Gospodo birači OK, vi ste svoje rekli, sada će priču preuzeti majstori i ubrzo vam plastično pokazati što ste to u stvari napravili, koga ste zaokružili i kakvu ste vlast time zaslužili da se s njom patite sljedeće četiri godine. Neurologe nitko neće konzultirati, a šteta je.
U njihovoj je znanstvenoj zajednici već dugo općepoznato da laganje aktivira čak sedam, a govorenje istine svega četiri područja u mozgu, iz čega bi se moglo zaključiti da je lagati puno teže i zahtjevnije nego govoriti istinu. Već u noći sa srijede na četvrtak krenuli su pregovori oko formiranja buduće Vlade u kojima će se otkriti tko je to koristio četiri, a tko sedam područja mozga. Pod uvjetom da su svi govorili istinu, da su u javnim nastupima i “ilegalno” snimljenim govorima baš onako iskreno odapeli po konkurentima, pregovori su potpuno nepotrebni i već je jasno da nitko ni s kim ne može! Tako bi konačno cijela Hrvatska detaljno otkrila kakvu to političku shizofreniju već tri godine gledamo na političkoj sceni Zadra unaprijed svjesni da bi nekakvi prijevremeni izbori s istim ovim ljudima i njihovim strankama proizveli isti izborni rezultat.
HDZ ima samo jedan izbor
Dolazi mutno postizborno razdoblje u kojemu birači više ni za koga ne predstavljaju ni poticaj ni opasnost niti će se svi oni koji su se pozivali na obveze prema svojim biračima tih obećanja pod svaku cijenu pridržavati. Dolazi vrijeme političke trgovine na malo, dolazi vrijeme bjesomučne potrage za “žetončićima”, osobne i političke frustracije pocijepat će do jučer jedinstvene stranke, raspast će se naizgled čvrsta prijateljstva i korektni saveznički odnosi. Dolazi vrijeme u kojemu će biti otkrivena nova, ovosezonska podvrsta drvenog željeza, nemoguće koalicije postat će moguće, navodno viši državni, politički i geostrateški interesi će prevagnuti nad uskogrudnim političkim aspiracijama, a hrvatski će birači na kraju dobiti vlast koju prije samo 15-ak dana nije bilo moguće ni zamisliti.
HDZ i Andrej Plenković, kao relativni pobjednici izbora, imaju u stvari samo jedan izbor: moraju koalirati sami sa sobom! Ma koliko im to na trenutke bilo mučno, moraju postići dogovor s Domovinskim pokretom. Nakon svega što je Plenković rekao o Ivanu Penavi, a ovaj o njemu, nakon međusobnog verbalnog masakriranja između HDZ-a i DP-a, sada su se našli u koži najizglednijih koalicijskih partnera.
Ako se ikada sretnu, kroz Plenkovićevu glavu bi moglo prostrujati i ovih nekoliko rečenica:
-Moj Bože, je li ovo moguće?! Pa oni danas izgledaju onako kako smo mi izgledali nekada, bolje reći sve donedavno, dok nisam modernizirao HDZ. Ali, što je tu je, od sebe se, izgleda, ne može pobjeći.
Pa bi zadatak “koalicijskog privođenja” Domovinskog pokreta prema stranci s kojom ionako dijeli originalni HDZ-ov DNK, Plenković mogao povjeriti Ivanu Anušiću. I time relaksirati međustranačke i osobne napetosti.
Problem Istanbulske konvencije
Osim toga, ni Anušić ni Penava neće spomenuti Istanbulsku konvenciju čije ukidanje Penava izričito traži iako su mediji objavili da je njegov Županijski odbor dok je još bio član HDZ-a tu konvenciju podržao jednoglasno! Ni za koga od njih neće biti dramatična etička dilema to što Penava sada želi “ukinuti” Istanbulsku konvenciju i što bi to trebao tražiti od svoje bivše stranke. A od Istanbulske do “raskida s Miloradom Pupovcem i Srbima” je dug put posut brojnim drugim korupcijskim, ideološkim i identitetskim nesporazumima između HDZ-a i DP-a. Ma koliko Briselu bila važnija “stabilnost i sigurnost ovog dijela EU” od demokratskih standarda i narastajuće autoritarnosti u državi s krajnje europske periferije ionako sklonije tvrđoj desnici od one koju je Europa donedavno tolerirala, pitanje je može li Plenković zbog osiguranja trećeg mandata pristati zadovoljiti baš sve prizemne interese DP-a i krupne Penavine zahtjeve, a da pritom ne ugrozi svoje navodno prijateljske odnose s EU administracijom. Žele li Plenković i Penava vladati Hrvatskom (pa makar nastavili praksu u kojoj stranke funkcioniraju kao privatna politikantska poduzeća), na ta će pitanja suvisle odgovore morati dati i domaćoj javnosti.
Vlast A.P. i I.P. predstavljala bi najjednostavniji i najbrži završetak postizborne drame.
Tko se sjeća Bernardića?
U usporedbi s time, druga mogućnost da brzo dobijemo novu Vladu trenutno izgleda kao dosada neviđeni mađioničarski poduhvat. Pitanje nije što to u pregovorima za formiranje kakve-takve svoje Vlade može napraviti SDP. Ništa! Tko se više uopće sjeća nekog Davora Bernardića: čovjek je kao predsjednik SDP-a na prošlim parlamentarnim izborima uzeo 41 mandat, što je ocijenjeno kao katastrofa. Sada imaju, po svemu sudeći, jedan mandat više od katastrofe. Bernardića je naslijedio Peđa Grbin, dvometraš bez jednog liderskog centimetra, šef stranke koju je u kampanji pojeo ne “anemični briselski ćato” nego Zoran Milanović. S njim su “mljackali” i njegovi nekadašnji ministri, giganti kakvi su nekakvi bauci, marasi, hajdaši dončići, ostojići, glasovci... Možda ima neke svemirske pravde u tome da završni udarac SDP-u kao najvećoj lijevoj stranci zada upravo Zoran Milanović s čijim je premijerskim mandatom i započela SDP-ova agonija.
Nakon što im je ukrao premijerskog kandidata, Milanović je kao kolektivnog slijepca kroz kampanju vodio SDP malo lijevo, pa malo više desno i na kraju ih, uz sve korupcijske i kriminalne afere Plenkovićeve vlasti, ostavio nasukane na 42 mandata u “Potočiću pravde”. Jedini put do Vlade vodi ih kroz desničarsko i konzervativno minsko polje, SDP-u sada treba sumorno šarolika potpora i ovih i onih, od Možemo i manjinaca i malih, ali i Domovinskog pokreta i Mosta čiji su zahtjevi do te mjere desni da od lijevog SDP-a ne bi preostalo skoro ništa.
Heterogenost podržavatelja Vlade
Može li Zoran Milanović “pokrpati prezervativ bodljikavom žicom”? U nekom ludom raspletu, da kao kakav Merlin s Pantovčaka, u tome i uspije, pitanje je koliko bi taj bolan i nekoristan zahvat izdržao i kada bismo opet imali izbore. Prevelika heterogenost “podržavatelja Vlade” brzo bi se iscrpila, a dodatni bi pritisak stvarao HDZ koji svaki gubitak vlasti doživljava kao signal za stvaranje psihoze građanskog rata koja se može zaustaviti jedino njihovom izbornom pobjedom.
Nakon što smo kroz 1990-te teško oboljeli od viška povijesti, sada smo sve ozbiljnije bolesni i od viška politike. Kontinuirana i nezdrava društvena napetost postala nam je prirodno stanje, za to još nije izmišljen antibiotik. Makar ne na ovim izborima.
