Ovog ponedjeljka, 16. listopada, bit će 222. obljetnica rođenja baruna Josipa Jelačića Bužimskoga, hrvatskoga bana i carskog feldmaršala, osobe koja je u svakom slučaju značajno obilježila hrvatsku povijest, kako svojim djelovanjem za života, tako i kao neka vrsta simbola sve do nedavne prošlosti.
Jelačić je rođen u Petrovaradinu, od oca Franje i majke Ane rođene Portner, a već s osam godina počeo se školovati u Beču na Teresianumu, najuglednijoj školi u Austrijskoj carevini. Ostalo je zabilježeno da su ga u školi najviše privlačili zemljopis, povijest, strani jezici i retorika. Čin poručnika stekao je 1819., a od 1825. do 1830. službovao je u Galiciji. 1837. dobio je čin bojnika i otpočeo svoje službovanje u Zadru gdje ostaje do 1841. Zabilježeno je da je tijekom sućbovanja u našm gradu rado i često odlazio n planinarske zlte na Velebit.
Početak četrdesetih godina u Hrvatskoj bio je razdoblje intenzivnog buđenja politčike svijesti kako u kulturnom, tako i u političkom životu. Već 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski po prvi put progovara hrvatskim jezikom u Saboru zahtjevajući da se latinski zamijeni hrvatskim, no Mađari na zajedničkom Saboru u Požunu ne dozvoljavaju hrvatskim poslanicima niti da govore latinski nego zahtjevaju da svi govore mađarski, na to su hrvatski poslanici napustili zasjedanje što je bilo samo prvo u nizu hrvatsko-mađarskih sukoba koji će na kraju završiti otvorenim ratom. Mađari su nakon odlaska hrvatskih predstavnika donijeli odluku da se u roku od 10 godina u čitavoj Hrvatskoj kao službeni jezik mora uvesti mađarski. Taj je zaključak, međutim, morao potpisom potvrditi i kralj ali on to nije učinio.
Godina kulturnog preporoda
Naprotiv, Hrvatski sabor 1845. zahtjeva da se Hrvatska odvoji od ugarskih zemalja i Mađarske i da dobije samostalnu nadbiskupiju, vladu i sveučilište, zbog tih zahtjeva morao je odstupiti i tadašnji ban Franjo Haller koji se otvoreno zalagao za mađarizaciju,a Lajos Kossuth je poečo Hrvate nazivati «veleizdajnicima».
Politička se borba pak počinje sve više zahuktavati, kad Sabor u listopadu konačno zamijenjuje latinski s hrvatskim kao službenim jezikom te zatražio da se Dalmacija i Rijeka sjedine s ostatkom Hrvatske. Ugarski sabor je sve zahtjeve odbio i imenovao odbor za ispitivanje «hrvatskih smutnji». Također su odustali od nasilnog uvođenja mađarskog i dopustili da se zadrži latinski, no za to je već bilo prekasno jer je u Hrvatskoj te zime izbio pravi narodni pokret koji je kulminirao 25. ožujka kad su donesena «Narodna zahtevanja» u 30 točaka. Jedno od tih Zahtijevanja je bilo i da se Joispa Jelačića postavi za bana.
Činjenica da su Jelačićev izbor već nekoliko dana ranije odobrili na Bečkome dvoru ne može umanjiti značaj njegovog postavljanja na bansku čast jer je to narod tražio bez obzira na Beč. Osim toga, odnosi Jelačića s Bečom nisu bili stalno idilični. Jelačić je podržao održavanje Sabora kojega je dvor bio zabranio i jedno vrijeme bio smatran od bečkih krugova pobunjenikom. Također je odmah pri nastupanju na vlast donio dekret o ukidanju kmetstva u kojemu poručuje:
Ukidanje kmetstva
- Mi, ban hrvatski, slavonski i dalmatinski kano Vas od svietloga kralja naimenovani i psotavljeni varhovni poglavar i vaših pravicah branitelj, želeći Vas umiriti i osigurati, dajemo svim Vam, od hrvatko-slavonskoga naroda, koji ste dosada bili kmeti i gospodski podložnici, ovo Naše otvoreno bansko pismo s kojim Vam novo zadobijene Vaše pravice i sloboštine po kojih Vi skupa sa svim Vašim pokoljenjem za na vieke od tlake gospodske i svake daće urbarialske i desetine carkvene oslobodjeni jeste po jakosti i krieposti Naše banske časti i oblasti osiguravamo, obećavajući da Vam nitko ove Vaše sada zakonom dane i od premilostivoga kralja potvardjene pravice nikad više do viek vieka uzeti nemore niti nesmije.»
Zajedno s demokratski izabranim Saborom Jelačić je svih obavjestio da se sve oblastne vlasti imaju obraćati samo njemu što je značilo i de facto prekid ikakvih pravnih zajednica s Ugarskim kraljevstvom. Hrvatsku je u to vrijeme s ostalim habsburškim zemljama vezala samo carska osoba, koja je u Hrvatskoj imala titulu kralja. Jelačić je osim civlne imao i vojnu vlast, a i Sabor mu je zbog ozibljnosti situacije potvrdio diktatorske ovlasti. Preko ljeta 1848. poduezo je putovanje kroz Slavoniju da narodu objasni nastojanja nove Vlade i zabilježeno je da je svuda bio dočekan s oduševljenjem.
No mađarska revolucionarna Vlada smatra Hrvatsku tek svojom odmetnutom pokrajinom i banu šalje poruku koja završava s «Među nama samo mač može odlučiti». Jelačić im ovako odgovara:»Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle Ministarstvo mađarsko misli da ne može pristati na te pogodbe, zato nam nalaže čast i dužnost, da pokušamo zadnje te da se latimo oružja».
Preko Drave
Jedanaestoga rujna hrvatska vojska na čelu s banom Jelačićem prelazi Dravu kod Varaždina i vraća oteto Međimurje u sastav Hrvatske te počinje rat Mađarima. Zbog tog rata i sudjelovanja u slamanju pobune socijalista u Beču, Jelačić je u ljevičarskim krugovima postao izrazito omražena figura, a protiv njega su se raspisali osobno i Marx i Engels, iako je objektivno gledajući Hrvatska vodila obrambeni rat, samo što je prenijela bojno polje na neprijateljski teritorij. Zbog sudjelovanja u bečkim sukobima, Jelačiću je konačno skinut status pobunjenika, što je svakako bilo korisno i za status Hrvatske u Monarhiji.
Jelačićeva je zasigurno najveća nesreća ta što je nakon rata i sloma kossutovaca u čitavoj Monarhiji uveden nametnuti ustav što su ga kako je bila tada pošalica «Mađari dobili za kaznu, a Hrvati za nagradu» i da je Bachov apsolutizam provodio u svim krajevima nesmiljenu germanizaciju, dokidajući ikakvu lokalnu samoupravu, posebice onu nacionalno obojenu. Može se kazati da se ban u toj situaciji nije najbolje snašao, ali je isto tako činjenica da su svi revolucionarni i nacionalni pokreti započeti 1848. propali pa Hrvatska nije mogla biti izuzetak. I sama revolucionarna Francuska je brzo nakon Druge republike, postala Drugo Carstvo pod Napoleonom III.
Barun Josip Jelačić preminuo je 19. svibnja 1859. u Zagrebu, a pokopan je u Novim Dvorima kod Zaprešića. Malo je poznato da se nakon umirovljenja Jelačić mnogo zanimao za spiritizam, parapsihologiju i astrologiju, što je također dalo materijala kritičarima s raznih strana koji su odatle izvlačili zaključke da nije bio normalan.
Ipak, sjećanje na njega kao bana i političara ostalo je živjeti u narodu i u vrijeme Hedervaryjeve diktature četrdeset godina poslije, počelo se prizivati bana, a ta je pjesma ostala popularnom davorijom sve do današnjih dana i Domovinskoga rata. Komunisti su, pak, vjerni svojim idejnim očevima Jelačića smatrali «kontrarevolucionarom» i nakon uspostavljanja svoje vlasti, krišom preko noći miču njegov spomenik s glavnog zagrebačkog trga.
Povijesna distanca jedini je kriterij za vrednovanja povijesnih ličnosti. Taj kriterij je barun Josip Jelačić očito zadovoljio i njegove zasluge pretegle su nad onim što mu se nekad toliko zamjeravalo. Uspio je uspostaviti najveću državnost izvedivu u tadašnjim okvirima Austrijske monarhije i zahvaljujući tome je Hrvatska ostala poptuno odvojena od Mađarske još dvadeset godina. U ponovnu zajednicu dovela ju je politika Hrvatskog sabora, a kad se vidjelo kamo to vodi, narod je zapjevao «Ustani bane!» što je za jednog, ipak prije svega vojnika, svakako najbolji epitaf.
