Početkom 16. st. u Zadru, Mletačka Republika kreće s obnovom i gradnjom gradskih zidina i utvrda. Kopaju se novi i šire stari obrambeni kanali oko grada, u svrhu jačanja obrane grada, zaštite stanovništva i sigurnije plovidbe morem. Zadar tako stječe glas najmoćnije utvrde u cijeloj Mletačkoj Dalmaciji i Albaniji, a danas su njegove zidine upisane na UNESCO listu svjetske baštine. Vojni stručnjaci, povjesničari i putopisci tog vremena grad Zadar smatraju neosvojivom tvrđavom. Izgradnja bedema,bastiona,utvrda i novih sustava obrane trajno mijenjaju izgled grada.
Zbog Varoši Svetog Martina, nastali su Stanovi
Za potrebe izgradnje moćnih zidina i utvrda srušeno je puno kuća pa i neke crkve, čak i čitavo zadarsko predgrađe - Varoš Sv. Martina, sadašnji park Vladimira Nazora. Razlog rušenja starog zadarskog predgrađa, varoša Svetog Martina bila je gradnja tvrđave nazvane Il Forte u 16. st. Građena je po projektu i za uprave vojnog zapovjednika i inženjera Sforze Pallavicina koji stiže u Zadar 1566.god.. Prigradsko naselje Varoš u kojemu je prema popisu iz 1527. godine živjelo 1148 ljudi, bilo je prije rušenja zaštićeno dosta slabijim zidinama unutar kojih su se, među kućama Varošana, nalazile i 4 crkve, s glavnom crkvom Sv. Martina, po kojoj je Varoš nosila i ime. Ti obrambeni zidovi se ruše i sve unutar njih. Po preseljenju Varošana unutar gradskih zidina u južni dio grada zvan Babe, danas nam poznat kao zadarska Varoš, počinje intezivna gradnja utvrde Forte na novonastalom praznom zemljištu. Gradnja nove tvrđave trajala je 48 godina. Interesantno je reći da su se preseljeni Varošani teško prilagođavali načinu i režimu života unutar gradskih zidina. Naviknuti na slobodu kretanja, držanje "blaga" i obrađivanje svojih polja oko grada, do kojih im je sad trebalo i par sati hoda, mnogi grade manje nastambe izvan zidina Zadra. Podižu ih blizu svoje zemlje kako bi, bez obzira na razne opasnosti izvan sigurnosti gradskih bedema, mogli ostati cjelodnevno i raditi na zemlji što je moguće duže. Nenaučeni na stroga vojna pravila života unutar grada- vojne utvrde što je Zadar i bio, teško im je padala odredba po kojoj su se gradska vrata zatvarala u večernje sate i više nije bilo mogućnosti ulaska ni izlaska iz grada do jutarnjih sati. Stoga dosta varoških obitelji donosi odluku i ostaje živjeti u tim svojim nastambama, takozvanim stanovima. Tako polako nastaje novo, van gradsko naselje danas svima nam poznat dio grada pod imenom Stanovi.
Povijesne promjene vlasti u Zadru
Sama utvrda Forte odvojena je od kopna i bedema grada sa dva morska kanala, a njene sjeverne zidine oplahuje more uvale Jazine, dok se južne naslanjaju na uski kopneni prilazni put gradu zvan Stradone, sadašnje ulice kralja Dmitra Zvonimira. Svi ti novi bedemi, bastioni, tvrđave, po mišljenju Venecije još nisu bili dovoljno jamstvo za sigurnost grada. U doba petog Mletačko – Osmanlijskog, tako zvanog Kandijskog rata (1645. – 1669.), ispred utvrde Forte podignuta je peterokutna utvrda Mezzaluna (Polumjesec) s plitkim jarkom što se spuštao prema Ravnicama, a između Mezzalune (zvana i Revelin) i utvrde Forte prokopan kanal u koji je pušteno more. Jugozapadni rog utvrde Forte produžen je 1674. preko dijela mosta do Kopnenih vrata, kako bi se izgradila još jedna gradska vrata s carinskom kućom tzv. Porta di mezzo (Srednja vrata). Na utvrdi Forte mletačke su vlasti izgradile vojarne, barutane i poveću vodenu cisternu s bunarskom krunom s uklesanim lavom, simbolom Venecijanske republike. Oko bunara izgrađen je popločani plato za skupljanje kišnice, sve za potrebe vojne posade utvrde. Padom Venecije 1797., Zadar je 8 godina bio pod austrijskom vlasti, pa 8 godina pod Napoleonovom, a od 1813. do 1918, godine. slijedi povratak Austrijske monarhije pod kojom se Zadar polako, kao glavni grad Dalmacije pretvara u moderan europski grad. Od 1918. do 1943., pod talijanskom fašističkom upravom, Zadar stagnira u svom razvoju, zabranjuje se upotreba hrvatskog jezika i svega što je hrvatsko.
Zadrani protiv nove vojarne, ona ipak izgrađena
1868. tadašnje austrijske vlasti proglašavaju Zadar otvorenim gradom, pa gubi status vojne utvrde. Na samoj tvrđavi Forte, 1890. podiže se i uređuje novi perivoj, zaslugom austrijskog namjesnika za Dalmaciju Dragutina Blažekovića. Tako mu je u parku podignut spomenik, a sam perivoj je nazvan Park Blažeković. O podizanju parka kazuje i postavljena ploča s tekstom na njemačkom jeziku koja u prevodu glasi "Ovaj park podigle su carske i kraljevske trupe pod djelotvornim nadzorom carsko-kraljevske šumarske inspekcije,1888.-1890 ". Unutar parka uređene su staze, postavljene klupe, a stanovništvo se moglo koristiti i vodom iz vojne cisterne koja se još uvijek nalazi u parku. Tadašnje stanovništvo Zadra park zove i zelenim otokom zbog okruženosti zidinama i odvojenosti od samog grada. Kako je perivoj tih godina još uvijek bio pod upravom vojske, 1898. na mjestu stare, izgrađena je nova vojarna (sad zgrada gimnazije), znatno veća od srušene. Građani su uzalud negodovali zbog gradnje nove vojarne. Ipak, vojarna je zidom bila odvojena od samog perivoja, a kroz bastion je probijen novi prilaz k njoj. Pretpostavlja se da je tom prilikom Park Blažeković obnovljen i preuređen. Naporavljen je ribnjak s vodoskokom i djelomično izmijenjen raspored staza. Za vrijeme Italije, parku se mijenja ime u Parco Regina Elena (Park Kraljice Jelene). Po završetku II Svjetskog rata, park ponovo dobija ime po prvom predsjedniku hrvatske vlade, hrvatskom piscu Vladimiru Nazoru, čije ime nosi i dan danas.
Sedmoglavi zmaj s kandžama orla i krilima šišmiša
Zanimljiva je priča i o jednom grbu. Uz istočni ulaz u utvrdu - park Vladimira Nazora, nalazi se u podnožju bedema uklesan lik sedmoglavog zmaja s kandžama orla i krilima šišmiša, pod kojim je natpis Ut Cumque (na bilo koji način ili pod svaku cijenu). Za grb se dugo pretpostavljalo da je simbol sedam pobuna zadrana protiv Mletačke vlasti. Akademik prof. Ivo Petricioli, nakon proučavanja raznih spisa i dokumenata, 1964. zaključuje da je sedmoglavi zmaj zapravo grb mletačkoga zapovjednika i graditelja Sforze Pallavicina koji je utvrdu projektirao. Očito da se signore Pallavicino svog gesla "Pod svaku cijenu" držao doslovno, uklonivši s karte Zadra Varoš Sv.Martina. Danas utvrdom, bolje rečeno parkom, najčešće sportski rekreativci trčkaraju njegovim stazama, kao i mladost Zadra, srednjoškolci koji sjede na njegovim klupama.
