Zagađeni zrak predstavlja ozbiljnu prijetnju ne samo za ljudsko zdravlje, već i za cjelokupni ekosustav, a dugotrajno izlaganje onečišćenjima povezuje se s respiratornim bolestima poput astme, bronhitisa i kronične opstruktivne plućne bolesti. Osim toga, povećava se i rizik od kardiovaskularnih bolesti, moždanog udara i čak nekih oblika raka. Djeca, starije osobe i osobe s postojećim zdravstvenim problemima posebno su osjetljive na štetne učinke zagađenog zraka. S druge strane, onečišćenje zraka utječe i na okoliš kroz kisele kiše koje oštećuju šume i vodene ekosustave, smanjujući bioraznolikost.
Mjerenje kvalitete zraka počelo zbog industrijalizacije
Sustavna mjerenja kvalitete zraka započela su sredinom 20. stoljeća, kada je industrijalizacija dovela do naglog porasta emisija štetnih tvari u atmosferu. Prvi standardi i propisi uvedeni su kako bi se zaštitilo javno zdravlje i okoliš od negativnih učinaka industrijskog razvoja. U Hrvatskoj, sustavno praćenje kvalitete zraka intenziviralo se nakon 1990-ih godina, uz usklađivanje s europskim standardima i propisima. Prva mjerenja usmjerena su na sumporov dioksid (SO₂) i dimne čestice, koje su bile rezultat sagorijevanja fosilnih goriva. S razvojem tehnologije i regulative, mjerenja su se proširila na praćenje drugih zagađivača poput ozona (O₃), dušikovih oksida (NOₓ), ugljikovog monoksida (CO), i lebdećih čestica (PM₁₀ i PM₂.₅).
Mjerenje kvalitete zraka uključuje praćenje koncentracija raznih onečišćujućih tvari koje mogu značajno utjecati na zdravlje ljudi i okoliš. Među najvažnijim parametrima su lebdeće čestice PM10 i PM2.5, koje imaju promjer manji od 10 mikrometara (PM10) i 2.5 mikrometara (PM2.5). Zbog svoje male veličine, ove čestice mogu prodrijeti duboko u pluća, a PM2.5 čak i u krvotok, što uzrokuje ozbiljne respiratorne i kardiovaskularne probleme.
Dušikov dioksid (NO₂) nastaje prvenstveno iz emisija vozila i industrijskih procesa. Ovaj plin može iritirati dišne puteve te smanjiti otpornost na respiratorne infekcije, čineći ga ozbiljnim zdravstvenim rizikom u urbanim sredinama. Sumporov dioksid (SO₂), koji se oslobađa izgaranjem fosilnih goriva koja sadrže sumpor, uzrokuje respiratorne probleme i doprinosi stvaranju kiselih kiša, štetnih za okoliš i infrastrukturu.
Prizemni ozon (O₃) formira se kao rezultat kemijskih reakcija između drugih zagađivača pod utjecajem sunčeve svjetlosti. Njegova prisutnost može iritirati oči, nos i grlo te pogoršati simptome kroničnih respiratornih bolesti poput astme. Ugljični monoksid (CO), bezbojni plin bez mirisa, nastaje nepotpunim izgaranjem goriva. U visokim koncentracijama CO sprječava prijenos kisika u tijelu, što može imati smrtonosne posljedice.
Praćenje ovih tvari ključno je za razumijevanje razina onečišćenja zraka, poduzimanje odgovarajućih mjera i zaštitu zdravlja ljudi i okoliša.
Zadar bez mjerne postaje
Praćenje kvalitete zraka u Hrvatskoj u nadležnosti je Državnog hidrometeorološkog zavoda (DHMZ), koji upravlja državnom mrežom za trajno praćenje kvalitete zraka. Međutim, unatoč važnosti ove mreže, u samom gradu Zadru ne postoji državna mjerna postaja. Najbliže postaje nalaze se u Polači (Ravni kotari) i na Veloj Straži (Dugi otok), udaljene 20, odnosno 25 kilometara zračne linije od Zadra. Podaci s tih postaja dostupni su na portalu “Kvaliteta zraka u RH”, kojim upravlja Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije.
Analizirajući informacije s portala “Kvaliteta zraka u RH”, podaci za 2023. godinu ukazuju na poneke razlike u kvaliteti zraka između postaja Polača i Vela Straža. Na postaji Polača, kvaliteta zraka bila je ocijenjena kao loša 23 puta, umjerena 73 puta, prihvatljiva 185 puta i dobra 86 puta. S druge strane, na postaji Vela Straža na Dugom otoku, zrak je bio loše kvalitete samo 6 puta, umjeren 6 puta, prihvatljiv 108 puta, dok je u čak 243 navrata ocijenjen kao dobar.
Odsutnost postaje unutar Zadra otvara pitanja o vjerodostojnosti podataka za gradsko područje, s obzirom na specifičnosti lokalnih uvjeta koji mogu utjecati na razine onečišćenja zraka. Mjerna mjesta izvan urbanih područja, smještena na rjeđe naseljenim lokacijama, možda ne odražavaju točno stanje u samom gradu, gdje promet, industrija i lokalni uvjeti dodatno opterećuju kvalitetu zraka.
Tko određuje lokacije?
Iz DHMZ-a su nam odgovorili kako su najmanji broj mjernih postaja i njihove lokacije regulirani Direktivom 2008/50/EZ, čiji su kriteriji preneseni u hrvatsko zakonodavstvo kroz Zakon o zaštiti zraka (NN 127/19, 57/22) i Pravilnik o praćenju kvalitete zraka (NN 72/2020). Prilikom određivanja lokacija postaja uzimaju se u obzir naseljenost, pragovi procjene, te značajke koje utječu na onečišćenje zraka. S obzirom na te kriterije, čini se da je Zadar do sada bio ispod praga koji bi zahtijevao uspostavu dodatne postaje u državnoj mreži.
No, prema Zakonu, lokalne vlasti također imaju mogućnost postavljanja vlastitih mjernih postaja ako procijene da su razine onečišćenja zraka visoke ili ako postoje posebni razlozi za praćenje, poput razvoja industrije ili širenja urbanih zona. Takva inicijativa omogućila bi Zadru da osigura točnije i lokalno relevantne podatke o kvaliteti zraka.
DHMZ je odgovoran za rad državne mreže, provođenje programa mjerenja i izgradnju novih postaja, no vlasništvo nad mrežom pripada Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije. S druge strane, jedinice lokalne samouprave, uključujući gradove, imaju zakonsko pravo i odgovornost inicirati uspostavu dodatnih postaja ako smatraju da je to potrebno za zaštitu zdravlja i okoliša svojih građana.
