Muzej vina u BordeauxuStjepan Vučemilović
StoryEditor
VINSKE PARALELE

Centar svijeta Merlota s vinima od 20 do 30 tisuća eura!

Prilikom posjeta Burgundiji prije sedam godina sam bio u tom vinogradu i, unatoč silnom trudu, nisam uspio odgonetnuti zašto je vino kod proizvođača iz tog vinograda površine oko 1,50 hektara 12.000-13.000 eura, a iz susjednog vinograda, u totalno istim ekološkim uvjetima, 40-50 eura

Kolovoz je već tradicionalno mjesec kada idem na izvorišta sorti iz svog vinograda. Ovog puta idem u pradomovinu Merlota i Cabernet Sauvignona, u čuveni Bordeaux, na destinaciju u koju želi ići gotovo svaki ambiciozni vinar iz cijeloga svijeta. Rekao bih da je to kultno mjesto za vinara, baš kao Sveta zemlja za pravoga katolika. S obzirom na to da sam već temeljito prošao, proučio i u svojoj prvoj knjizi zapisao dojmove iz Burgundije, pradomovine Chardonnaya i Pinota crnog, zatim sjevernog dijela doline rijeke Rhone odakle potječe Syrah i Viognier, pa Provanse gdje dominira Rose, preostao je samo Bordeaux da zaokružim francusku priču o vinima.

Završili smo obimne pripreme, od plana putovanja i rasporeda noćenja do odabira destinacija u tom ogromnom prostoru, u kojem je desetak puta više vinograda nego u cijeloj Hrvatskoj, premda zapravo nitko niti sigurno ne zna koliko mi to imamo vinograda, unatoč ARKOD-u na kojem možeš izbrojati svaki trs. Ali tehniku treba i koristiti.

Put prema Bordeauxu

Krećemo na put, uvijek u istom sastavu, supruga Jasminka i unuka Mia, ujutro rano na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Idemo prvo do noćne pekarne po svježi kruh, a sve ostalo je spremno. Grad još potpuno miran, prometa nema, hrvatske zastave nigdje, a najveći je blagdan. Pitam se što se to događa, gdje smo se to pogubili? Prisjećam se prvog dana hrvatske državnosti. Svi smo bili u zanosu, vijore se zastave, ljudi svečano obučeni idu u šetnju, na misu, na kavu, blagdan je..U daljini se čuje “freza”, priđem bliže kad ono saborski zastupnik u prvom mandatu, onaj što je u posljednji trenutak bacio knjižicu i ukrcao se na brod kod hotela Zagreb. Čovjek freza vinograd. Pa nakon toga slijede oni cirkusi oko datuma blagdana kada više nisi siguran kada je koji blagdan, a jedino je sigurno da je to neradni dan.

Ali, zato se naši najbolji odličnici vrlo brzo dogovore oko drastičnog podizanja plaća. Situacija gotovo idilična kako se slažu vlast i oporba. Još se jedino slažu kada treba odrediti drastične kazne za prekršaje u prometu i eventualno oko cijena u saborskom restoranu. Idemo na autocestu, našu prekrasnu Dalmatinu, promet rijedak, turisti otišli dan ranije, a kod nas “neradni dan”. Niti presretača još nema, jer dobro poznajem ovu dionicu, točno znam gdje sada kupuju burek i gdje idu na kavu, tako da mogu potegnuti malo brže, jer ne znam što me čeka kroz Italiju, u kojoj je uvijek “rusvaj” na cestama. Vrlo brzo ulazimo na lokalnu cestu u Sloveniju, niz ograničenja i kamera, pa tu gubimo dosta vremena i potom na autocestu kod Trsta, promet rjeđi od očekivanog. Nakon pet sati vožnje stižemo u zonu Torina i tražimo prikladno mjesto za ručak u prirodi, jer ne bih sigurno ručao u nekakvom “autogrillu” uz autocestu, oko kojih se šire svi oni mirisi izgorenog ulja, baš kao kod nas na Poluotoku iz pojedinih novokomponiranih uličnih restorana, za koje neki tvrde da je ulje zadnji puta promijenjeno kada su otvoreni. Ja ipak mislim da se tamo ulje mijenja na početku svake sezone. Ručamo kao na početku svakog velikog putovanja, pohane teleće šnicle koje je Jasminka doma spremila i nastavljamo put kroz nekoliko pećinskih tunela do Fréjusa i ulazimo u Francusku. Promet je još rjeđi, gubimo nešto vremena na zaustavljanjima zbog naplate cestarina koje su drastično skuplje nego naše. Potpuno mi je nejasno zašto se to čini na autocesti, a ne na izlazima kao kod nas. Sve su naplate bez posade i često se nekome nešto zakomplicira, pa se stvaraju kolone i sa zakašnjenjem stižemo u planirano odredište.

Vinoteke Burgundije u povijesnim dvorcima

Villefranche-sur-Saône na samom jugu Burgundije. Ovo odredište sam odabrao jer je udaljeno oko 1.300 km, što komotno vozim u jednom danu, a za drugi dan mi ostaje oko 500 km, što svladavam za četiri sata i stižem na konačno odredište, taman kad se otvaraju vinoteke i primaju posjete u château-e, vinske podrume smještene u povijesnim dvorcima, a drugi razlog je što je to rubna zona Beaujolais, gdje se proizvodi istoimeno crno vino od sorte Gamay koje se pije mlado kao naš Portugizac. Na žalost, kasno smo došli i ništa od toga nismo kušali, vidjeli smo samo izloge. Grad je udaljen tek nekoliko kilometara od autoceste, hotel novi, vrlo racionalno projektiran i građen upravo za putnika prolaznika, bez suvišnih detalja, a zadovoljeni svi propisi i preduvjeti za ugodan boravak. Kažu da je bogati svijet bogat zato što zna štedjeti. Ujutro rano nastavljamo prema Bordeauxu, odredište Saint-Émilion na desnoj obali rijeke Garonne. Idemo u zonu Merlota. Promet i dalje rijedak, na cesti 97 i više posto francuskih automobila, u ravničarskom dijelu uglavnom kukuruz i nešto suncokreta, u planinskom šume i livade. Vrlo brzo ugledam prvi vinograd, sve uredno “pošišano” kao po špagu. Govorim Jasminki da me ovo podsjeća na vinograd Mile Gverića, koji ga je kao doktorskim skalpelom uredio. To vam je onaj mali vinograd kad prođete Babindub prema naplatnim kućicama s lijeve strane okomito na Kalmetinu.

Centar svijeta Merlota

Već u jedanaest sati dolazimo u Saint-Émilion, mali povijesni gradić kao iz bajke. Vrlo teško uspijevamo autom kroz uske uličice doći do parkinga gdje nas čeka vlasnik apartmana starog oko šestopedeset godina, izvana nedirnuto, a unutra nešto nestručnih intervencija vlasnika, ali ukupno vrlo impresivno. Dok Mia i Jasminka raspremaju stvari, pitam vlasnika apartmana koliko je tu vinoteka i restorana, on odgovara-više od stotinu, a na pitanje koliko smo daleko od centra, odgovara-točno jednu minutu. Ostavljam ih da sređuju stvari i odmah odlazim u prvu vinoteku na centralnom trgu i prvo iznenađenje. Nude se vina starosti od četiri do petnaest godina. Cijene su od 15 do 600 eura, u drugim vinotekama još i veće cijene.

Naglašavam ponovno, ovo je centar svijeta sorte Merlot i očekujem svjetska čuda. Mislim da poznam Merlot, proizvodim ga godinama, imam za njega šest ili možda sedam pehara, znam brojati toliko, ali kod nas nikada nije ništa do kraja jasno. Ali to što kušam mi se ne sviđa. Ne kažem da ne valja, jer očito ja nisam kompetentan, bez obzira na prethodne napomene, da kažem što to valja ili ne valja. Problem je zapravo što dolazim iz zone u kojoj je ozbiljno vinarstvo tek u začecima i za nas je staro vino ono od dvije, tri godine, a ono od petnaest godina nitko i nema. Tada i nije bilo ozbiljnog vina. Moj Merlot iz 2022. je sav rasprodan i sada pokušavam 2023. zadržati barem do Božića u bačvi i djelomično ga pustiti u prodaju početkom iduće turističke sezone, a po predbilježbama, teško da će i on dočekati kraj iduće godine. A često se kod nas može čuti i izreka “rado kušam staro vino, a pijem novo”.

Idem u drugu vinoteku, vrlo slična ponuda što se tiče godišta, idem u treću, ista stvar. Odustajem, kupim ekipu i na ručak. Odaberemo restoran u ambijentu iz nekog davnog doba, a i svi drugi su takvi. Cijene hrane vrlo slične našima, cijene vina šarolike, ali o toj ću temi posebno pisati. U jelovniku su jela na bazi janjetine, patke i govedine u ovom restoranu, ali kasnije smo se uvjerili, i u drugima. Biram vino, može sve samo ne Merlot zbog kojeg sam učinio 1.850,00 km, biram Chardonnay iz 2022.g. jer bijela ne moraju biti stara kao Merlot ili kao ova silna pojačanja našeg Hajduka. Sve što smo birali je izvrsno, Chardonnay prekrasan, punog tijela zaobljen, užitan, Nakon odmora idemo u prve château-e. Oni najbolji iz Premier lige zatvoreni, ne primaju posjete, idemo kod prve lige i tu je bolja situacija, moraš rezervirati termin, ali tek za nekoliko dana. Uspijevam nekako dobiti termin za sutra, u château St. Georges koji spada u skupinu najboljih. Ako ne može u podrume, idem u vinograde. Merlot je u fazi šare, otprilike desetak dana iza nas, niski uzgojni oblik visine maksimalno jedan metar, nema tragova plijevljenja, urod procjenjujem od jedan do maksimalno dva kilograma.

image

Središnji trg u St. Emilionu

Stjepan Vučemilović

Zelena berba i grad iz bajke

U nekim vinogradima je u tijeku zelena berba. Starost trsova procjenjujem oko pedeset godina, a najčešći uzgojni oblik je jednostrani kordonac, nešto manje dvostrani i vrlo malo guyot. Svi vinogradi u ovoj zoni isti zatravnjeni između redova, a između trsova su neki djelomično mehanički obrađeni, a na žalost ima i djelovanja glifosata. U svim vinogradima je izvršena strojna zelena rezidba i redovi izgledaju kao uredno šišana živica u parkovima, ili da se bolje razumijemo, kao onaj doktorski vinograd koji sam već opisao. Donja žica je na 35-40 cm od tla i bez obzira na malu ukupnu visinu trsa, izbrojao sam onih nužnih petnaestak listova za korektnu fotosintezu. Tlo je pjeskovito, nešto između Nadinskog blata i Smilčića sa tek malo šljunka.

Vraćamo se u grad, zapravo zadnji redovi u vinogradima završavaju u samom gradu. Već sam napisao da je to grad iz bajke u kojem kao da u posljednjih petsto godina nije ništa taknuto na fasadama kuća, ulicama, dvorcima, trgovima i crkvama. Zgrade su uglavnom građene kamenim kvadrima, od autohtonog kamena pješčanika, koji su višestoljetne kiše djelomično isprale, što ostavlja dojam povratka u daleku prošlost. Nigdje plastike, velebnih izloga i raskoši, a sve funkcionira, sve toplo i ugodno. Mislim da, osim što su sami stanovnici svjesni da upravo čuvanje svog povijesnog naslijeđa daje velike turističke rezultate, ondje su i zakonske stege vrlo čvrste u očuvanju baštine. I neka su. A vjerojatno da tu dugo nije bilo ni ratova, jer poznato je da velike nacije rado vode ratove na tuđim prostorima, za razliku od našeg prostora kojega su pokušavali osvajati okupatori svih vrsta, a kada smo se, uvijek uz ožiljke, uspijevali obraniti, tada stižu naše junačine, koje svaka politička nestabilnost izbaci na površinu, sa špicama i macama dovršavaju ono što neprijatelji nisu uspjeli upropastiti. Gotovo svaka intervencija u našem povijesnom prostoru je novi ožiljak koji više ne zarasta.

Prilikom rekonstrukcije jedne zgrade na Poluotoku, u podrumu zgrade naše redakcije, pronašli smo dio rive iz 18. stoljeća gdje su se unutar gradskih bedema vezali brodovi zaštićeni od neprijateljskog djelovanja. Zaustavio sam radove i pozvao konzervatore da se to dokumentira, a investitoru predložio da izmijenimo projekt i tu povijesnu rivu pretvorimo u terasu restorana koji se tu predviđao. Dok su došli konzervatori, naš visokoobrazovani junak je iskopao rivu i odvezao na “škovacu” uz obrazloženje da ima kamena na Velebitu koliko hoćeš. U svakoj uređenoj zemlji bi taj trebao završiti u zatvoru. Ali nije se ništa dogodilo.

Vina od 30 tisuća eura

Idemo na glavni trg, ja na druženje sa vinom, a ženski dio će sladoled. Tražim vinsku kartu da vidim što se to nudi u Saint-Émilionu i vidim što u životu nisam vidio. Dakle, na trgu, pod jednim velikim stablom koje ne mogu definirati, nude se vina iz cijele Francuske, za razliku od vinoteka gdje su samo lokalna, a raspon cijene, pazite sad, od 20 do 30 tisuća eura, a čuveni Pinot crni iz Burgundije iz vinograda Vosne-Romanée nema istaknutu cijenu u eurima, ali može se dogovoriti, jasno, iznad istaknute maksimalne cijene u vinskoj karti.

Prilikom posjeta Burgundiji prije sedam godina sam bio u tom vinogradu i, unatoč silnom trudu, nisam uspio odgonetnuti zašto je vino kod proizvođača iz tog vinograda površine oko 1,50 hektara 12.000-13.000 eura, a iz susjednog vinograda, u totalno istim ekološkim uvjetima, 40-50 eura. Jasno, nisam pregovarao o cijeni Vosne-Romanée, već sam rutinski naručio jedan Sancerre Sauvigon blanc i ponovo se oduševio bijelim vinom, premda nisam ljubitelj Sauvignona, a što sam dokazao kada sam ga u svom vinogradu prenavrnuo u Chardonnay i Grk, jer sam se nakon puno truda uvjerio da Sauvignon u Dalmaciji ne može dati puno više od prosjeka, a to me onda ne interesira. Sladoled koji su naručile Mia i Jasminka vrlo ukusan, cijena ista kao kod nas, ali kuglice gotovo dvostruko veće.

Idemo u večernju šetnju u gornji dio grada gdje su smješteni elitni hoteli i administracija. To je jedna druga dimenzija luksuza. Fasade uređene, ali izvorni oblici sačuvani, zelene površine pažljivo održavane, a na cestama prevladava kaldrma i odmah u nastavku châteauii vinogradi. Svuda vinogradi.

image

Vinska karta u restoranu u St. Emilionu

Stjepan Vučemilović

Muzej vina u kojem se spominje i Hrvatska

Drugi dan idemo u posjet muzeju vina u gradu Bordeaux. Vozimo lokalnim cestama, svuda oko nas vinogradi Merlota. Cestovni kanali i slobodne površine dosta neuredni, vozimo se bez zastoja kroz desetine rotora i vrlo brzo stižemo u rubni dio šireg centra grada Bordeauxa i nailazimo na tri semafora u nizu i tu se stvara malo veća gužva u prometu. To su jedini semafori na koje smo naišli, uz napomenu da nismo bili u užem centru grada i ne znam što je tamo. Ali kad povučem paralelu s našim lijepim gradom, koji je tri puta manji i tri puta ljepši, ne mogu razumjeti zašto po sličnom modelu nemamo organiziran promet. Potpuno mi je nejasno zašto se toliko trudimo da otežamo život i poslovanje neracionalnim prometnim rješenjima i izvan turističke sezone, a kamoli u sezoni. Vrlo brzo stižemo do muzeja i parkiramo se u višeetažnoj zgradi u neposrednoj blizini, izgrađenoj istovremeno kada i zgrada muzeja i problema s parkingom nema. Uspoređujem to s parkingom oko naše najveće sportske lučice, gdje je vrlo malo vezova pokriveno parkingom, a i ono što imamo je neravnomjerno raspoređeno. Postojao je i bolji Detaljni urbanistički plan izrađen od vrhunskog arhitekta, po kojem su bila predviđena parkirna mjesta “na riblju kost” između stabala koja bi pokrila znatno veći broj vezova, i što je bitno, omogućila pristupe interventnim vozilima do svih mulova, a korisnicima brodova ugodniji iskrcaj sa svom onom potrebnom i nepotrebnom prtljagom. Ali, netko je ocijenio da taj plan nije dobar i sada imamo znatno manje parkirnih mjesta, a svuda okolo zabrane. A automobil negdje moraš ostaviti. Trudiš se da ipak ne ometaš promet, ali kazne nemilosrdno stižu. Doista ne znam zašto plaćamo kazne, možda zbog nečije nesposobnosti ili.... A možda se misli da i tako isplovljava vrlo mali broj brodova, jer brod je češće statusni simbol nego sredstvo za uživanje, što i ja mislim.

Zgrada muzeja je izrazito modernog oblika izvijena u nebo poput trsa sa dominantnim staklenim plohama na gornjim etažama gdje se nalazi wine bar sa pogledom na cijeli grad. Muzej je suvremeno koncipiran, nema starih ruzinavih muljača, bačava i presa. Sve je u povijesnim fotografijama, praćeno programskim informacijama na više svjetskih jezika. Nalazimo informaciju da Hrvatska sudjeluje u svjetskoj proizvodnji vina s 0,14%, to je malo, ali se po kvaliteti možemo nositi i s najvećima. Nakon vrlo poučnih informacija iz povijesti, pa i sadašnjosti vinarstva, idemo na osmi kat na čašu vina koja je u cijeni ulaznice. Pored vina iz cijelog svijeta, uočavam i jedno hrvatsko, blend Caberneta i Merlota s Brača koji naručujem, Jasminka isti blend iz Bordeauxa, a Mia Rose pjenušac, također iz Bordeauxa. Kušam ova dva blenda i mislim da smo tu negdje, u egalu. Pogled na grad nije nešto impresivan, rijeka Garrone mutna,a arhitektura prilično rezervirana s nekoliko neuspješnih iskoraka.

Idemo nazad u Pomerol, isto tako u zonu Merlota vrlo slične razine kao u Saint-Émilionu, a treći dan planiramo na lijevu obalu rijeke Garrone u zonu Cabernet sauvignona, ali o tome ćemo u slijedećoj kolumni. Tada ćemo probati odgonetnuti zašto mnogi moji prijatelji danas govore-nikad lijevo.

25.08.2024., 16:51h
:
Stjepan Vučemilović
09. prosinac 2024 21:01