Možda je deplasirano u ovo vrijeme kad svijet vrije, kad se dijeli, sukobljava i ratuje dovodeći se na rub svjetskog rata i apokalipse, pisati o hrvatskim velikanima koje nepravedno zapostavljamo i guramo u zaborav.
Devastirani perivoj i...
S druge strane, možda je ovo najbolji trenutak podsjetiti se na plemenite ljude koji su ili potekli iz ovog grada ili živjeli u njemu kako bismo svi imali više ponosa, digniteta i ljubavi za “kameni brod” na kojem živimo. To se naročito odnosi na naše gradonačelnike, (s izuzetkom jednoga) i njihove upravljačke strukture koje sami biraju.
Naime, iako sam davno digao ruke i prestao kritizirati gradsku i županijsku vlast, jer tko mi daje pravo suditi bilo koga, nadajući se da će ipak nešto dobroga učiniti i pogurati razvoj našega grada i županije, ova zadnja blamaža gradske vlasti što se dogodila u Velikoj Jabuci totalno me razuvjerila i uništila svaku nadu.
No, jesmo li sami krivi što odgajamo naraštaje bez korijena, bez čvrstih temelja i stožera uz koji se mogu vezati i tradicijom i kulturom i poviješću čime je ovaj naš Zadar prebogat? I u doba kad je naš grad bio okupiran i porobljavan od mnogih tuđina, hrvatstvo i domoljublje je u njemu ne samo opstalo, nego se i junački borilo i žilavo preživljavalo sve tuđine i okupatore.
Dakle, i u ta teška vremena Zadar je bio svjetionik svim Hrvatima i iz njega su nicali veliki ljudi i velike ideje. Sad, kad imamo svoju samostalnu i slobodnu državu i kad Zadar svim svojim bićem i svakim kamenom pripada domovini Hrvatskoj, kao da nestajemo. Nestajemo kao središte svega što smo bili; i kulture i tradicije i poduzetništva i sjajnih pojedinaca, a s druge strane, buja korupcija, nepotizam, kriminal, zaborav...
Neki dan, namjeravajući slikati zanemarena, prikrivena i sramotno mizerna obilježja ljudi značajnih za naš grad, popnem se s Trga pet bunara preko onih par stepenica prema Perivoju kraljice Jelene Madijevke, kako piše na toj neuglednoj ploči i baš se u tom trenutku spuštala iz parka jedna skupina engleskih turista s vodičem. Vodič se raspričao kako je Zadar najbolje posjetiti u travnju ili listopadu, kad vlada mir, nema gužve, a vrijeme je lijepo, tako da na miru mogu obići sve znamenitosti kojima Zadar obiluje. Jedan par je zastao i vidjevši kako fotografiram ploču s nazivom parka, upitali su ga: “Što je to ili o čemu se tu radi? Međutim, vodič je prečuo to pitanje i poveo skupinu prema Providurovoj palači jer se spuštao sumrak i valjda mu se žurilo.
Žao mi je što nisam mogao čuti njegovo predavanje o samom perivoju koji nosi Kraljičino ime. Je li je spomenuo? Je li spomenuo austro-ugarskog cara Franju Josipa u čiju je čast taj perivoj i izgrađen? Ne znam. Povijest toga perivoja je zaista impresivna iako od njegovog prvotnog izgleda nije gotovo ništa ostalo. No, za pretpostaviti je kako im je pokazao samo pogled sa zidina i ispričao nekakve romantične pričice koje se vežu uz taj nekad najljepši perivoj u Dalmaciji. Perivoj je inače izgrađen po zamisli i pod vodstvom tadašnjeg guvernera Dalmacije baruna Franz Ludwig von Weldena i otvoren je 16. rujna 1829. godine. Poklonjen je Zadranima i dugo vremena je bio središte okupljanja, zabave i kulturnih događaja.
...naša kraljica
No, o samom perivoju možda nekom drugom zgodom, sad ćemo par riječi kazati o našoj hrvatskoj kraljici Jeleni Slavnoj, Jeleni Zadranki. Kad bismo sutra proveli anketu i pitali Zadrane tko je kraljica Jelena, siguran sam da bi ih manje od jedan posto odgovorilo da je to hrvatska kraljica rođena u Zadru. Kad bismo to pitali školsku djecu, postotak bi bio još manji.
Kraljica Jelena, koju nazivaju Madijevka iako nema dokaza o njezinom porijeklu i vezanosti uz tu patricijsku zadarsku obitelj, rođena je i živjela i bila hrvatska kraljica u našem Zadru. Iako se ne zna datum njezinog rođenja, datum smrti, 8. listopada 976. godine je poznat. Bila je žena kralja Mihajla (Mihovila) Krešimira II. koji je bio kralj Hrvatske od 949. do 969.godine.
Krešimir II. hrvatski kralj, sin Krešimira I. iz dinastije Trpimirovića, uz pomoć bana Pribine svrgnuo je s vlasti brata Miroslava, te je oslabljenu Hrvatsku ponovo ujedinio i osnažio u veliko i jako kraljevstvo. Da je upravljao i stolovao i u Zadru, svjedoči i Darovnica za Diklo. Naime, kralj Krešimir II je tom Darovnicom samostanu sv. Krševana darovao posjed Diklo. U njegovo doba započeo je opsežan program čuvanja vladarske memorije: započelo je bilježenje vladarskih poslova, a kraljica Jelena njegova supruga i nasljednica do punoljetnosti njihova sina Stjepana Držislava, podigla je na Otoku kraj Solina, poslije smrti kralja, dvije crkve. Jedna je bila crkva Svetog Stjepana koja je služila kao grobnica hrvatskih kraljeva i crkvu svete Marije na Gospinu otoku koja je bila korištena kao krunidbena bazilika do ranih 70-ih godina 11. stoljeća. Nakon smrti 976. godine, pokopana je u atriju crkve Svetoga Stjepana uz svog muža, Hrvatskog kralja Krešimira II.
No, o svim tim povijesnim zbivanjima vrlo detaljno i iscrpno je pisao naš kolega Stagličić prije par mjeseci u Zadarskom tjedniku i sve možete pročitati na Internetu. Ovo je samo podsjećanje na veličinu i plemenitost hrvatske kraljice Jelene Zadranke, koja je na natpisu pronađenom na njezinom sarkofagu, između ostalih podataka dobila i te plemenite pridjeve kojima piše; “ ... Gle, ovo je ona koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica....”. Dakle, majka, kraljica, nije se držala kraljevske krune kao plijena, nego je kraljevstvo prepustila svome sinu i povukla se u Benediktinski samostan odakle je do smrti pomagala sirotinji i udovicama. Može li biti većeg čovjeka od te naše slavne kraljice Jelene? A kako joj mi vraćamo? Naši gradski “mudraci” i “oci” dadoše joj ugravirati ime i to netočno, jer kako rekoh, nema potvrde da je Madijevka, a na toj jadnoj ploči nema ni glavnog pridjeva “hrvatska” kraljica?! Stvarno jadno i blasfemično. Umjesto da pokrenu, uz pomoć Crkve u Hrvata, postupak beatifikacije za tako plemenitu i svetu kraljicu, oni joj dadoše devastirani perivoj, koji ni po čemu više ne zaslužuje naziv perivoj, u kojemu osim ptica i poneke životinjice nitko ne živi. Nitko nema adresu stanovanja u tom parku, nema telefonskog broja nema interneta. Dakle, hrvatske kraljice Jelene Zadranke, sjetit će se tek rijetki koji se popnu do tog parka i pročitaju podatak na neuglednoj ploči. Sramotno i žalosno. Umjesto ponosnog isticanja tako značajne osobe, “naši glavari” su je prikrili. A odavno je poznato - zatajite li vi svoje pretke, i vaša pokoljenja će vas zatajiti.
I bana su sakrili
Kao što rekoh, onaj turistički vodič se zaputio prema Providurovoj palači koja je drugi spomenik udaljen tek tridesetak metara od spomenutog “perivoja”. Ta zgrada je sama po sebi i zbog arhitekture i starosti i sadržaja koji su se u njoj odvijali tijekom povijesti također spomenik kulture i nakon najnovije obnove je zaista zasijala u novom svijetlu i nudi nam bezbroj kulturnih sadržaja.
No, iako se i o tome već pisalo u našem Tjedniku, malo je poznato da je u toj zgradi stolovao i službovao najslavniji hrvatski Ban. Dakle, Josip Jelačić Bužimski rođen u Petrovaradinu, 16. listopada 1801., a preminuo u Zagrebu, 20. svibnja 1859., bio je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859. godine, član plemićke obitelji Jelačić te jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Hrvata. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor. Kao vojskovođa pobijedio je u nizu bitaka diljem tada ogromnog carstva. Od 1825. do 1830. službovao je u Galiciji, a 1837. godine dobio čin bojnika i počeo svoje službovanje u Zadru kao carski upravitelj Dalmacije gdje ostaje do 1841. Nakon toga je često dolazio u Zadar i Dalmaciju, a godine 1851. je također, kao ban hrvatski, boravio u ovoj zgradi za vrijeme boravka u našem gradu. Taj dio povijesti, uostalom kao i većinu hrvatske slavne prošlosti, razni okupatori su nam tajili i prekrivali sve do osamostaljenja naše domovine. Tada 1991. godine, Ogranak Matice Hrvatske u Zadru dade izraditi i postaviti u holu Providurove palače, po sredini zida, veliku kamenu ploču s podatcima o banu Jelačiću i njegovoj povezanosti sa Zadrom.
Nažalost, i u ovom slučaju se ponavlja naša nebriga ili bolje rečeno, nazivajući pravim imenom, izdaja osoba značajnih i važnih za hrvatsku povijest. Naime, prilikom obnove i uređenja Providurove palače, ploča s natpisom o banu Jelačiću je bila uklonjena i vjerojatno oštećena, pa se tek nedavno izradila nova ploča za koju više nije bilo mjesta na sredini zida u holu gdje je prvobitno bila postavljena. Naši “stručnjaci” su ploču postavili na uski zid iza ulaznih vrata s Trga Petra Zoranića, a kako su ta vrata uvijek širom otvorena, ploču nitko ne može vidjeti. Sam sam se uvjerio tražeći ploču i ne nalazeći je tako da sam tek uz pomoć ljubazne djevojke na info pultu, koja me dovela do ulaznih vrata i pritvorila ih pronašao ploču i uspio je fotografirati. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Mi Hrvati u svojoj državi sakrivamo svoje svetinje. Umjesto da smo tom hrvatskom velikanu kojemu Hrvati tijekom povijesti kad god zapadnu u teškoće pjevaju pjesmu i zazivaju ga da “ustane” iz groba i oslobodi ih napasti i propasti, čak i tu skromnu ploču sakrivamo iza masivnih vrata da je nitko ne može vidjeti?! Banu, čovjeku, ratniku i političaru koji je toliko zadužio ovaj napaćeni hrvatski narod. Banu koji je ujedinio Hrvatsku, koji je napokon oslobodio hrvatsko Međimurje i Podravinu. Čovjeku koji je obnovio Hrvatski državni sabor i odmah po nastupanju na dužnost bana donio Dekret o ukidanju kmetstva i zauvijek oslobodio hrvatskog seljaka. U tom Dekretu piše: “Mi, ban hrvatski, slavonski i dalmatinski kano Vas od svietloga kralja naimenovani i psotavljeni varhovni poglavar i vaših pravicah branitelj, želeći Vas umiriti i osigurati, dajemo svim Vam, od hrvatko-slavonskoga naroda, koji ste dosada bili kmeti i gospodski podložnici, ovo Naše otvoreno bansko pismo s kojim Vam novo zadobijene Vaše pravice i sloboštine po kojih Vi skupa sa svim Vašim pokoljenjem za na vieke od tlake gospodske i svake daće urbarialske i desetine carkvene oslobodjeni jeste po jakosti i krieposti Naše banske časti i oblasti osiguravamo, obećavajući da Vam nitko ove Vaše sada zakonom dane i od premilostivoga kralja potvardjene pravice nikad više do viek vieka uzeti nemore niti nesmije.”
Samo ova dva primjera koji pokazuju naš odnos prema hrvatskim velikanima iz našeg grada dovoljno oslikavaju kakvi smo i tko nas vodi i upravlja našim gradom. Nemojmo se onda čuditi što sve propada. Sami smo krivi. Sad nema tuđinaca koji nam kroje sudbinu. Ili ima?
