O konobi More kod pet kantuna u Zadru, već smo pisali, no ovaj puta nećemo o hrani. Malo ćemo o sadržaju kojega obitelj Barančić pohranjuje na policama i u starinskim vitrinama pod ključem. Zašto su pod ključem? Jer Davor i Šime Barančić, vlasnici restorana, posjeduju pravi mali muzej starina koje je vrijedno zabilježiti.
Od starog novca sa svih strana svijeta, raritetnih knjiga, novčića, zlatnika, starih pisaćih i šivaćih strojeva, satova… Kako smo kazali, pravi mali muzej, a u najmanju ruku antikvarijat u srcu restorana More. Par puta su ih i opljačkali pa su sada malo oprezniji, no takva sitna nedjela nisu umanjila njihovu ljubav za starinama.
Kako je sve počelo
O tome kao je sve počelo, ispričao nam je Šime Barančić:
-Cijela priča je krenula tako što smo mi u restoran donijeli par naših raritetnih stvari iz kuće i tada su nam i naši prijatelji počeli donositi svoje stvari koje, kao što vidite, imaju svoju vrijednost i težinu i neke su neprocjenjive. Sve te stvari imaju svoju priču i iz tog razloga smo ih i izložili. Ima tu, kao što vidite i sami, stvarno svega, od starih šivaćih i pisaćih mašina, starog novca sa svih strana svijeta, medalja, staroga oružja, starih radio aparata, unikatnih novčića, zlatnika - ma mogli bismo napraviti jedan mali muzej antikviteta, ali nemamo ih gdje smjestiti jer kad bismo ih sve stavili u konobu, bilo bi prenatrpano. Imamo i stare Maraschinove originalne boce, iz doba kada se počeo točiti Maraschino.
Ljubav prema starinama
Na priču se nadovezuje i Šimin otac Davor Barančić poznati zadarski ugostitelj koji gaji neizmjernu ljubav prema starinama, a nju je prenio i na svog sina pa nam tako kaže:
-Moj pokojni otac Mihovil je držao buffet Olga i te boce smo i donijeli iz tog lokala, kao što vidite boce su glinene, a sam buffet je otvoren 1945 u Kampo kaštelu. Boce su od Luxarda, od maraschina itd. Imamo i veliki broj keramičkih venecijanskih vaza, i velik broj antikviteta iz prvog i drugog svjetskog rata, pa i iz ranijeg razdoblja. Nama to ljudi sami donose jer znaju da volimo starine, pa nam čak i stranci donose svoje novce kako bismo ih stavili u svoju kolekciju, kaže Davor Barančić te nastavlja:
Donose i škovacini
-Kada me pitate odakle mi ljubav prema starinama moj brat i ja smo radili kao urari i čuvali smo uvijek stare satove, eto od toga je sve počelo, a i moj otac je imao isti hobi. Nama i škovacini, kada nađe neku stvar koja misli da bi se mogla izložiti i koja je vrijedna, uredno nam je donesu. Ima i onih koji ih prodaju pa ih mi kupimo, a dosta naših stalnih gostiju nam donose svoje stvari koje mi izložimo. Neki bi ih htjeli i kupiti, naročito turisti, ali nisu na prodaju.
Eto uz dobar zalogaj možete naučiti i nešto o starim vremenima, jer obitelj Barančić uvijek će Vam rado objasniti podrijetlo ovih antikviteta ili novčanica koji nemaju cijenu, a vrijede čitavo bogatstvo.
