Godine 1582. započela je reforma kalendara. To znači da je nakon četvrtog listopada, sutradan odmah uslijedio 15. čime je nadoknađen sve veći jaz koji je nastao zbog dotadašnjeg brojanja po kojem je godina trajala 365,25 dana, dok ona u stvarnosti traje 365, 2425 dana ili 11 minuta manje. Od Cezarove reforme do 1582. se tako stvorila razlika od 10 dana između stvarnog i nominalnog datuma pa je i proljetni ekvinocij do kojeg se tad još držalo, pao na 11. ožujka.
Julijanski kalendar uveo je Gaj Julije Cezar 45. godine prije Is. tijekom svog službovanja kao Pontifex Maximus, nakon što je u Egiptu saznao mnoge važne astronomske podatke i razgovarao s tamošnjim svećenicima. Egipćani su se tad najviše od svih naroda približili točnom računanju godine. Lunarni su kalendari bili u uporabi prije solarnih, a rabili su ih i Sumerani i Grci. Godina je imala 12 mjeseci u trajanju od 29,5 dana, sveukupno 354 dana. S takvom, više od jedanaest dana kraćom godinom, bilo je dovoljno samo 16 godina da početak zime padne u ljeto. Problemom su se najviše bavili Sumerani koji su dodali pola dana svakom mjesecu i uspostavili godinu od 360 dana, a podijelili su i dan na 24 sata i sat na 60 minuta, no niti godina od 360 dana nije zadovoljavala. Egipatski zvjezdoznanci dodali su godini još pet dana koje se nazivalo rođendanima Izide, Ozirisa, Horusa, Neftide i Setha te je tako dobila 365 dana.
Papinska bula
No, spomenutih 11 minuta pokazale su se kao fatalne za Julijanski kalendar koji je morao biti prilagođen reformom u Gregorijanski, nazvan tako po papi Grguru XIII koji je 24. veljače 1582. (po Julijanskom kalendaru) izdao bulu “Inter gravissimas”. Primjena je počela iste godine.
Nisu svi odmah prigrlili Gregorijanski kalendar, ponajprije jer je bio ustanovljen papinskom bulom u vrijeme kad je dobar dio Europe prešao na različite oblike protestantizma. Nisu ga željele prihvatiti niti pravoslavne zemlje, kao ni muslimanske. Odmah su ga prihvatile izrazito rimokatoličke države kao što su bile Španjolska i Portugal, zatim Unija Poljske i Litve te većina država na Apeninskom poluotoku. Francuska im se priključila te godine, ali u prosincu, kao i rimokatolički dijelovi Nizozemske koji će stoljećima kasnije postati Belgija. No i ostatak Nizozemske prešao je na Gregorijanski kalendar već u siječnju iduće godine, iako su se neke provincije odupirale Gregorijanskom kalendaru sve do početka 18. stoljeća.
U drugim zemljama se Gregorijanski kalendar puno teže prihvaćao, jer su protestantske vlasti gledale na njega sa sumnjom, kao neku vrst rimske papinske klopke. Kad je u Austriji i rimokatoličkom dijelu Njemačke kalendar uveden 1583. oštro su mu se odupirali češki protestanti. Na drugoj strani Europe, Irci su naprotiv odmah prihvatili kalendar za razliku od engleskih vlasti koje su ga progonile. Britanski imperij prešao je na gregorijansko računanje vremena tek u rujnu 1752. kad je razlika između dvaju kalendara već iznosila jedanaest dana. Kao spomen na reformu u Velikoj Britaniji ostao je početak fiskalne godine koji je bio 25. ožujka te je reformom dospio na 6. travnja.
Švedska zavrzlama
Posebno su prelazak na Gregorijanski kalendar iskomplicirali u Švedskoj, gdje su ga počeli prihvaćati 1700. ali su to željeli učiniti na svoj način, bez naglog preskakanja jedanaest dana, nego postupno. Nakana je bila da se od 1700. do 1740. ne računaju prestupne godine i tako nadoknadi razlika, no uskoro su se pojavili problemi i to iz objektivnih i subjektivnih razloga. Švedski je kalendar, naime, već nakon izostavljanja prve od prestupnih godina postao jedinstven u svijetu jer mu se datumi nisu slagali ni s Julijanskim niti Gregorijanskim. Nadalje, cijeli je plan provođen traljavo pa se zaboravilo preskočiti prestupne godine 1704. i 1708. što je dodatno povećalo zbrku. Švedska je po svom kalendaru trebala biti osam dana iza Gregoriijanskog, no zapravo je bila deset. Na kraju je kralj Karlo XII, odlučio prekinuti taj plan i vratiti se Julijanskom kalendaru i to tako što je 1712. ustanovio datum 30. veljače. Švedska je ostala u sustavu Julijanskog kalendara sve do 1753. kad je reforma provedena kao i u drugim zemljama te je nakon 17. veljače uslijedio 1. ožujka. Finska je, pak, u međuvremenu od švedske prešla pod rusku vlast pa su se u toj zemlji dokumenti datirali dvostruko sve do nezavisnosti 1917. kad je potvrđen samo Gregorijanski kalendar.
Pravoslavne crkve
U Rusiji je reforma kalendara išla posebice polagano, budući da je tek Petar Veliki uveo brojanje godina od Isusovog rođenja, a do tad se brojilo, prema bizantskoj tradiciji, od postanka svijeta. Julijanski kalendar je ostao na snazi sve do 1918. godine kad su sovjetske vlasti dekretom uvele gregorijansko računanje vremena. Grčka je, pak, prihvatila Gregorijanski kalendar tek 1923., a Turska 1926.
Premda su do danas sve pravoslavne zemlje prihvatile Gregorijanski kalendar, to nisu učinile sve crkve. Točnije, neke crkve su prihvatile revidirani Julijanski kalendar u kojem ne će biti razlika s Gregorijanskim sve do 2800. godine, a Božić se slavi 25. prosinca. To su učinile Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Grčka, Ciparska, Rumunjska i Bugarska crkva, kao i Armenska apostolska crkva s izuzetkom armenskog Jeruzalemskog patrijarhata. Po Julijanskom kalendaru ravnaju se Srpska, Makedonska, Ruska, Gruzijska i Poljska pravoslavna crkva, kao i dio Grka koji nisu prihvatili reformu. Istočno-ortodoksne crkve, Koptska, Etiopska, Eritrejska i Sirijska, imaju svoje kalendare koji su bliži Julijanskom, nego Gregorijanskom, dok se u Asirskoj crkvi oko ovog pitanja dogodio raskol nakon gregorijanske reforme Mar Dinkha.
Do godine 4000.
Treba kazati i da Gregorijanski kalendar nije u potpunosti točan i precizan, ali u tome znatno nadmašuje Julijanski u kojem se grješka od jednog dana pojavljivala svakih 128 godina. Gregorijanski kalendar pokazuje nesklad tek na velikom razdoblju od 7700 godina u kojem periodu će se razlika popeti na jedan dan. Sir John Herschel je da bi se to izbjeglo još u XIX stoljeću predložio da se broj prijestupnih dana unutar idućih četiri tisuće smanji s 970 na 969, čime bi se i ova neusklađenost mogla izbjeći. Drugi, pak, stručnjaci upozoravaju da se zbog usporavanja Zemljine rotacije, u razdobljima koje se mjere tisućama godina također mogu očekivati određene neusklađenosti, tako da bi godine 4000. moglo doći do zaostajanja od jednog dana.
