Zadarska županija raspolaže s najvećim poljoprivrednim površinama u Dalmaciji. Nažalost velika ih većina nije obrađena. Razlozi su različiti - od sustavnog iseljavanja stanovništva iz sela, rascjepkanosti čestica zemlje prilikom nasljeđivanja, moguće individualne procjene ekonomske neisplativosti, odabirom nekog drugog zanimanja.
Starije generacije se sjećaju da su nekad na zadarskim tržnicama prevladavali isključivo štandovi s domaćim proizvodima, primjerice, nadaleko poznatim zadarskim breskvama, lubenicama i drugim vrstama voća i povrća, tek ponešto je bilo prekupaca s najčešće uvezenom robom egzotičnih vrsta.
Danas je situacija potpuno obrnuta, štandovi su preplavljeni prekupcima i ponekim proizvođačima s OPG-ova koji proizvode na svojim poljima, a koji su postali vidljivi u malom broju tek u vrijeme pandemije, kada je nastao kaos u dostavi različitih proizvoda iz uvoza, pa su se kratki lanci dobave našli u fokusu.
Čarobna riječ “domaće”
Država suočena s problemom nedovoljne samodostatnosti u gotovo svim poljoprivrednim kulturama, godinama daje razne poticaje kako bi riješila u potpunosti ili barem djelomično problem proizvodnje hrane, s obzirom na sve raspoložive resurse koje imamo. Pojedini poljoprivrednici i stočari su iskoristili ta sredstva da moderniziraju proizvodnju, povećaju kapacitete, ulože u marketing i razvoj kako bi bili produktivniji. Ali, također su neki pojedinci iskorištavali izdašna sredstva za poticaje u poljoprivredi i stočarstvu, zloupotrebljavajući sustav i trpali novac u džep, uskraćujući priliku nekome tko se pošteno bavi tom djelatnošću.
Unatoč konfuznom stanju i nedovoljnoj iskorištenosti poljoprivrednih zemljišta imamo poznate proizvođače maslinovog ulja, vina, sira i drugih proizvoda koji imaju etikete izvornosti i njihovo ime i prezime u okviru OPG-a ili firme je jasno istaknut. Međutim, suočeni smo s nizom proizvođača koji prezentiraju svoje proizvode na tržnicama kao “domaće”, netom ubrane iz vrta ili polja. Ta čarobna riječ “domaće” je marketinški vrlo asocijativna i priziva u sjećanje boje, okuse i mirise voća i povrća naših baka i djedova te lako upadamo u klopku prevare.
Moramo se upitati kakve namirnice konzumiramo, odnosno na koji su način uzgajane životinje i biljke koje su nam u prehrani, čime su tretirane (pesticidi, fungicidi) i kakvi nam prehrambeni proizvodi dolaze na stol, pogotovo u današnje vrijeme svakodnevnih prevara vezanih za hranu. Često ćemo čuti komentare ljudi kako nisu baš sigurni što kupuju, ali unatoč puno većim cijenama, ipak će dati prednost domaćim proizvodima, ako ih mogu sebi priuštiti, jer smatraju da su zdraviji nego proizvodi u tržišnim centrima s nižim cijenama, ali i upitne kvalitete. Naime, navikli smo već da u hrvatskim trgovinama dominira voće i povrće iz uvoza jer našeg nažalost nemamo dovoljno.
Što rade udruge potrošača i inspekcije?
Ako pogledamo police pojedinih trgovačkih lanaca, one nam pokazuje da trgovci koji posluju u Hrvatskoj, očito, na svjetskom tržištu, kupuju najgoru kvalitetu voća i povrća, koja se potom nudi po sve višim cijenama, zbog čega voće i povrće prosječnom potrošaču postaje nedostupnije.
Da su cijene voća i povrća previsoke potvrđuju i statistički podaci, ali ta nekvalitetna ponuda otvara pitanje možemo li kao potrošači učiniti nešto. Logično se postavlja i pitanje što rade naše inspekcije ili Udruge potrošača i što poduzimaju da nas zaštite od tih nepoštenih praksi. Slijedom toga poslali smo upit Hrvatskoj udruzi za zaštitu potrošača i pitali ih u kojoj mjeri inspekcije i na koji način provode ispitivanje kvalitete proizvoda poput voća, povrća iz uvoza, ali i domaće proizvodnje, na koje se sve više potrošača žali i smatra ih lošom kvalitetom, te što se poduzima da se takva praksa suzbije i zaštiti potrošač. Odgovor je poražavajući.
- Nažalost mi nemamo podatke koje tražite, ali za nas potrošače uvijek je premalo inspekcijskih nadzora. Nekada su ti nadzori bili na granici prije ulaska u zemlju, a sada se uvozi samo da kapitalisti imaju profit, ali nažalost mi potrošači nemamo prevelik izbor.
Poduzetni ili pohlepni trgovci?
Jesu li naši trgovci poduzetni ili jednostavno pohlepni za profitom, pa kupuju voće i povrće loše kvalitete, a prodaju po puno većim cijenama? Nažalost, godinama smo se navikli da nas “deru” s cijenama i nude “kvalitetu” sa svjetskih rasprodaja i koliko god se bunili i raspravljali o tome, nedostaje istinske građanske hrabrosti da se u većoj mjeri pobunimo i aktiviramo. O sve lošijoj kvaliteti hrane kod nas se uopće ne raspravlja ni u političkim, ali ni u stručnim krugovima. Često se pronalaze opravdanja da je tako svuda, a ne samo kod nas. Iako nezadovoljstvo potrošača raste zbog nepoštene trgovačke prakse, inspekcije koje kontroliraju zdravstvenu ispravnost, mogle bi poduzeti nešto i po pitanju kvalitete onoga što nam trgovci nude, bez obzira jesu li domaći, strani trgovački lanci ili tržnice. Jer, trgovački je odnos prema potrošačima iz godine u godinu sve bahatiji i bez imalo poštovanja za potrošače.
