Skateboarding ili popularno skejtanje, naziv je za ekstremni sport u kojem skejter stoji na posebnoj dasci s kotačima na dvije osovine i pritom izvodi razne trikove. Sam naziv dolazi od dve engleske reči: skate, što znači “klizati” te board, što znači “daska”. Prema nekim podacima iz 2009. godine, vrijednost tržišta skejtborda tada je procijenjena na 4,8 milijardi dolara prihoda godišnje, s 11,08 milijuna aktivnih skejtera u svijetu. Godine 2016, najavljeno je da će skejtbord biti predstavljen na Ljetnim olimpijskim igrama 2020. u Tokiju, i za muške i za ženske timove.
Početci i parkovi
Zadarski skejteri se bave skejtanjem na različitim lokacijama, uključujući i najnoviji ‘skate park’, koji je prošle godine izgrađen na Novom Bokanjcu. Ipak, najdraža im je Menza, skate park blizu Gradske knjižnice, gdje su se Ante i Nino i upoznali. Ova lokacija je već otprije poznata Zadranima, pogotovo zato što su skejteri tu sami uložili svoj trud i očistili prostor od narkomanskih igala. Danas je to mjesto pristupačno svima, a Ante nam je potvrdio kako ga upravo oni održavaju te da je preko noći zaključan, upravo kako bi spriječili moguću devastaciju.
Među njima ima onih koji su se jako davno počeli baviti tim, čak prije dvadesetak godina, ali i onih mlađih. Često se skejtanjem počinju baviti individualno, pa naknadno otkriju druge, koji na isti način provode svoje slobodno vrijeme.
- Počeo sam skejtati prije 4-5 godina, ali nisam imao puno motivacije, jer sam se time bavio samostalno. Prije 2-3 godine sam otkrio Menzu, gdje sam i pronašao ekipu, uključujući i Antu. Oni su me pogurali da počnem ozbiljnije skejtati. Prvo me bilo strah, jer sam smatrao da nemam dovoljno dobre vještine, ali su me svi prihvatili, opisao je Nino svoj početak.
- Moja situacija je skoro pa identična. Počeo sam skejtati na Braču, kada sam imao 16 godina, ali sam bio jedini koji se time bavio. Skejtao sam po praznom parkiralištu. Počeo sam aktivnije skejtati nakon što sam otkrio Menzu. Od prije sam već znao da postoji, pa sam se jednog dana samo odlučio pojaviti. Igrom slučaja smo se svi skupili, pojasnio je Ante.
Osim Menze, postoji i skate park na Novom Bokanjcu. Međutim, naši skejteri nisu ograničeni samo na njih, pa se često vole družiti i na drugim lokacijama, poput Trga Pet bunara ili šetnice na Muraju. Odgovorili su nam da im park na Novom Bokanjcu nije prvi izbor, jer ne odgovara njihovom stilu skejtanja, a i da ima puno djece, zbog čega je teže izvoditi trikove. Za to ne krive park, ali smatraju da djeca trebaju nositi zaštitnu opremu.
Životne lekcije
Naravno, postoji razlog zašto toliko uživaju u ovoj aktivnosti, koji je više od same zabave. Za naše skejtere ovo nije samo fizička aktivnost, nego u njoj pronalaze brojne poruke i motivaciju. Lekcije iz skejtanja primjenjuju na vlastiti život.
- To baš moraš voljeti. Mislim da je skejtanje jedna od najtežih aktivnosti koje možeš naučiti. Jako je teško usavršiti se. Meni je za jedan trik trebalo godinu dana da ga naučim, a čak dvije da usavršim, objasnio je Nino.
- Zato mi je skejtanje dobro, možeš ga povezati sa životom. Trebaš se truditi da dostigneš cilj, a po putu ćeš puno puta pasti. Mislim da je dobro i za mentalno zdravlje. Voziš, testiraš si granice, družiš se s ekipom, bolje se osjećaš nakon fizičke aktivnosti. Uspiješ u nečemu novom, dodao je.
- Skejtanje zahtijeva puno strpljenja. Konstantno padanje je sastavni dio učenja bilo čega novog. Ne možeš nešto napraviti bez da riskiraš pad. To je tako, nadovezao se i Ante.
Skejtanje – sport ili ne?
Iako postoje različita natjecanja u skateboardu, te se danas čak može naći i na Olimpijskim igrama, naši skejteri imaju specifična mišljenja o tome što je zapravo skejtanje, i pod što ono spada. Ipak, obojica se slažu da za njih skejtanje nije sport.
- Ovo je možda klišej, ali za mene je skejtanje način izražavanja. U većini sportova postoji neki cilj koji moraš postići, treneri, pravila i treninzi. Toga u skejtu nema. Kod nas trener ne postoji. Naravno, postoje natjecanja, ali po mom mišljenju, skejtanje nikada nije bilo sport nego način izražavanja te, u biti, igra. Skejtanje je igra, a ako ga pretvoriš u sport onda gubi taj aspekt zabave, smatra Ante.
Ta sloboda im se jako sviđa. Mogu sami smišljati kombinacije trikova, a nekada se i nađu skupa kako bi ih snimili, a zatim dalje dijelili po društvenim mrežama.
- Ne postoje granice. Danas ću učiti jedan trik, a sutra drugi. Mogu raditi što god hoću. Mogu kombinirati različite trikove na milijardu načina. Ne moram pratiti neka pravila, rekao je Nino.
Budućnost scene
Pitanje je kako će skejt scena izgledati u budućnosti, i koliko mladih se dalje želi baviti tim. Ante, koji skejta već skoro deset godina, situaciju sa skejtanjem smatra malo depresivnom.
- Malo mi je čudna i depresivna činjenica da u Zadru nema više ljudi koji skejtaju. Ali opet, možda je to na razini cijelog društva. U Zagrebu je isto slaba scena, jedino je u Splitu donekle aktivna.
- Skejtanje će privući upravo one koje i treba. Dosta je teška aktivnost. Oni koji to stvarno vole nastavit će se baviti time. Tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Ja ću skejtati dok me noge služe, potvrdio je Ante.
Samo će vrijeme pokazati kako će se dalje razvijati ova scena, ali iz ovoga možemo zaključiti da ćemo Antu i Nina, ali i druge, još dugo moći vidjeti kako skejtaju po različitim zadarskim lokacijama.