Dan bez igre je loš dan, kao da se nije ni dogodio

Kazališna udruga Igrajmo se predstavom Zapisi s igrališta ukazala je na važnost igre, kao i na opasnost vršnjačkog nasilja na daskama koje život znače.

Jednostavnošću scenografije, divnim kostimima, emocijama i zrelim promišljanjem stvorili su, ili makar pokušali, bolji svijet.

Džepovi puni snova vs. džepovi puni novca

Ljestve, palete, frenje i prijatelji dovoljni su za njihovu bajku. Maštom grade dvorce, kule, a ljubavlju prijateljstvo i radost.

Na početku razgovaraju o svojim željama; slatkišima, vrpcama za kosu, haljinama, priboru za školu, ali i o problemima; jedinici u školi, nasljeđivanju odjeće od starije braće i sestara itd.

Prostor za igru praktički je gradilište, oko njih su “zgrade koje rastu brže nego oni” i brojne dizalice. Upozorila je tako ova vrijedna glumačka skupina da stariji zaboravljaju da su i oni nekoć bili djeca i da je sve što su trebali - prostor za igru.

Jure tako za novcem, uspjesima što djeca nipošto ne razumiju: “Jedino o što oni odrasli zamišljaju su puni džepovi”,

Njihovu dječačku zaigranost oslikale su lepršave haljinice, ili pak dječja odjelca, tregeri, šeširići, dok je starija skupina imala “frajerski đir”, prsluke, lance, kao u popularnoj seriji Peaky Blinders. Uplovili smo tako u neko davnije doba osvjestivši da su dječje, kao i ljudske, težnje ostale iste, shvativši da su i problemi ostali isti i zaključivši da je borba protiv nasilja dužnost svih nas.

Gradacija nasilja

A u ovoj predstavi pratili smo gradaciju nasilja - od naguravanja, oponašanja, povlačenja, podsmjehivanja do jakog udarca koji rezultira potresom mozga. Glazba sve to lijepo prati, stvara napetost, ali i poletnost kada je to potrebno i predstava završava pjesmom No sikiriki Ede Maajke.

Zaista, autorica Matija Šango Šimurina postavivši ovo djelo na scenu pokazala je da nema malog i velikog nasilja, da je nasilje uvijek nasilje i da stvari treba nazvati pravim imenom.

Posebno valja istaknuti scenu u kojoj se događa nasilje, a nitko ne reagira. Ne samo da je došlo do difuzije odgovornosti, nego ostala djeca i navijaju, potiču fizički sukob, valjda želeći biti dijelom ekipe.

No, zanimljivo je da likovi ulaze u analizu profila nasilnika i shvaćaju da su to gotovo uvijek nesretna djeca koja ne dobivaju dovoljno ljubavi, podrške i pažnje...

Nije lako biti drukčiji, glavni lik želi biti pjesnik, slijedi snove i brani svoje prijatelje. On je poput albatrosa, visokog jablana koji je pomalo neshvaćen, ali vjeran sebi i svojim ciljevima.

Kazalište može i mora odgajati

Na koncu, gledamo scenu u kojoj odrasli grade zgradu, mjere onako od oka, da što prije završe, natječu se tko ima veće

privatne probleme, žale se na supruga ili suprugu kao da ih im je općina dodijelila. Tipičan svijet odraslih, mrzovoljnih, površnih. Uz to, prilagođavaju svoje ponašanje ovisno o tome tko je čiji, odnosno na kojoj je poziciji otac. Poprima li nasilje odrastanjem tek drugi oblik?

Bilo kako bilo, na mladima svijet ostaje, kazalište može i mora odgajati, igra je sve, kako i lik kaže: Dan bez igre je loš dan, kao da se nije dogodio. Neka nam igra, ona igra čistog srca i bez fige u džepu, svima, bez obzira na dob, bude nit vodilja.