Kako bi se ublažile posljedice dosadašnjeg upravljanja ili spriječila daljnja devastacija turističkih destinacija, od 1. siječnja ove godine, dobili smo novi Zakon o turizmu.
Mnogi su se poveselili kako napokon imamo precizan pravni okvir za održivi turizam, kojim će se zaustaviti masovni turizam i šizofrena apartmanizacija turističkih destinacija. Ipak, upozoravaju neki neovisni stručnjaci, novi je zakon ostavio i niz dvojbi i otvorenih pitanja.
Prekomjerni turizam - “kada turizam prestaje biti blagodat i postaje pošast”
U zakonu je definiran glavni cilj, a to je spriječiti masovni turizam i sve negativne aspekte koje iz toga proizlaze. S obzirom na to da je provedba prebačena na regionalnu i lokalnu zajednicu, pitanje je kako će se to provoditi i tko će kontrolirati tu provedbu.
Neovisni konzultant za turizam Davor Njirić ističe da je glavni cilj zaustavljanja prekomjernog rasta turizma dobar, jer uvodi planove upravljanja destinacijama i parametre mjerenja održivosti turizma. No, loša je strana, kaže, to što je predloženi sustav razvoja turizma predimenzioniran i kompliciran. Naime, prekomjeran rast turizma nemoguće je zaustaviti samo mjerama na regionalnoj i lokalnoj razini, nego i onima na nacionalnoj. U novom se Zakonu ne govori i o tim mjerama koje bi trebalo što prije pripremiti Ministarstvo. Dakle, može se lako zaključiti da je provedba dobre namjere, a to je zaustavljanje prekomjernog turizma, zamišljena na pogrešan način, kaže Njirić.
Zakonom se propisuju obveze, a ne preporuke
Zakon propisuje da jedinice lokalne samouprave mogu, što znači da i ne moraju, provoditi mjere za upravljanje svojim turističkim destinacijama. Zakonima se ne propisuje da se nešto može, a ne mora. Zakonima se propisuju obveze, a ne preporuke. Propisuju se i sankcije ako se obveze ne izvršavaju.
Tako se, primjerice. propisuje da JLS-ovi mogu planirati kapacitete, vrste smještajnih objekata i njihov broj. Međutim, nije jasno na koji način i hoće li turističke zajednice sudjelovati u razvoju i upravljanju destinacijom.
- Da bi turističke zajednice imale vodeću ulogu u upravljanju destinacijom, što je poželjno, mora im se dati značajna uloga u procesu planiranja. To je nedvojbeno, a može se postići njihovim uključivanjem u sustav prostornog planiranja promjenom Zakona o prostornom uređenju. Za to nije potreban poseban zakon, objašnjava Njirić.
Hrvatska u ‘pandemiji’ masovnog turizma
U zakonu također nisu, a tiče se masovnog turizma, propisane mjere koje se odnose na zaustavljanje prekomjernog rasta turizma na obali.
- Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture treba ustvrditi granice rasta broja plovila na moru, prije svega malih obalnih kruzera, koji se nemaju gdje vezivati. JLS-ovi samo mogu donositi mjere za ograničavanje i usmjeravanje prometa dnevnih posjetitelja, izletnika koji dolaze u destinacije kruzerima, autobusima i osobnim automobilima, ovisno o njihovim specifičnostima, iako to već rade najrazvijenije destinacije, Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik i neki nacionalni parkovi, ističe Njirić.
Suradnja lokalaca i države, u novom se Zakonu očituje jedino u tome što je propisano da se mora osnovati Vijeće za upravljanje razvojem održivog turizma. Sadrži 20-tak članova, od predsjednika Vlade, svih ministara i drugih aktera, a koje bi se sastajalo jednom godišnje.
- Hrvatskom turizmu koji se već počeo suočavati s “pandemijom prekomjernog turizma” nije potrebno upravljačko “paradno tijelo”, nego “radno tijelo”, koje će djelovati kao “krizni stožer” za obranu od pošasti apartmanizacije i devastacije prostora. Ministarstva sama mogu donositi mjere na nacionalnoj razini, primjerice, Ministarstvo turizma i sporta može donijeti mjere za zaustavljanje apartmanizacije više stambenih zgrada, Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine mjere za utvrđivanje nosivog kapaciteta prostora na kopnu, a Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture mjere za utvrđivanje nosivog kapaciteta prostora na moru. Oni to još ne rade, napominje Njirić.
Zakon o prostornom uređenju najvažniji za održivi turizam
Zakon o prostornom uređenju krucijalan je za razvoj turističkih destinacija u smjeru održivosti. Također je osnovni alat za provedbu politike korištenja prostora općenito, pa tako i prostornog razvoja turističke ponude, stoga to nije potrebno propisivati i Zakonom o turizmu. Zakonom o prostornom uređenju se mora propisati da JLS-ovi moraju, u suradnji s turističkim zajednicama, planirati kapacitete turističkih smještajnih objekata i stambenih objekta (turističkih zona i stambenih zona), temeljem Studije kojom se utvrđuje održivi kapacitet njihovih turističkih destinacija, prema metodologiji i parametrima održivosti, koji će se propisati pravilnicima.
- Kapacitet višestambenih zgrada se mora planirati prema potrebama za stanovanjem, a ne potražnji za apartmanima. To su problemi koji mora riješiti Ministarstvo prostornog uređenja. Dobro je da Ministarstvo turizma ukazuje na ovaj problem, ali se to ne može propisati Zakonom o turizmu. Zakonom o prostornom uređenju se mora, također, nedvosmisleno propisati da se stanovi u višestambenim zgradama, koji imaju zajednički ulaz, ne mogu koristiti kao apartmani za iznajmljivanje turistima, jer se ta činjenica svjesno ili nesvjesno zanemaruje, zaključio je Njirić.
Na temelju svega navedenog, koliko god to nekima nevjerojatno zvučalo, ipak se postavlja pitanje je li nam uopće potreban krovni Zakon o turizmu ako se sve mjere na nacionalnoj razini mogu donijeti u okviru postojećih zakona, prije svega, Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, Zakona o prostornom uređenju i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.
