Svakodnevne prakse korištenja, upravljanja, pa i planiranja prostora govore o tome da je prostor u Hrvatskoj doživljen primarno kao ekonomski resurs, iako je Ustavom Republike Hrvatske jasno propisana važnost prirode i okoliša, njihove zaštite i očuvanja te obaveza doprinošenja općem dobru koja je neodvojiva od vlasništva. Na prostor djeluju brojni društveni akteri na različitim društvenim razinama i posljedice njihovih djelovanja su često vrlo različite, ali postoji zajednički nazivnik koji možemo nazvati nebrigom o prostoru kao općem dobru.
Prostor je nedvojiv dio društva
Izvanredna profesorica dr. sc. Jana Vukić, predstojnica Katedre za urbanu sociologiju na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u Kneževoj palači je održala predavanje pod naslovom “Prostor kao opće dobro?” u kojem je naglasak stavljen na sagledavanja prostora i prostornosti kao društvenih proizvoda, odnosno društvene aspekte definiranja prostora i društvene procese koji stvaraju prostorne strukture u kojima živimo i koje ostavljamo u nasljeđe budućim generacijama.
- Ja sam sociolog i moje područje je društveno, te prostor shvaćam kao neodvojiv dio društva. Prostor je nešto što mi kontinurano stvaramo, nije fiksan i vanjski. On je rezultat svih društvenih aktivnosti, uključujući i one koje se tiču nas samih, dakle onih koje su psihološke. Kako mi percipiramo prostor će jako utjecati na naša ponašanja i prakse u tom prostoru. Naslov mog predavanja je Prostor kao opće dobro?, a taj upitnik nije tu bez razloga, on je jedino važno u ovoj temi i tu je da osvijestimo koliko općenito zanemarujemo opće dobro koje je ustavna kategorija, rekla je Vukić.
Zlouporaba javnog prostora
Javni prostor je mjesto gdje se najbolje vidi kako mi prostor ne vidimo kao opće dobro, pa je on često privatiziran, zanemaren, zapušten i zloupotrebljen na razne načine. On stoga jako dobro, brzo i učinkovito zrcali društvene procese koji nam se događaju, ali ga jako rijetko koristimo za njihovo čitanje, a pogotovo ne za unošenje promjena.
- Dođu nam kruzeri, gomile turista, s jedne strane ili nigdje nema nikoga zato što su svi ti turisti negdje drugdje. Onda se pojave strani radnici, koje percipiramo kao neprijatelje. Događaju nam se stvari na koje nismo spremni. To je niz procesa koji se odozgo spuštaju na nas, ali mi i dalje živimo u konkretnom prostoru i moramo razumijeti i da ti drugi ljudi koji prolaze ovuda mogu postati zajednica, rekla je.
Sav prostor oko nas je konstruiran, ne postoji točka na planeti koju nismo otkrili i dotaknuli, i vrlo je važno razumjeti da smo sami odgovorni za prostor oko sebe. Pristajemo li na neke situacije, smatramo li ih svojima ili ne, to je rezultat našeg djelovanja.
Nerazvijen sustav odgovornosti
- Ono što mi često ne osvijestimo, i to je moja temeljna nit, je da smo sami kreatori tog prostora i takvih procesa, htjeli mi to sebi priznati ili ne. Taj osjećaj bespomoćnosti pred nečim nije istinit, mi prihvaćamo i stvaramo sliku za koju očekujemo da je netko drugi riješi. U Ustavu nam je jasno rečeno da su prostor, okoliš, priroda, prirodna i kulturna baština opće dobro i da je svako vlasništvo nad nečim obvezujuće. Dakle, vi imate dužnost upravljati time na opće dobro. Moja glavna teza je da mi nismo odgovorni, a to je jednim dijelom rezultat ranijih društvenih procesa, modernizacijskih, koji nikad nisu odrađeni odozdo nego su uvijek dolazili iz nekog centra. Mi smo uvijek bili periferija koja to prima, pa su gradovi nastajali po uzoru na Beč ili Veneciju, a kasnije, u socijalizmu, je industrijalizacija opet bila odozgo, ali s državne strane, te je potpuno pregazila kulturnu baštinu i povijest jer je ona značila napredak. To je potpuno ispraznilo povijesne prostore od njihovih značenja koja su kompleksna, a na tu ispražnjenu strukturu lako je bilo da dođe bilo koji interes, slučajno je to ekonomski turizam, moglo je biti i nešto drugo, i jednostavno se njime napunilo te prostore. Naš sustav odgovornosti nije dovoljno razvijen, pa čak ni nemamo ideju kako bi moglo ili trebalo biti jer to nazivamo utopijom ili nemogućim. Nemamo javne rasprave, otvaranje problema i sagledavanje s različitih strana, te nemamo otvorenost uma. Zatvaramo se u svoje struke, svoja područja interesa, u fragmente politike i interesa, to je glavni problem, rekla je Vukić.
Urbana praksa umjesto getoizacije
Vukić naglašava kako gradovi imaju svoje bogate, siromašne, komercijalne, zapuštene i razne druge dijelove, a to je nešto što kao građani često uzimamo zdravo za gotovo. No, to su direktni rezultati našeg djelovanja u prostoru.
- Taj segregacijski dio prostora možda nam pomogne da shvatimo što nam se događa. Dolaze nam strani radnici i vidimo da su smješteni vrlo getoizirano. Mi se zgražamo, ali to se i dalje događa. Radnici se ne uvoze da ostanu, već se doslovno kao roba uvoze za nečiji profit. Mi to vidimo u javnom prostoru, oni su odvojeni od drugih, ali mi ne radimo ništa i to je naša odgovornost, rekla je.
- O prostoru se može razmišljati i u množini, kao o prostorima. Na primjer Trg bana Jelačića. On je za nekoga mjesto okupljanja, za nekoga mjesto na kojem se ne osjeća sigurno, a za nekoga mjesto sjećanja kako je bilo prije. Svi ti paralelni prostori postoje istovremeno, a tako je i na drugim mjestima, dodala je.
Vukić rješenje vidi u zajednici i u promjeni našeg zajedničkog odnošenja prema prostoru. Zajednica treba postati “urbana praksa”, odnosno način na koji se odnosimo prema nekom nekom prostoru u kojem se nalazimo.
- Ako je netko došao na tri dana kao turist i osjeti da tu postoje neki načini na koje se treba ponašati, vrlo vjerojatno će se uklopiti u to, ako je došao s interesom, ili će mu barem biti zanimljivo to promatrati. Turizam i je promatranje, on ne znači da se mi svi moramo povući da turisti imaju prostora. Jačanje zajednice u smislu kulturnih i vrijednosnih elemenata koji nas vežu je put koji vodi prema boljem. To je ono što omogućuje participaciju, zajedničku viziju i donošenje strategija, ali onih koje su usklađene sa stvarnim potrebama, smatra Vukić.
Prostor i vrijeme su neodvojive kategorije
Sve to nas ne treba obeshrabriti, dodaje Vukić, jer su prostor i vrijeme neodvojive kategorije. Naime, prostor je ono što se od ljudskih praksi nataložilo kroz vrijeme, a pitanje za zajednicu je kako će se ona odnositi prema tim slojevima u prostoru.
- Nama se u prostoru događa niz društvenih procesa i problema, a pitanje je kako ćemo se mi odnositi prema njima i kako ćemo ih izvagati. Postoje različiti akteri u prostoru, neki vidljivi, a neki nevidljivi. Beskućnici su recimo nevidljivi, a to su isto ljudi koji dijele prostor. S druge strane spektra su oni koji imaju moć i iznimno su vidljivi kao akteri u prostoru, a tu smo i mi stručnjaci kao posebna vrsta aktera. Svi zajedno moramo pronaći zajednički jezik, a to je sustav vrijednosti u kojem prostor percipiramo kao opće dobro. Tada nam ni ekološke promjene niti globalna kretanja neće biti toliko problematična, jer ćemo se s njima lakše nositi, jer ćemo imati zajedničko razumijevanje i osjećaj solidarnosti koji trenutno nemamo, rekla je Vukić.
Šuma, beton, prekomjerni turizam
Vukić je na predavanju dala i primjer prostora s kakvim smo, nažalost, jako dobro upoznati, pogotovo u Dalmaciji. Naime, Vukić je dala primjer koji je vidljiv kad se s trajektom ulazi u Velu luku na Korčuli. S jedne strane su vidljivi borova šuma, masline i suhozidi, naše autohtone prostorne vrijednosti koje ponovno vraćamo zbog turizma, a usred svega toga nalazi se betonska kocka na tri kata sa što više staklenih stijena, jedna od onih kakve sve češće viđamo i po Zadru.
- Ovo u taj okoliš nije donio nitko drugi nego neki domaći stanovnik, član zajednice. I neki arhitekt koji mu je to napravio, i neki konzervator koji je dozvolio da to bude tako, i netko tko je dao građevinsku dozvolu, i netko od susjeda tko nije reagirao, i svi mi skupa koji to gledamo posvuda. Svi su odgovorni za ovo, rekla je Vukić.
- Ono što, nažalost, pomogne je kad se dogodi nešto loše i kada se suočimo s nekim problemom, onda osvijestimo da želimo nešto riješiti. Sada nam se događa prekomjerni turizam, dolazak migranata i stranih radnika, te se, osim turističke okupacije, događaju i dolasci drugih ljudi o kojima mi sada ovisimo, trebaju nam i turisti i strani radnici. I sada dolazimo do pitanja kako ćemo dijeliti prostor i moja ideja je da je zajednica odgovor. Ali ne zatvorena zajednica, već ona koja je koncipirana na moderan i dinamički način. To znači, ako se vaš život odvija u nekom prostoru, nije važno jeste li vi strani radnik ili domaći, jednostavno treba otvoriti određene prostore i načine, a to je odgovornost onih koji imaju veću količinu moći, da se ti ljudi počnu ponašati u skladu s onim što mi mislimo o vrijednosti našeg prostora. Tako je i s turizmom, ako vi prihvaćate da turisti dolaze i prolaze kroz grad, gdje je važan nečiji mali interes, onda ništa, ali ako se dogovorimo da je to zajednička strategija, tada će i svaki taj pojedinac biti sigurniji i neće morati na taj način štititi taj svoj mali interes jer će znati da možda neće odmah dobiti sve, ali će dobiti kvalitetnije, dodala je.
Nastavak devastacije za ljude znači gubitak imovine
No, ukoliko se ne osvijestimo o važnosti prostora u kojem živimo i koji nas okružuje, čeka nas izrazito problematična budućnost.
- Ako ne napravimo ništa, čeka nas zastrašujuća budućnost, ona koja će nam pokazati naše mjesto i koliko smo mali. Konkretne posljedice će biti da mi više nećemo imati ni one prostore koje još uvijek smatramo svojima, poput plaža, klimatske promjene će nam devastirati sustav koji već sad ne funkcionira, a ljudi će jednostavno početi gubiti svoju imovinu. Mislim da je prostor resurs koji je predragocjen i prekompleksan da ga pustimo stihiji i to već uviđamo. Stoga nam je potreban povratak urbanizma, ali onog pravog, planskog i usmjerenog na opće dobro, zaključila je Vukić.
