkriva nekadašnja zvijezda srednjih pruga.

Zadranin iz Poličnika

Rođen 26. 12 1967. u Zadru, osnovnu školu pohađao je u Poličniku, gdje su i počeli prvi doticaji sa sportom, u 5. razredu, na satovima Tjelesnog odgoja...

- Pod paskom nastavnika Mladena Katića, koji je u djeci uočavao talente za pojedine sportove, no u to vrijeme nije u mjestu bilo mogućnosti za baviti se nečim organizirano, sportske aktivnosti obavljale su se na ulici, školskom igralištu, u polju i na livadama. Polaskom u srednju školu imao sam, napokon, priliku upoznati se s ozbiljnim sportom, no opet su bili problemi kako trenirati u Zadru i živjeti u Poličniku, ponovno se svelo na ulicu i tek završetkom drugog razreda srednje škole profesor tjelesnog Darko Kilijan, i sam bivši atletičar, uvidjevši da sam izdržljiv i atletski građen, uputio me u atletski klub ASK. U to vrijeme nastavu smo održavali na Đilu i tu me uočio i moj prvi trener Ivan Jokić, kao i sada čujem taj glas: “mali, navrati kod nas, razviti se u pravog sportaša”. Dugo sam razmišljao o pozivu, hoću li se javiti i kako će moji prihvatiti da još i trčanje treniram. Za par dana došao sam na svoj premijerni trening, u 17. godini, činilo mi se prekasno, budući da su svi u klubu bili daleko brži, izdržljiviji i snažniji, navodi Slobodan.

Potpora doktora

Dolazio je dva puta tjedno u Zadar, a ostalo bi trčao po Poličniku, gdje su u to doba mladog i nadarena atletičara u čudu gledali i komentirali kad bi protrčao ulicama ili preko polja:

- Eno ga poludija, ka’ i oni naš doktor, voda mu stala. U ono vrijeme u Poličniku je radio i živio dr. Mladen Srzentić, naš poznati liječnik, koji je redovito trčao zbog kondicije i svog zdravlja. Podržavao me i vjerojatno zahvaljujući njemu ostao sam u trčanju jer tko bi izdržao podrugivanja. Pomislio bih: “kad trči doktor, mogu i ja, dijelimo pogrde napola”. Nakon velikog uspjeha i pobjede na krosu Slobodne Dalmacije, 1985., nastupila je promjena u gledanju okoline na trčanje, na sreću mene i doktora. U 1986. postajem juniorski viceprvak Hrvatske na 3.000 i 2.000 metara sa zaprekama. Potom odlazim u bivšu vojsku i ne treniram redovito. Ipak, po povratku se odlučujem za aktivno bavljenje trčanjem, preuzima me prije spomenuti trener Jokić i priključuje svojim najboljim atletičarima, uz Korneliju Matešić, Miroslava Ćurka, Vilija Kalmetu, Borislava Devića, Slobodanu Crnokrak. Trenirao sam mnogo, od umora i plakao ponekad, slabo spavao, ali sam izdržavao naporne treninge do kraja. U klubu su me bodrili, pomagali, samo se čekala natjecateljska potvrda talenta. Kako je bilo malo atletskih mitinga, jedina šansa bila mi je da me organizator pozove na Hanžekovićev memorijal. Međutim, prethodno sam morao istrčati dobar rezultat, spominje se Miolović atletskih početaka.

- Nekoliko dana prije mitinga, istrčao sam na Kupu Hrvatske 1.500 m za 3.44,40, što je tada bilo prilično iznenađenje s obzirom da je na razini Jugoslavije bila velika konkurencija. Dobivam pozivnicu za Hanžeka, ali ne da trčim 1.500 nego 800 metara. Prijenos uživo na TV-u, dajem sebi zadatak da samo “skupo prodam kožu”, da trčim hrabro od prvog do zadnjeg centimetra. Komentator Božo Sušec ne zna mi ni ime, zamjenjuje me sa Sašom Ljubojevićem, dolazim 3. sa 1.50.45, a spiker nas ispraća: “treća pozicija Ljubojevića”. Poraslo mi je samopouzdanje, uoči Splita sam istrčao nekoliko puta i normu EP-a: 1.47.00., vraća nas na uvod teksta.

Atletska škola u AK Stepinac

- U teškim ratnim uvjetima nastavili smo trenirati u pauzama uzbuna. HAS nam organizira i pripreme u Medulinu koncem 1991. Hrvatska je 1992. međunarodno priznata i opet se vraća želja za dokazivanjima. Primljeni smo u IAAF i EAA, i odmah sam nastupio na dvoranskom EP u Genovi, kao član reprezentacije koja je osvojila prvu medalju za samostalnu Republiku Hrvatsku, broncu Branka Zorka na 1.500 metara. Trčao sam solidnih 1.50 60 u kvalifikacijama, nabraja popularni atletičar koji je u karijeri na tartanu “branio boje” AŠK Zadar-1985.-1997., AK N. Zagreb -1997.-1999. i ASK Split-1999.-2004.

Nešto ne propušta:

- Trener Ivan Jokić ostavio je najveći trag u mojoj karijeri, bio mi “i otac i majka”, brinuo se o svemu, u Zagrebu me trenirao bugarski stručnjak Dimitar Dimitrov, bivši trener Slobodanke Čolović, u Splitu, pak, Mate Omazić. Kod svih sam naučio ponešto, u Jokića radu, redu i disciplini, Dimitrova pedagoškom pristupu treniranja, kod Omazića suradničkim odnosima. Moji najveći nastupi su definitivno PEA Split 1990. pa 1991. Kup Europe u Barceloni, bronca s 3.40.40 na 1.500 m, PE u dvorani u Italiji 1992., Kupovi Europe u Linzu, srebro na 800 m, u Istanbulu 3. mjesto, Bydgošu na 3.000 sa zaprekama, 3x Pobjednik kupa Jugoslavije na 1.500 m, preko 10 titula prvaka Hrvatske na 800, 1.500 m 3.000 metara. Moji najbolji rezultat na 800 m - 1.46,00, treći je najbolji u povijesti Hrvatske, odmah iza Sušnja i Savića, a ujedno i najbolji nakon osamostaljenja, dok na 1.500 m imam 3.40,40, četvrto najbolje vrijeme iza Zorka, Božinovića i Balgača, Proglašavan sam tri puta i sportašem grada Zadra - 1989, 1990 i 1994. Ponekad i sada trčim, ali samo rekreativno premda se u meni, kao bivšem sportašu, odmah budi duh da počnem ozbiljno pa se ponekad posvađam sam sa sobom, jedan dio mene zna da je to prošlost, a drugi bi želio na scenu, no na leđima je pola stoljeća. Trenutno vodim atletsku školu u AK Alojzije Stepinac. Skupa s Matom Bulićem okupili smo prije par godina jedan broj djece s kojima u klubu radimo na sasvim drugi način, najprije razvojno višestrana bazična priprema pa tek onda natjecateljska, napominje predsjednik zadarskog županijskog atletskog saveza.

Ništa bez uvjeta

I naglašava:

- Hrvatska atletika je konstantno u usponu, na svim velikim natjecanjima atletičarke i atletičari uzimaju najsjajnija odličja. Dokaz je to da se može i kod nas uspjeti, biti olimpijski pobjednik. Atletika je dio mene i pratim sva događanja. Nama treba samo atletska infrastruktura, pa će u budućnosti biti i rezultata. Hrvatski atletski savez, ulaže truda na tom području i nadam se da će atletika dobiti adekvatne uvjete za rad. Mišljenja sam da bi svaka naša osnovna škola trebala imati malu kružnu stazu, bacalište za kuglu i jamu za dalj. Dobro se sjećam riječi bugarskog trenera: “bratko da kod nas u Bugarska ima ovoliko talenti kao kod vas, mi bi imali tri Štefke Kostadinov, 2 Jordanke Donkov i 5 Hrista Markova”…