Prof. Roman Segarić u devedesetoj je godini života i pun je priča i lijepih sjećanja među kojima vrlo važno mjesto zauzimaju Zadar (kakav je nekad bio) i njegova voljena obitelj. Također, isprepletene su niti statistike, podučavanja, glazbe i sporta.
Ekonomist, kulturni i prosvjetni djelatnik i čovjek širokog raspona interesa tijekom dugogodišnjeg i plodnog rada iznimno je pridonio približavanju ekonomskih i kulturnih sfera u gradu i županiji. Djelovao je kao član važnijih vijeća i upravnih odbora, ali i kao prosvjetni radnik. Za svoju plodonosnu karijeru nagrađen je 2013. godine Nagradom Grada Zadra za životno djelo.
Kampo Kaštelo - centar grada
Prisjetio se djetinjstva, Kampo Kaštela, školovanja i radosti. Rođen je na otoku Istu kao sedmo dijete u velikoj obitelji.
- Nas je bilo devetero, pet sestara i četiri brata. Ja sam sedmi po redu i interesantno je da sam 13 godina mlađi od najstarijeg brata i 13 godina stariji od najmlađe sestre. Dakle, naša mama rađala je 26 godina. Rado se sjećam najranijeg djetinjstva, dvorova gdje su se skupljale žene i djeca, radile, plele, pričale... Njihove priče o teškom životu urezale su mi se u sjećanje. I volio sam puno ići na ribe. Išao sam sam, lovio iz kraja, s tunjicom malom ili na grmalje. To mi je bila strast, započinje Segarić.
Prvog dana škole bio je u prvoj klupi i učiteljica mu je bila jako draga. No, nije završio prvi razred zbog dolaska Talijana ‘41.
- Na jesen sam išao u prvi razred talijanske škole, završio prvi, drugi i dio trećeg razreda jer je Italija kapitulirala ‘43. Bio je rat, nije bilo učitelja, obrazovani mještani su bili učitelji. ‘46. godine za vrijeme rata Nijemci su okupirali Ist i uzeli mi oca, mamu i sestru. Odabrali su 100 mještana, odabrali 52, zdrave muškarce tako da su pustili moju majku i sestru. Tih 52 uzeli su kao taoce. 27 ih se nije vratio, moj se otac srećom vratio. Kako se nije moglo živjeti, moj je otac ‘45 došao u Zadar. Tada smo došli ovdje, u ovu kuću gdje je redakcija Zadarskog tjednika sada, na današnji Trg pet bunara. Bile su ispočetka samo dvije sobe, priča Segarić i pokazuje po sadašnjim našim prostorijama gdje je što bilo i gdje je što radio.
Tih godina Kampo Kaštelo, nastavlja Segarić, bio je centar Zadra i tu se odigravao čitav društveni život.
- Tu su bili hotel Beograd i hotel Moskva, tu je bila Kapetanija, ribarnica tamo gdje je danas carinarnica. Tamo gdje je danas Županija bio je arhiv. Bila je crkva koja je bila centar sakupljanja mladih jer su tu bili fratri koji su radili s tadašnjom mladeži. Tu sam služio misu od ‘46. sve dok nisam otišao na fakultet u Zagreb. Nakon mise popio bih tamo kavu, to je tada bila velika nagrada. Zatim, tu je bilo kazalište Verdi. Igrali smo se sakrivača, skrivali po tim ruševinama kasnije. Između kazališta i tad porušene crkve Gospe od Zdravlja bio je veliki plac od cementa na kojem smo igrali nogomet. Bio sam dobar. Bila su četiri kvarta gdje se igrao nogomet - Kampo Kaštelo, druga grupa je bila kod sv. Frane, treća Varoš i četvrta Arbanasi. Međusobno smo se natjecali, mi i Arbanasi bili smo najjači, priča Segarić i dodaje da su igrali na krpaš, čarapu koju bi natrpali krpama što bi služilo kao lopta tada.
Autobusna stanica i čekaonica u portunu
Kampo Kaštelo, govori Segarić, bio je poznat po dvojici, trojici koji su bili naprasiti i koje su svi slušali jer su ih se bojali. Zanimljivo je da je u to vrijeme na proširenju u Kampo Kaštelu bila autobusna stanica za okolna mjesta - Ražanac, Benkovac i tako dalje.
- Ako je bilo grubo vrijeme, putnici bi čekali u portunu zgrade na Tri bunara, to je bila čekaonica. Više puta nisam mogao ići u stan koliko je tu ljudi bilo. Tu bi pušili, pjevali... Kampo Kaštelo je bio centar mladenačkih događanja i franjevci su nas vodili kroz život, tamo smo igrali i stolni tenis. U školu, gimnaziju išao sam Kalelargom koja je bila potpuno razrušena, hodao sam preko kupa i cigla... Iako smo bili siromašni, bilo je veselo, društvo, zbivanja..., priča Segarić.
U Kampo Kaštelu bili su i bife Olga i buffet Pančevo gdje se pilo i jelo svinjske nožice.
Dobar dio rive bio je porušen pa su se tu vezivali i teretni brodovi s npr. brašnom te su obalni radnici prenosili vreće na ramenima, odnosili u zgradu kod vrata sv. Krševana.
- Ali bio je ovo centar intelektualaca, dva liječnika - dr. Karlović i dr. Nikolonić, dva zubara - dr. Janković i dr. Jurinović, tri, četiri direktora zadarskih poduzeća, zatim tri, četiri advokata, naglašava Segarić.
Voljeni kvart zamijenio je Zagrebom u kojem je studirao. Kao da je bilo jučer, prisjeća se, mama mu je spremila kufer od kartona i išao je u Zagreb autobusom do Knina i onda od Knina vlakom do Zagreba. Putovanje je trajalo 14 sati.
- Upisao sam se na Ekonomski fakultet nakon završene ekonomske škole ‘53. godine. Već nakon prve godine postao sam demonstator iz statistike. Bio sam sklon matematici. Imao sam neku novčanu naknadu, tri sam godine bio demonstator i onda su mi ponudli posao, da ostanem na fakultetu kao asistent, ali uvjet je bio da uđem u Partiju. To sam odbio i vratio se u Zadar. Tada nije bilo udžbenika iz statistike, a bilo je dosta izvanrednih studenata, ljudi po poduzećima pa sam ja podučavao te ljude statistici. Dobro bi me platili, nagradili i velikim dijelom sam se sam financirao tijekom studija, govori Segarić kojemu je to iskustvo dobro došlo kad je počeo raditi u školi.
Najsretniji pred pločom
Ekonomski fakultet završio je za tri godine i devet mjeseci, stoga je upisao u Zadru Germanistiku.
- Smatrao sam da će mi kao ekonomistu dobro doći poznavanje jezika. Učio sam talijanski, engleski, francuski, ruski i njemački. Zahvaljujući poznavanju statistike, kad je dekan Kolumbić osnovao Višu turističku školu, u okviru Pedagoške akademije, pozvao me da predajem statistiku i specijalnu statistiku turizma. To je bila jedna od prvih viših škola. Bilo je to krasno razdoblje, uživao sam biti pred pločom i predavati starijim studentima. Najsretniji sam bio pred pločom. Ukinula se ta viša škola i prešla na Filozofski fakultet u okviru katedre Sociologije, tu sam nastavio predavati. Od tog embrija razvilo se ovo što danas imamo, naglašava Segarić.
Predavao je u Ekonomskoj školi, Višoj tehničkoj školi Rade Končar, na Filozofskom fakultetu u Zadru i na riječkom fakultetu.
- Rekao sam: ja ću vama platiti samo da predajem, bilo mi je dosta radničkih savjeta po poduzećima. Volio sam jako prenositi znanje, ističe Segarić.
I njegova supruga je prosvjetna radnica, omiljena profesorica povijesti posebne blage naravi i majčinske topline. Upoznali su se sasvim slučajno na rivi.
- U sedmom mjesecu 1961. godine odveo sam nećakinju barketom na rivi. Kad sam se vratio prošetati prema tadašnjem hotelu Beograd ugledao sam svoju suprugu koju sam jedanput prethodno upoznao. I ja sam se zatrčao za njom i zaustavio se. Počeli smo pričati, obnovili smo kratko poznanstvo. Obratila mi se s "Vi", onda sam je pitao otkad smo mi na "Vi" i onda smo počeli pričati. To je bilo oko 18, 19 sati. Išli smo prema zapadnom dijelu obale i došli do skalina gdje smo sjeli. Pričajući dočekali smo zoru. Uhvatili smo se prvi put za ruke desetak dana iza toga kad smo šetali od Kopnenih vrata prema Foši. Sjećam se kao da je danas. Odlučili smo se oženiti u devetom mjesecu, dva mjeseca kasnije. Međutim, umro mi je barba pa smo to odgodili dva mjeseca kasnije, za 9.11.‘61. godine, kazuje Segarić.
Sretna i složna obitelj
Imaju dva sina i četvero unučadi, vežu ih ljubav, sloga, sport i glazba.
- U braku s mojom dragom ženom Danirom, rodom iz Splita, dobili smo dva sina Matka i Daniela koja su se obojica oženili za Splićanke - Matko za Nensi, a Daniel za Barbaru. U braku su dobili svaki po dva sina, odnosno četiri moja unuka. Nensi je nastavnica na Odjelu sociologije Sveučilišta u Zadru koja je od svoje rane mladosti pokazivala interes za glumu i pjevanje. Od 2012. godine pjeva u mješovitoj klapi "Maraška" i ženskoj klapi "Preženca" s kojima je više puta sudjelovala na finalnim večerima na FDK u Omišu. Barbara radi u Državnom inspektoratu, ispostavi Zadar kao viša inspektorica zaštite okoliša. Matko je diplomirani inženjer građevinarstva, a paralelno s gimnazijom završio je glazbenu školu - klavir pa je svirao u raznim sastavima. Dva starija unuka Robert (Danielov) završio je Pomorski fakultet u Rijeci i danas plovi po Mediteranu, a Romano (Matkov) radi kao diplomirani ekonomist, Romano ima hobi - sviranje i pjevanje. Osnovao je glazbeni band Hot Staff - 023 band s kojim je više puta nastupao i na Adventskim večerima. Dvojica mlađih unuka su srednjoškolci Ivan (Matkov) bavi se sportskim ribolovom, član je ŠRD "Zubatac", bio je prvak Zadarske županije u športskom ribolovu, a Renato (Danielov) član je Nogometnog kluba "Zadar", pioniri, čiji tim od prošle godine igra u Hrvatskoj nogometnoj ligi za mlađe. I ja sam u mlađim godinma igrao nogomet i bavio se športom i ribolovom. Svirao sam klavijature, što i danas prakticiram. Daniel je kao srednjoškolac bio član Veslačkog kluba "Jadran" gdje je veslao kao mlađi junior i junior u četvercu i osmercu pod vrhunskim trenerom Romanom Bajlo u vremenu od 1982. do 1986., koji su u više natjecateljskih regata u bivšoj državi osvajali prva mjesta. I na nekim europskim natjecanjima. Imamo uspomene na to u medaljama i peharima. S radošću sam primio vijest kada sam nedavno saznao da je našeg Daniela Vlada RH imenovala članom Upravnog vijeća Hrvatskih voda. Kao što vidite, glazbena i športska obitelj, a pri tome su najvažnije zdravlje i sloga u obitelji, naglašava Segarić.
Što nije zapisano, nije se dogodilo
Radio je u Ekonomskoj školi na Boriku, u Vinilplastici, Cenmaru, Croatia banci... I svugdje je ostavio trag!
- Kad sam bio na Boriku, napisao sam lijepi članak "Borik kod Zadra, predio izuzetne visoke turističke djelatnosti" ‘66. godine kad je turizam bio u povojima. U Vinilplastici pokrenuo sam izdavanje lista, tad su bile radničke novine, i ja sam bio glavni i odgovorni urednik tog lista. Napisao sam tu "Vinilplastika kroz brojke", nema ništa od toga danas, sve je propalo... Ali je zapisano jer je latinska poslovica: Što nije zapisano, nije se dogodilo, zaključuje Segarić.
Evo, i djelići njegovog života su zapisani i to je najmanje što možemo pružiti ovakvim velikim ljudima, ljudima koji su stvarali ovaj grad.
USVOJENA PRAVILA Nova pravila EU-a jamče pravo na popravak kućanskih uređaja