Nakon brojnih sukoba s uskocima, Pažani su pokušali problem riješiti diplomacijom. S vođama uskoka pregovarali su o uspostavljanju mira. Nakon dugotrajnih pregovora činilo se da je postignut dogovor koji je odgovarao i jednoj i drugoj strani. Prema postignutom dogovoru uskoci su se obvezali da će 10. siječnja 1615. godine napustiti tvrđavu u Karlobagu i prepustiti je gradu Pagu. Pažanima je utvrda u Karlobagu trebala jer se s nje mogla kontrolirati plovidba do mjesta Cesarica, gdje su Pažani imali tržnicu koja se nazivala Paški porat, a s kule se mogla kontrolirati i plovidba Paškim vratima i Velebitskim kanalom.
S paške rive je 10. siječnja 1615. godine galijom u Karlobag otplovila Paška satnija pod vodstvom paškog kneza Ante Zorzija. S njima su bili i brojni otočani iz drugih mjesta. Međutim, uskoci su Pažanima lagali i nisu se namjeravali držati postignutog dogovora. Pažani nisu slutili da će, po dolasku u Karlobag, ući u zamku. Po pristanku galije u luku u Karlobagu, Paška satnija, na čelu s knezom Antom Zorzijem, uz pratnju brojnih otočana, krenula je prema tvrđavi koja se nalazila na južnom dijelu Karlobaga.
Povjesničar Marko Lauro Ruić navodi da su uskoci, pod vodstvom svojeg poglavice Petra Daničića, napali Pažane pred tvrđavom, iz zasjede. Uskoci su napad na Pažane izveli na zavojitom dijelu puta od obale do tvrđave, na uskom prostoru na kojem se Paška satnija nije mogla postaviti u učinkovit obrambeni položaj. Paška satnija se pokušala oduprijeti napadu uskoka i pokušala se izvući iz nepovoljnog položaja u kojem se nalazila. Uz Pašku satniju, uskoci su napali i nenaoružane otočane. U tom okrutnom napadu uskoka ubijena su dvadeset četiri paška mladića, ubijen je paški knez Ante Zorzi i gotovo stotinu otočana. Krv Pažana razlijevala se kod tvrđave u Karlobagu, a uskoci su slavili.
Kada je vijest o tragičnoj pogibiji mladih Pažana iz Paške satnije, mnogih otočana i kneza došla do Paga, u Pagu je zavladala velika tuga. Uskoro je tugu zamijenio bijes i Pažani su se odlučili osvetiti uskocima. Međutim, zaključeno je da bi osvetnički pohod mogao odnijeti još mladih života, a u takav rizik se nije smjelo upuštati. Zločinački napad uskoka na Pažane u Karlobagu za Pag je bio tragičan, ali pobjeda uskoka zapravo je, kako se kasnije pokazalo, označila početak njihovog kraja.
Naime, uskoke je organizirala, naoružavala i financijski podupirala Austrija. Međutim, Ferdinand, austrijski nadvojvoda, koji je kasnije postao rimsko-njemački car i ugarsko-hrvatski i češki kralj, u to vrijeme uskoke je počeo doživljavati kao problem. Uskoci su sve češće djelovali samovoljno, odlazili su u pljačkaške pohode po otocima, a dolazili su čak i do zaleđa Zadra. Krali su stoku, a ubijali su svakog tko bi im se pokušao suprotstaviti. O okrutnosti uskoka širio se glas po cijelom podvelebitskom primorju i zaleđu Zadra. To je pogoršavalo politički i vojni položaj Austrije, jer se za zlodjela koja su počinili uskoci krivilo Austriju. U to vrijeme Austrija je bila financijski iscrpljena od stalnih borbi tako da se trudila na svojim granicama uvesti red. Uz to, Austrija je bila sklona s Republikom Venecijom sklopiti mirovni sporazum.
Nakon napada uskoka na Pažane u Karlobagu, grad Pag se obratio Senatu Republike Venecije, objasnivši sve što se dogodilo. Odgovarajući na molbu grada Paga, Senat Republike Venecije je donio odluku o slanju pomoći Pagu. Marko Lauro Ruić navodi da je tada u Veneciji formirana flota od 25 ratnih galija i 35 brzih ratnih brodova, dobro naoružanih. Za zapovjednika flote postavljen je Ivan Jakov Zane, providur za Dalmaciju. Flota je stigla u Velebitski kanal 1617. godine. Vojska Republike Venecije najprije se iskrcala u Karlobagu i sukobila se s uskocima. Borba nije dugo trajala. Venecijanska vojska je zarobila gotovo sve uskoke, a tvrđava je srušena.
Međutim, u Karlobagu je bio samo manji dio uskoka, jer je većina bila na moru, u brodovima na zapadnoj strani otoka Paga. Postojala je opasnost od bijega uskoka i zbog toga je dio venecijanskih galija i brzih ratnih brodova isplovio prema Ljubačkom tjesnacu, a drugi dio galija i brzih ratnih brodova došao je do tjesnaca kod Raba. Kada su vidjeli venecijanske ratne brodove, uskoci su pokušali pobjeći, ali u tome nisu uspjeli. Došlo je do bitke u kojoj su uskoci bili poraženi. Mnogi od njih su bili zarobljeni. Među zarobljenim uskocima bio je i poglavica uskoka Petar Daničić, koji je zapovijedao napadom uskoka na Pažane. Daničić je, kao vođa napada na Pažane, zbog strašnog zločina koji je počinjen, osuđen na smrt i smaknut je na galiji. Bio je to najteži poraz uskoka u cijeloj povijesti njihovog postojanja. Ujedno, to je bio i njihov kraj.
Naime, između Republike Venecije i Austrije, odnosno Habsburške Monarhije, 1617. godine potpisan je sporazum koji se naziva Madridski mir. Na temelju tog sporazuma Austrija je 1618. godine zaplijenila uskočke brodove koji su odvezeni u Rijeku i tamo su spaljeni. Veći dio uskoka Austrija je premjestila iz Senja 50 kilometara dalje na kopno, a manji dio bio je premješten na službu u garnizone Brinje, Otočac, Pazin i Učka. Mali broj uskoka nije se želio odreći pljački, razbojništva i napada na brodove i njih je Austrija osudila, a za njihovo privođenje ili eliminiranje raspisala je nagrade.
Bio je to konačan kraj uskoka, kraj njihovih pljački i ubijanja na otoku Pagu i velebitskom području. Bio je to i kraj njihovih pljački brodova u Velebitskom kanalu. Marko Lauro Ruić je zapisao da je poslije 1617. godine za dugo vrijeme u Pagu nastao mir. Poslije uništenja uskoka Paški porat u Cesarici je obnovljen i trgovina se nastavila. Tragično razdoblje od 70 godina uskočkih napada na otok Pag, postalo je prošlost. (Josip Portada/Radio Pag)
