Dama. U najboljim godinama. Drita, vitka, plava. Ljepotica. Unatoč i usprkos bremenu vremena. Kao da prkosi, inati, takav ima i stav. Ljubimica Zadrana. Draga Zadrankama...
Milina. Divota…
“Ka’ tica!”
“Krasotica.”
Hrabrost i - “blokada”
Pogled prema “dolje” i skok - “lasta”. Modra površina se nije niti uzburkala. “Blondina” se okrenula oko sebe, nasmijala, lagano zamahnula kosom i za savršenstvo ulaska u bazen, o ostalom nećemo, pobrala pljesak.
Ne i jedina, za Ivanom su u istom stilu, letom, saltom, “unaprijed”, “na leđa”, identičnim rezultatom tribina prošli Marino, Luka, Đani, Nataša, Ivan...
Prošlog mjeseca započela je obnova kultne zadarske skakaonice na Kolovarama. O njoj se radi, otvoreni postupak javne nabave u projektu nazvanom “Sanacija skakaonice na otvorenom kupalištu Kolovare” koji je pokrenuo Grad Zadar, odnosi se na ojačavanje poprečnih dasaka i konstrukcije u vrijednosti 820 tisuća kuna (blizu 110.000 eura). Izgrađena 1957., zadarska skakaonica ubrzo je postala simbol grada i toga gradskog predjela, a posebna je i po tome jer je jedina u Hrvatskoj s koje se skače - u more, a ne u vodu, vole skakačice i skakači naglasiti taj podatak. Rekonstrukcija skakaonice trebala bi biti završena početkom proljeća.
Stvar prestiža
U subotu, 15.7.2017. na otvorenom bazenu popularnog gradskog kupališta prigodnim događanjem proslavila se 60. obljetnica njezina postojanja, prepoznatljiva arhitektonskog simbola plaže i drevna okupljališta. U programu su se našli atraktivni revijalni skokovi, za živahnu atmosferu posjetitelja se pobrinula skupina ‘La život je lijep’ iz Zadra. Nadolazećeg srpnja armirano-betonska konstrukcija slavi 66. rođendan.
No, vratimo se nakratko povijesno unatrag. Bazen sagrađen 1954. na južnoj strani Ravnica, tri godine kasnije dobio je i toranj za skokove s visine 10 metara, koji je za čitav niz naraštaja postao “opće mjesto odrastanja”. Lokacija svojevrsne inicijacije lokalne mladosti desetljećima. “Pasti” s “desetke” uz “arbaha”, “bauka”, na glavu, pa čak i na noge, i sada je stvar prestiža. Tako se su na sjevernoj strani Ravnica stvarale košarkaške, u sredini atletske i nogometne, a na južnoj strani unutar kultnog kupališta - zadarske legende plivanja i - skakanja.
Deseci iznjedrenih vrsnih plivačica, plivača, napose skakača u vodu koji su - potonji - danas, u RH, ali i bivšoj državi, uvijek bili najbolji, ili među najboljima. U tercetu vodenih sportova - tu je i vaterpolo - koji su se dugo zajednički njegovali, skokovi su najteži i najzahtjevniji pa se s njima u “Donatovu metropolisu” krenulo nešto kasnije, zbog nedostatka skakaonica.
- Ipak, tradicija je skoro 90-ogodišnja jer počela se stvarati 1929. poticajem tada izvrsnoga gimnastičara Viktora Tonona. On je ljeti na plažama izvodio neobavezne, ali skladne skokove, i za sobom povukao grupu mladih sportaša. Na kupalištu Plaža priredilo se 1930. i Prvenstvo pokrajine Marache, a prvak je postao Rudolf Poper ispred Feuccia Talpa, Marina Rosbowskyja, Menotti Mondija, Šime Majhena i Bruna Ribolija. Uz njih skokovima su se u to doba bavili: Romildo Tudor, Nikodem Pavlidis, braća Ezio i Giovanni Gazari, Gabrijel Marušić i Bruno Maršan, iscrpno otkriva Drago Marić u knjizi “Pola stoljeća Plivačkog kluba Zadar”.
Spomenik sportske kulture kraja
Skakanje u vodu za talijanske uprave nije bilo na razini dobro ustrojenih natjecanja. Ono se u pravom smislu napokon dogodilo u sklopu Hrvatsko-slovenske lige u kojoj je 1950. sudjelovao i PK Jedinstvo netom nakon njegova utemeljenja.
- I onda, 1957. konačno je završena skakaonica s tornjem na 10 metara i bila dugo jedina takva na našem dijelu Jadrana. Otvorena je 13. srpnja Memorijalom Branka Ziherla na Jugoslavenskom kupu skakača i priredbi Zadarski festival sporta. Uz nastup 33 skakača i skakačica. Manifestaciju je otvorio Petar-Pjero Poparić, kao vrhovni sudac vodio Stjepan Križić iz Zagreba. Najboljim domaćim natjecateljima pokazali su se Aldo Stošić, treći s daske kod juniora, i Bruno Grdović, 2. s tornja, naveo je pored ostaloga bard novinarstva o začecima - kako se isti objekt uvriježilo s pravom titulirati - “spomenika sportske kulture kraja”.
Dio odrastanja
I ne samo sporta. Međutim, nezasluženo bi u cijeloj priči bilo preskočiti medalje, pokale i nebrojena priznanja stotina imena. Poput “pionira” Luke Bezića, Edite Gatara, trenera Wernera Staricha i Milana Kebera, Marija, Josipa-Bepa i već notiranoga Alda Stošića “de piomba” - u vodu nije skakao, nego uklizavao, europska klasa, nenadmašan tehničar - ali i Bruna Grdovića, Zlate Dunatov, Olivere Šušak. Pa Dušana Kustudića, Petra Butića, Valtera Sutlovića, Boška Čerine, Mariju Surać.
I Miru Manojlović, Ivicu Burića, Dragana Dumića, Velimira Friganovića, Mišu Vučkovića, Anku Šerić, Tuende Cabay, Zvonimira Jurina, Božu Čimka Jačana, Mladena Lovrića, Nevenu Perković, Žarka Jakšića, Dragutina Blaslova, Velidu Jakupovića, Ljerku Kolić, Dritu Tarčuki, Dragana Đeletovića, Žarka Anđelića, Ivicu Legattija, Nenada Rožu, Vladu Vučića, Aleksandra Ilinčića, Goru Ražov, Snježanu Skendžić, Ivanku Popović, Tomislava Fabijana, Ankicu Vucić, Deana Pavića, Milovana Smokrovića, Maju i Sanju Jakšić, Antu Matulića, Anu Bayer, Marka i Valtera Sutlovića, Šimu Perića, legendarnog Arna Longina - dobitnika nagrade Franjo Bučar - i sina mu Vencija… Titule i naslovi su “krcali” debelu bilježnicu, odlični su bili i Čanković, Hazdovac, Bilaver, Macura, Slavica, Krstić, Lacmanović, Sorić, Marinović, Kaštela, Juran, Šaponja, Krpeta, Kolega, Mičić, Miočić, Santamato, Mahnić, Petani, Kurjak.
Tu je i mlađahna ekipa: Hana Kovačević, Matej Nevešćanin, Nika Cerovački, Lora Magaš i nadarena družina iz KSV Zadar - također nositelja priznanja F. Bučar - a nikako se ne smije zaobići fantastična Marcela Marić, sudionica OI 2016. iz Rija. Naravno, kako se skakalo i izvan službenih natjecateljskih okvira. I “Talijanka”, “čiket”, “Amerikanka”. I “rafali” sa serijom raznovrsnih skokova. “Igralo” se i “vatala”, kada “lovac” stoji u moru i broji do unaprijed dogovorenog broja, dok ostatak sudionika traži mjesto na “trici”, “petici” ili “desetki”, jedini dozvoljeni način povratka na nižu razinu bio je skok u more, a “pike” bi pružio imunitet akterima. Na sreću nije podno bolnice bilo teških stradanja, nikakvih incidenata izuzev pokojega vriska od nespretnog neugodna dočeka, uglavnom turista stranaca s viškom adrenalina i samopouzdanja.
- Naša skakaonica ima dušu, puno naraštaja je kroz nju prošlo, i pokušavalo skočiti s vrha, nekima je to uspijevalo, nekima ne, ali ona je postala dio nas, napravila trofejni sport u Zadru koji naposljetku ima i tradiciju i rezultat, tvrdi prije spomenuti Arno Longin, zalažući se dugo za ostanak zdanja.
Kao na nebu...
U dišpet nekim ne tako davnim idejama u kojima su se spominjali i statika i riječi kao - rušenje, uklanjanje, ružnoća i sramota.
- Huh, kada se sjetim, skakao sam s trona, i na noge i na glavu, iz gušta. U osnovnoj školi bili smo stalno na bazenu, i skakali, prvo s “trice”, pa s “petice” i, ha, moraš onda i s “desetke”, a kad dođeš gore kao da si na nebu, ispočetka imaš i respekt i strah. No, s vremenom se privikneš, nije lako skočiti s 10 metara! Dosta puta sam došao na rub i tada bi nastala “blokada”, a srce ubrzano “lupa”. Ma, opet, neki vrag ti ne da mira i dođe taj trenutak. I skočiš na noge i sve prođe super, ha-ha. Pjene u moru kao u priči, ali užitak ogroman. Pa, ipak, dok nisam skočio “na glavu” nisam imao mira. Kad sam se popeo i nakon nekoliko pokušaja, uz bodrenje cijelog mog dvorišta, konačno skočio, bio sam za sebe Posejdon, bog mora, prisjeća se Edi Nadarević najljepših dana djetinjstva.
- Dakako da sam skakala, bio je sjajan osjećaj. I s 10 metara. “na noge”, a s pet sam se i na glavu “itala”. Hah, sada samo s mulića i gdje nije baš plićina. Kada si mlad, onda si k’o Martin u oblacima, otkriva pomalo sjetno Katja Pijaca iz udruge žena Relaks.
- Počeci su uvijek išli s tri metra, “na noge” pa kada se ohrabriš “na glavu”, a “petica” je taman po mojoj mjeri i mislim da sam skočio s nje “na glavu” najviše 2-3 puta. “Desetka” je bila rezervirana kad se igralo “vatala” ili kada bi se nakon treninga vaterpola odlučili baciti s nje iz nekog razloga. Eh, da, “vatala” oko skakaonice i po skakaonici, uz pomoć dasaka, to je bila vrhunska zabava, priča Borut Gatara.
-To je dio moga odrastanja. S tatom pod ruku čim sam prohodao i pravac bazen. uz njega sam se “navuka”. Imitirajući oca i sam sam poželio skočiti s čuvene skakaonice, ali bojazan je bila jača. Dug je period prošao, dok nisam dosegao i najvišu stepenicu na krovu “nebodera”. U puno navrata znao sam doći rano ujutro i zadnji otići kasno navečer doma, bez skoka. I onda jednog dana, nakon nekoliko provedenih sati, skupio sam hrabrost i skočio, napokon sam bio - “faca”, tvrdi Marin Kurtin, naš nogometaš, uz “brdo” uspomena.
Motiv, lom i - “ona”
Ima i dodatak:
- Svaki sljedeći skok bi bio kada bi prošla pored skakaonice školska simpatija. Uživao sam skačući i misleći da me promatra cura u koju smo, usput, svi bili zaljubljeni, ali “ona” se uz rub bazena tek sunčala. Bilo je tu i nezgodnih padova, i krvi, i šivanih glava, čak i lom ruke sam prošao, ali i to je bio dio odrastanja. Nezaboravan…
