U prigodi obilježavanja Čuda Svetog Križa, svečanosti koja se u Pagu održava 23. srpnja, tema je događaj na temelju kojeg je u Pagu nastao običaj štovanja Svetog Križa, kao jedne od najvažnijih relikvija u Pagu. Priča o Svetom Križu počela je 23. srpnja 1413. godine, događajem koji je odmah nazvan čudom i kao čudo je odmah i prihvaćen.
Prema zapisima povjesničara Marka Laura Ruića, objavljenima u njegovom radu “Delle riflessioni storiche” iz 1781. godine, navodima iz Konstitucija Paškog Kaptola, predaja i jedne pučke pjesme napisane u desetercu i objavljene 1934. godine, može se rekonstruirati događaj koji je postao temelj štovanja Svetog Križa i s tim povezanih običaja. Što, se, dakle, dogodilo toga dana?
Što se dogodilo u Pagu, 23. srpnja 1413. godine?
U Pagu je ljetni dan 23. srpnja 1413. godine počeo uobičajeno, ni po čemu drugačije od bilo kojeg drugog ljetnog dana. Jutro je bilo osunčano, nebo vedro, a ljudi su, kao i svakog ljetnog dana, obavljali uobičajene poslove. Malo poslije podneva, nebo se naoblačilo i počela je padati kiša. Mlada pastirica je, oko podneva, krenula prema crkvi Svetog Ante kako bi se pomolila pred oltarom na kojem je bilo Raspelo s kipom razapetog Isusa. Kiša je počela padati kada je bila blizu crkve i zbog toga je požurila, ušla u crkvu, kleknula pred oltar i molila se. Dok se molila, dogodio se nešto neobično. Vidjela je kako na Križu, iz rane na boku kipa razapetog Isusa, teče krv. Istovremeno je kroz prozor vidjela jaku svjetlost koja je dolazila s visina, s neba, i prestrašila se. Ipak, i u strahu je ostala pribrana, uzela je drvenu pliticu i u njoj je sakupljala krv koja se cijedila iz rane na kipu razapetog Isusa. Uznemirena zbog neobičnog događaja, ali i oduševljena Čudom i Božjom objavom, izašla je iz crkve i o svemu obavijestila narod, časne sestre i gradske svećenike. Paškinje i Pažani, mladi i stari, usprkos kiši koja je ustrajno padala, došli su do crkve koja je bila premala za sve, tako da su mnogi ostali vani. Narod se, svjedočeći Čudu, molio pred Raspelom, pred kipom razapetog Isusa iz kojeg je potekla krv, zahvaljujući na milosti koja im je dana, smatrajući to Božjom objavom. Narod je htio da im se pridruže i gradski svećenici, ali oni nisu željeli u tome sudjelovati, jer su sve smatrali izmišljotinom. Takav postupak svećenika sve je razljutio, ali i bez svećenika, narod je cijelu noć ostao u crkvi i oko crkve, moleći se.
Voda iz tla
Rano ujutro 24. srpnja, nebo su prekrili tamni oblaci, tako tamni da je dan postao mračan kao noć. Sijevale su munje i odjekivala grmljavina, padala obilna i strašna kiša kakvu nitko prije nije doživio. Zapuhao je i jak vjetar, lomeći grane stabala. Na mnogim mjestima iz tla je izbila voda. Voda je, poput vodoskoka, izbila i u crkvi Svetog Tome u Košljunu, staroj paškoj luci. Svećenici su, kao i sav narod, svjedočili strašnom nevremenu, grmljavini, sijevanju, obilatoj kiši i jakom vjetru, čuli su što se dogodilo u crkvi Svetog Tome i o vodi koja je na mnogim mjestima izbila iz tla. I onda su, usred nevrijemena, poput strašnog upozorenja ili objave, zazvonila velika zvona na crkvenom zvoniku. Svećenici su znali da nije vrijeme za zvonjavu, jer nije bilo vrijeme za najavu mise, a podne je odavno prošlo. Znali su i da zvonar nije u zvoniku. Čudeći se noći usred dana, osluškujući grmljavinu, fijuk jakog vjetra, udaranje kišnih klapi o prozore i, u svemu tome, upornu zvonjavu, shvatili su da se događa nešto neobično, nesvakidašnje, drugačije od bilo čega što su do tada doživjeli. Shvatili su da je to znak Čuda, pošli u crkvu Svetog Ante i počeli predvoditi molitvu. Cijele noći trajalo je strašno nevrijeme, a u crkvi Svetog Ante, pred Svetim Križem i pliticom s Krvi Gospodnjom molilo se cijelu noć sav paški puk, zajedno sa svećenicima, ujedinjen u slavljenju velikog Čuda, slavljenju Svetog Križa. Ujutro, 26. srpnja, nestali su strašni, tamni oblaci, vjetar je prestao puhati, grmljavina je utihnula, munje su prestale sijevati, voda više nije izlazila iz tla. Nebo se razvedrilo i počeo je lijep ljetni dan. Nakon dva dana, Pagom se razvukla spokojna tišina, kao da se ništa prije toga nije događalo, a samo su poneka srušena stabla, lokve i nabujali potoci svjedočili o strašnom nevrijemenu. Od toga dana, Paškinje i Pažani su svakodnevno dolazili na molitvu pred Svetim Križem i Pliticom, klečali i molili se u tišini. Nesretnom prigodom, koja nikada nije razjašnjena, netko je ukrao Pliticu s Krvi Gospodnjom. Narod je bio silno ogorčen zbog te krađe i zbog toga što se ni kradljivca ni Pliticu nije uspjelo pronaći, ali na sreću, Sveti Križ je ostao u crkvi, nedirnut na svojem oltaru.
Što kažu povijesni izvori?
U Konstitucijama Paškog Kaptola se navodi: “Isus Marija, 1413. godine, dana 23. srpnja. Ovo čudo zbilo se u crkvi Svetog Ante u Pagu: čudo veliko jednog Križa učinjena u rezbariji: curila je Krv iz Rane s Boka obilata, kao da je to bio živi Čovjek ranjen, a poslije, sutradan, pojavila se Velika kiša što bijaše čudo buduć pištala tekuća voda na nekim mjestima gdje no prije nije bilo, to jest iza oltara u crkvi Svetog Tome u Košljunu tekuća ka riječina”.
U predajama se, na primjer, navodi da se Čudo Svetog Križa dogodilo “u ljetno doba, mjeseca srpnja”, te da je iz rane na kipu Isusa razapetog na Križu potekla krv. U pučkoj pjesmi se navodi:
Godina je eto tisuć prošla,
Četiri stota trinajsta nadošla,
Dvadeset tri srpnja je mjeseca
Kad no Pag ti snađe rijetka sreća,
I čudo se Svete Krvi zbilo,
S desnog boka silno se prolilo…
Strašno nevrijeme
U predajama se navodi kako je, u vrijeme kada se dogodilo Čudo Svetog Križa, u Pagu “strašno navrijeme bilo, takvo da se sav narod silno od toga prestrašio.”
Štovanje Svetog Križa odavno je u Pagu postalo tradicija, dio vjerskih običaja, ali i značajan i važan dio naslijeđene baštine. Kao i tijekom prijašnjih stoljeća, i danas, u 21. stoljeću, vjernici odaju počast relikviji koju su čuvali i sačuvali njihovi preci, čuvaju običaje koji su povezani sa štovanjem Svetog Križa, a naslijeđenu baštinu prenose dalje, svojim potomcima. Više od šest stoljeća molitvi, šest stoljeća štovanja Svetog Križa, nakupljeno je u tim običajima, u molitvi, tihoj molitvi bez izgovorene riječi, koja je jedno od obilježja običaja povezanih sa štovanjem Svetog Križa. Pred Svetim Križem vjernici i danas, kao i prije šest stoljeća, iskazuju i dokazuju svoju vjeru, diveći se Svetom Križu i slaveći ga. Tako se održava i nastavlja put kroz vrijeme Čuda Svetog Križa, put koji je započeo jednom davno, u gradu koji više ne postoji, koje se dogodilo u crkvi od koje su ostali samo temelji, pred mladom pastiricom koja se samo željela pomoliti, a postala je svjedokinja Čuda koje se i danas proživljava u svetkovinama, Svetim Misama, procesijama, u molitvi. Štovanje Svetog Križa dio je naslijeđene baštine grada Paga, vrijednost prije svega vjerska, ali ipak i svjetovna, jer su običaji slavljenja Svetog Križa postali dio općeg korpusa običaja grada Paga.
JOSIP PORTADA/RADIO PAG
