Radoslav Bobanović - Rade javna je ličnost desetljećima, od ratnog puta i kninskog kazamata za Domovinskog rata, načelništva Općine Polača u prognostvu, do povratka i obnove i trasiranja novog života ove jedinstvene sredine, gdje se više ljudi vratilo nego je dospjelo u progonstvo. Potom na političkim i državnim službama i vođenja financijske policije, pa sve do stvaranja Poljoprivredne zadruge Maslina i vino u partnerstvu sa Željkom Uzelcem. Njegovi su pothvati praćeni pa je naizgled teško kazati nešto novo i nepoznato o njemu. No, Bobanović kao i u svim drugim prilikama ima i tu adute iz rukava.
Akademski krug po bivšoj državi
- 1972. tri sam dana bio u benkovačkoj gimnaziji, pa tri u zadarskoj Tehničkoj, ali po mene dolaze brat i bratić Ratko iz Pule (Medulina) a brat koji je završio strojarstvo kaže da je jedan strojar za familiju dosta, i odem s 14 i pol godina u Pulu gdje završavam ugostiteljsku školu. Ekonomiju upisujem u Puli na Fakultetu ekonomije i turizma Dr. Mijo Mirković pa sam zbog cure nastavio u Novom Sadu, a onda kad smo se rastali završio kod prijatelja u Nišu, a odatle se vratio nastaviti u Rijeku gdje sam diplomirao. Potom u Ljubljani na magsiterij, a doktorat sam u u trokutu Ljubljana, Rijeka i Banja Luka završio s temom Ruralni razvoj socijalni čimbenik održivosti Hrvatske...
Kuglao i protiv svjetskog prvaka Dragaša
- Bio sam jedan od jačih biciklista Bicklističkog kluba Arena Pula. Jednom sam krenuo od Medulina i stigao do Boraje s planom da stignem do Dubrovnika, ali me tu satrala grmljavina da me skoro i grom opalio pa sam morao odustati. Ipak prvi mi je sport kuglanje jer sam bio iz tadašnje Hrvatske nominiran među 10 za reprezentaciju pa kuglao sam i protiv Nikole Dragaša, Biserke Peran... Bio sam tri puta pobjednik Kvarnera ali me uhvatio rat baš kad stižu najbolje godine za kuglaše pa u reprezentaciju nisam nikad upao. A bio sam jako dobar golman u malom nogometu, a u boćanju također jak.
Šegrtovanje Darka Lorencina i barmensko nadmetanje s Kviskom
Studurajući radi navečer kao barmen u Medulinu u i sad jakom restoranu Unida pa mu je tada mladi, kasnije ministar turizma, Darko Lorencin bio - šegrt.
- Bili smo susjedi, a on bi rado dolazio do mene a ja mu davao zadatke, kad bi dolazio ispomagati, donijeti štogod, oprati, očistiti peperlare,.. ali već je tad govorio njemački, taljijanski i engleski.
Najbolje je s ugostiteljstvom prolazio organizirajući svadbe gdje bi njih 15-tak iz klape zaradli za noć koliko je koštala soba za mjesec.
-Bio sam jak barmen, pa s Kviskom (Dubravko Milin Kvisko op.a.) sam se nadmetao u Opatiji, on je bio ukupni šampion obveznog programa, a ja nagrađen u slobodnom.
Slutnje rata i ratni put
-Rat me zatiče u Rijeci kao saveznog isnpektora koji je tada kontrolirao potrošnju sredstava za nerazvijene, koje smo tada imali slično ovom što danas imamo u EU. Sredstva su se skupljala u Beogradu i odatle davala poduzećima ili regijama. Kao što sada EU kontrolira tu potrošnju ja sam tada bio zadužen kontolirati namjenski utrošak tih sredstava, a dopala me Željezara Smederevo, Feronikal u Glogovu i kombinat Trepča. Tada smo ustanovili nenamjenska korištenja i tada je Latin i tadašnja hrvatska vlada (Ivo Latin tada predsjednik Izvršnog vijeća SR Hrvatske op.a.) odlučio da se sredstva više ne uplaćuju na račun u Beogradu 60801 već u Hrvatsku na 30805. Tada su već bili izraženi animoziteti i agresivno ponašanje Srbije iz čega se dalo naslutiti što može slijediti. Kad je ovdje sve počelo već u 4. mjesecu 1990. prijavio sam se u neke oblike pripreme za događanja koja će uslijediti, a od travnja 1991. sam preselio iz Rijeke i uključio u gardu uz spoznaju svih institucija i predsjednika Franje Tuđmana. Potom je kalvarija zarobljeništva i kninski kazamat. No, već u 12. mjesecu 1991. sam nakon liječenja od zlostavljanja u zatvoru bio ovdje. Kod formiranja općine Polača u progonstvu preuzima ulogu načelnika uz obećanje mještanima da će se vratiti na bijelom konju.
- U zoru 5. kolovoza na riđanu Pramu, a ne bilom konju, ušao sam u Polaču.
Konji kao vječna ljubav
Vječna su mu ljubav konji, a stariji pamte podizanje hipodroma u Polači i silnih konjskih utrka na tom terenu nakon rata. Konje su u familiji uvijek imali, nekad i šest, a kaže, svaka ih je vojska uzimala.
I sad su na PZ MasVin imanju Lisa i Lena, dok je Mrgud, indijanski poni, kod kuće, a nerijetko goste dočeka jašući. Potkuje ih i sam kad mora a tvrdi da se kod mnoštva starih tradicijskih zanata trebamo ugledati na Italiju koja ih potiče, a time i zadržavanje života u ruralnom prostoru.
- Opći puk je od gradnje hipodroma i najave utrka govorkao - znaš malo je prošvikao kroz rat i kninski zatvor pa da će ovdje dolaziti turisti, a u sikavce gura trke s konjima. Pa kad bi 50-100 ljudi s konjima došlo na trke i tražilo smještaj i hranu malo su se predomišljali. Na sreću bilo je ljudi koji su sve to prepoznavali pa i dijelili ideje sa mnom. Jednom me pokojni naš gospodarstvenik Božo Jusp sretne i kaže kako je kao mali pao s konja, ali nije poginuo, a ja mu kažem da padnem svaki dan ali sam živ, pa upita hoće li biti arabera, a ja odgovorim i englezeri, pa arapska trka, pa konjske zaprege, a on će na to - Mali piši jednu utrku na mene. Dakle bilo je ljudi koji su prepoznavali ta nastojanja kao i recimo Ilirija već s prethodnim vodstvom, a posebno s Goranom Ražnjevićem,..
No, na žalost jedan dio političkih “nadrimoćnika” koji su mislili da svijet počinje s njima i s nima prestaje zagorčaju mi tada život pa i potkopavaju neke projekte...
Od “kvasine i muve” do vinskog vrha svijeta
U početku na njegove poteze i vizije - hipodrom, vina i vinski turizam, odnosno ukupni turizam u sprezi s agrarom gledalo s nevjericom:
- Jedini me odmah u svemu poznao i podržao Ivo Eškinja legendarni direktor Turističke zajednice Biograda pa novinari Hrvatskog radija pa Nedjeljko Jusup i ti i drugi iz novinskog svijeta. I doktor Medin odnosno Gojko Kasap, Zdravko Bašić Ivan Miočić Stošić koji su znali više od mene. Iz PK Zadra također su to prepoznali. Nisu imali tu moju motoriku, javni nastup, energiju za podići masu ali sinergijski smo se nadograđivali.
Kad smo kod vina:
- Naša obitelj u 60-tim imala je 100.000 panja vinograda, i silne zemlje, mislim na djeda i četiri brata, od čega moj otac oko 20.000 panja. Otac je na žalost prerano preminuo 1964., a dok sam ja krenuo na školovanje pali smo na 3.000 panja, a znao bih pobjeći iz škole pomoći majci pobrati i mastiti i vraćao se.
Obožavao sam uvijek druženje i kapljicu, a život je bio ležerniji, manje stresan i bez tolike jurnajve za novac pa se obilazilo vinarije, posebno u Istri koja je kao i sad bila u tom dobro ispred nas.
I kad smo ovdje doveli Martinje po prvi puta, a onda sa Željkom Baradićem i Vinkovo, pa onda nas 20-tak obilazilo Kotare i crtalo vinske ceste i slagalo atrakcije na tom putu nekima smo djelovali kao luđaci jer što reći o vinima tada - kvasina i muva. Sad se ne sramimo nikoga na svijetu. Konačno sada je ovdje 300-tinjak kuća i imanja za turizam s bazenima.
Što su “Tri gracije Dalmacije”
- Poslovi nadzora i kontrole su mi već dosadili, od inspektorata prije rata do ovdašnje financijske policije, a i “politički nadrimoćnici” što mi zagorčavaju život. Pa sam razmišljao da li krenuti u kompaniju za reviziju ili knjigovostvo, u nastavku struke. I na kraju sam se priklonio svojoj ljubavi i sa Željkom Uzelcem krećemo u - Tri gracije Dalmacije. Loza, smokva i maslina. To je završena priča s mojim lutanjem, i tu sam sad...
