Nevjerojatnu priču o Jusufu Maškovću valja započeti stoljeće ranije. Krajem XV. stoljeća u zadarskom kraju hara kuga, a posada u Vrani se žali da nema ni kvalitetne pitke vode, nedostaje i hrane, a jedno vrijeme je Vrana bila toliko neomiljena kod mletačke vojske da nije imala ni zapovjednika jer nitko nije htio tamo ići. Kad bi vojnike iz Novigrada slali na premještaj u Vranu oni obično ili ne bi ni otišli ili bi se, kako pišu suvremenici, skitali po selima između Novigrada i Vrane i otimali hranu. Situaciju nešto popravlja Jerko Tartar, vjerojatno Ninjanin koji dolazi s 25 ljudi i neko vrijeme zapovjeda u Vrani. No, turski vojskovođa Husrefbeg osvaja 1522. Knin i Skradin, a 1527. Obrovac zatvarajući sve više obruč oko Ravnih Kotara. U to doba, 1524. Vrana ima 560 stanovnika.
No Muratbeg Tardić koji je rodom bio Šibenčanin, pokreće novu kampanju i 1538. zauzima Vranu i Nadin i to bez borbe jer se plaćenici predaju, a kako je ostalo zabilježeno, mnogi prelaze Turcima jer su Turci tada bolje plaćali.
Pretpostavlja se da je većina stanovnika Vrane otišla i naselila se u današnjoj Betini na otoku Murteru, a zabilježeno je da se dio obitelji iz Vrane, Zvonigrada i Nadina naseliio u Premanturi kod Pule.
Bosonogo momče
Nešto je Hrvata ipak ostalo živjeti i pod osmanskom upravom o čemu svjedoče dozvole župniku crkve Sv. Gospoje da služi misu u Vrani i okolnim selima. S Turcima pak u ove krajeve dolaze pravoslavni Vlasi.
1620. Vrana ima 500 kuća, tvrđavu i dvije džamije, a Šimun Ljubavac je naziva «vrtom ličkoga sandžaka», tu djeluje i mekteb – škola za muslimansku djecu koju je dao izgraditi Ferhad paša i za njeno održavanje ostavio posjed u Tinju, a to je i vrijeme kad na povjesnu pozornicu stupa i Jusuf Mašković. Povjesničari drže da je bio rodom iz Pakoštana, iz obitelji Maškov. Ne zna se kako je dospio u službu kod nadinskoga bega Beširagića, no najvjerojatnije iz ljute potrebe jer mletački kroničar Brusconi spominje da mu se tamo jedna baba smilovala i vidjevši ga bosa darovala mu opanke.
Navodno je putujući sa svojim gospodarem u Sarajevo, upoznao tamo nekog turskog službenika iz Carigrada kojemu se svidio te ga ovaj povede sobom u prijestolnicu. Tamo je prvo bio drvosječa, a zatim pomoćnik vrtlara pa vrtlar – bostandžibaša.
Tadašnji je sultan Murat IV, uklonio sve druge nasljednike poštedivši jedino brata Ibrahima, ali ga dade zatočiti u saraju. Ne zna se kako ali između bostandžibaše Maškovića i zatočenog velikodostojnika razvilo se prijateljstvo. Navodno mu je Jusuf pomagao donoseći mu svježu hranu i vodu i tjerajući mu dosadu pričom i pjesmom.
Utjecaj na dvoru
Kad 1640. godine umre Murat i njegov brat postade sultan, nije zaboravio svoga druga iz tamnovanja i postavi Maškovića za silihtar pašu, odnosno dvorskog oružara. Na tom visokom položaju Mašković počinje igrati sve veću ulogu na dvoru. Age i begovi iz Dalmacije imaju u njemu važnog zagovornika i Mletačka republika troši znatna sredstva da oslabil taj utjecaj jer on u prijevodu znači traženje novoga rata i izmjene granica s ciljem širenja Carstva prema moru. Jusuf tad zove k sebi u Carigrad svoje dvije sestre, a navodno je i onoj babi iz Nadina poslao 500 cekina.
1644. imenovan je za kapudan pašu, vrhovnog zapovjednika turske mornarice i na čelu ogromne flote i vojske od 60.000 ljudi isplovljava u rat protiv Mletaka za koji se vjeruje da je upravo on nagovorio sultana da ga pokrene.
Ostalo je zapamćeno da je Jusuf Mašković ratovao pobjedonosno ali i viteški, protivno turskim običajima. Zauzeo je Kaneu na Kreti no i prema mletačkim izvorima održao je sve uvjete kapitulacije i sprječio nepotrebna zvjerstva i pljačku.
Spletke i smrt
Najvjerojatnije ga je upravo ta humanost i stajala glave jer su ga neprijatelji i spletkari kojih na sultanovome dvoru nikad nije nedostajalao odmah ocrnili kod vladara kao “zaštitnika kaura” i izdajicu te je morao s Krete hitno u Carigrad na pravdanje. Iako je tad izbjegao najtežu sudbinu, 1646. je sultan Ibrahim «u iznenadnom nastupu bijesa» dao nalog da se Maškovića zadavi. Razlog je ostao tajna, neki spominju blago što ga je Mašković stekao u Kandijskom ratu, drugi, pak, da je bio odbio izvšiti neku sultanovu nečasnu zapovjed. Ostalo je zapisano i da je sultan htio povući smrtnu presudu čovjeku s kojim ga je na tako osebujan način život povezao, ali da je bilo kasno. Uspio je tek doći do njegovog mrtvog tijela na koje se tada bacio histerično plačući, kako kaže Brusconi.
Njegov nedovršeni han kao spomenik ne samo islamske arhitekture, nego i jedne nevjerojatne karijere stoji u Vrani i danas. Životna priča mladoga Pakoštanca koji postaje glavni turski admiral i strah i trepet čitavog Sredozemlja još čeka da je se ispriča u potpunosti.
"Kako postići turističku održivost uključivanjem lokalne zajednice?" Druga panel-rasprava: Pag mladima ima što ponuditi, kao i mladi otoku